Elon Musk je jedan od rijetkih tehnoloških milijardera kojemu »vrag ne da mira«. Nije mu dao mira ni prije prvog velikog uspjeha, internetskog sustava za globalna plaćanja PayPal, a mnogi su u IT svijetu uz grimasu na licu kažiprstom dodirivali u sljepoočnicu kad je prodao svoj osnivački udio. Lud čovjek!

BOGATAŠ SPREMAN ZA PRVI SPUST NA MARS

Prodao je i prije PayPala svoj studentski projekt Zip2 koji je radio zajedno s bratom Kimbalom, za 341 milijun dolara, kad je imao samo 29 godina. Je li pametan on, ili pravo imaju njegovi kritičari, dokazao je najmanje dvaput u svoja tri velika pothvata od nule: osnovao je poslije II. svjetskog rata prvu privatnu kompaniju koja proizvodi i u orbitu lansira svemirske terete (a uskoro će i ljude) SpaceX, čime poslije »umirovljenja« Space Shuttlea 2011. godine jedini omogućuje da se iz SAD-a opskrbljuje Međunarodna svemirska stanica, a očitao je i lekciju Detroitu serijskom proizvodnjom i dobrom prodajom već dva modela uspješnih električnih automobila koje proizvodi tvrtka Tesla Motors. I ne samo to: njegov će električni pogon uskoro pokretati potpuno električni Smart, Mercedes A klase i novog Toyotina terenca RAV4.

Usput je osnovao i tvrtku SolarCity, najveći sustav solarno generirane energije u SAD-u, a ni to mu nije dosta jer Solar City i Tesla Motors sada surađuju na dva područja: na baterijskim sustavima za spremanje solarne električne energije za noćnu potrošnju i za izgradnju mreže »benzinskih stanica« za punjenje električnih automobila strujom iz solarnih izvora. Dio njegove fascinantne biografije, s posebnim osvrtom na to kako se probijao kroz život i kakve je prepreke savladavao, može se pročitati iz članka »Bogataš spreman za prvi spust na Mars«.

Ali njemu kao da ni to nije dosta, nego je 12. kolovoza objavio novu ideju koju je nazvao Hyperloop. U dokumentu od 57 stranica stavljenom svima na raspolaganje ima laička, ekonomska i tehnička objašnjenja ideje za masovno prijevozno sredstvo velike brzine.

KALIFORNIJSKI SUPERBRZI VLAK

Na ideju je došao stalno putujući između Los Angelesa i San Francisca, gdje su mu sjedišta dviju tvrtki. Kao što je poznato, SAD nema ultrabrze vlakove kakve imaju Francuska, Njemačka, Španjolska, Japan, a u novije vrijeme i Kina. Prva brza željeznička linija poput Magleva, Shinkansena ili TGV-a trebla bi spajati upravo ta dva grada, ali Musk time nije zadovoljan. Naprotiv, bio je razočaran. Kako to da u Kaliforniji, odakle se šalju roboti koji istražuju Mars, a ima i inovativnu SIlicijsku dolinu prepunu dobrih inženjera, ne mogu smisliti nešto bolje?

Istina, vlakovi koji lete brzinama većima od 300 kilometara na sat dovest će putnika brže, ekonomičnije i ekološkije iz centra u centar grada nego što je to za udaljenosti od oko 1500 kilometara pogodan osobni automobil, ma koliko bio brz i ma koliko dobra bila cesta, makar i bez ograničenja brzine. Takve su željeznice u prednosti i pred zračnim prijevozom u letu od dva sata, ali su nepodnošljive procedure i aerodromi izvan grada potpuno uništili te prednosti na kratkim udaljenostima. K svemu taj kalifornijski superbrzi vlak niti će biti najbrži na svijetu, a neće biti ni jeftiniji.

Njegov dobro elaborirani prijedlog novog masovnog brzog i jeftinog prijevoza je Hyperloop. Alternativa zračnom i cestovnom prijevozu mora biti s očiglednim prednostima. Mora ukupno biti sigurniji, brži, jeftiniji, udobniji, imun na vremenske prilike, ekološki prihvatljiviji, otporan na potrese i neometan usputnim zaustavljanjima.

KAPSULE S PO 28 PUTNIKA MOGLE BI POLAZITI SVAKIH TRIDESETAK SEKUNDI

Hyperloop bi, gledano površno, trebao izgledati kao zračna pošta kakva je u nekim poštama i velikim tvrtkama i u nas služila za prijenos dokumenata. Papir se zamota u cjevastu kapsulu, zatvori, adresira i ubaci u pneumatsku cijev kojom putuje vrlo brzo i izleti na odredišnoj adresi.

Slične cijevi, samo mnogo veće, podigle bi se na stupovima otpornima na potres. Bile bi razmaknute 50-100 metara i slijedile bi trasu kalifornijske autoceste. U cijevima iz kojih bi se isisavao zrak, da vozilo ne mora pri velikim brzinama savladavati veliki aerodinamički otpor, kapsule bi klizile na tankom sloju zraka uz pomoć turbina koje pokreću vrlo ekonomični linearni eletromotori. Ubrzavale bi se magnetskim linearnim akceleratorom na određenemi međuudaljenostima na cijevi. Cijevi za te kapsule bile bi potaracane fotonaposnkim ćelijama, a kapsule bi bile opremljene i baterijama za dodatni pogon. Površina solarnih ćelija na »krovu« dviju cijevi davala bi i više nego dovoljno energije za sav promet. Sve to što nudi Hyperloop, prema Muskovu elaboratu, za samo dio troškova koji se misli uložiti u kalifornijsku ultrabrzu željeznicu.

Kapsule s putnicima bi, najprije između Los Angelesa i San Francisca a potom i između stanica na ograncima cijevi Hyperloopa, mogle polaziti svakih tridesetak sekundi s po 28 putnika. To bi bio kapacitet od 7,4 milijuna putnika godišnje u svakom pravcu, a cijela bi investicija stajala nešto manje od šest do deset milijardi dolara. Uz amortizaciju na 20 godina, karta u jednom smjeru mogla bi stajati oko 20 današnjih dolara za putovanje od 1500 kilometara koje bi trajalo oko 35 minuta, sa svim ubrzavanjima i usporenjima!

ELON MUSK VEĆ IMA SVE POTREBNO

Uz nježno ubrzanje od samo pola G na postojeću gravitaciju, putnik ni na koji način ne bi osjetio visoku nadzvučnu brzinu. Upitan bi li takav priveoz bio pogodan između američke atlantske i pacifičke obale Elon Musk je ogovorio da bi već za te udaljenosti vjerojatno ekonomičnije rješenje bili nadzvučni putnički avioni.

Ako ste već pomislili gdje se kupuju karte za Hyperloop, zaustavite se! Elon Musk ne misli ulagati svoj novac u to rješenje. Rado bi u sljedeće 3-4 godine uložio u razvoj i dokazivanje tehnologije. Elon Musk već ima sve potrebno, motore, solare, baterije pa i cijevi koje izdrže visoka opterećenja iz vlastite proizvodnje raketa. Ako bi netko ove sekunde uložio novac i riješio sve papire, takav bi prijevoz mogao krenuti za 7-10 godina.