Kamenu ploču iz Rosette kao naredbu u 196. godini pr. Kr. dao je u Memfisu u tri pisma – egipatskim hijeroglifima, egipatskim demotskim pismom i grčkim alfabetom - ispisati helenistički vladar Egipta kralj Ptolomej V. Epifan. Otkriće toga spomenika omogućilo je francuskom filologu Champollionu da dešifrira egipatske hijeroglife.
Čini se da je za najzagonetniji povijesni spis današnjice, pola tisućljeća stari Voynichev rukopis koji se čuva u Beineckeov zbirci rijetkih knjiga i rukopisa na Sveučilištu Yale, ovih dana pronađena ploča iz Rosette koja bi mogla postati ključ za njeno odgoteanje.
O toj knjizi i njenoj uzbudljivoj povijesti, kao i stoljetnom naporu stotina znanstvenika s raznih područja da dosad bez značajnijeg uspjeha odgonetnu njen sadržaj pisali smo u Zvonu lanjskoga lipnja, kada se pojavio prvi ozbiljan interdisciplinarni napor da je dešifriraju kriptolozi, lingvisti, fizičari, računalni statističari, povjesničari umjetnosti, a forenzičari su već – onima koji su sumnjali u nenu autentičnost – bili dokazali da nije krivotvorina.
ROSETTA ZA VOYNICHEVU KNJIGU
Sada su, na stranicama stotog broja časopisa HerbalGram Američkog botaničkog savjeta (ABC), krovne organizacije američkih znanstvenika koji proučavanje djelovanja bilja – kako ljekovitog tako i svakog drugog - na ljudski organizam, autori Arthur O. Tucker i Rexford A. Tucker tvrde da su otkrili Rosettu za Voynichevu inkunabulu te u preliminarnom izviješću, čiji je sažetak objavljen i na webu ABC-a.
Budimo načisto, zagonetnost Voynicheve knjige privlačila je i danas još privlači osim ozbiljnih znanstvenika i horde amatera, šarlatana i teoretičara urote koji su privučeni karizmom te zagonetke objavili tone bezvrijednog štiva. Ovi autori ne pripadaju takvoj svojti.
Arthur O. Tucker je doktor biologije i profesor emeritus koji upravlja opsežnom zbirkom biljaka herbarija Sveučilišta Delaware, u kojoj nisu samo biljke sposobne za čuvanje sušenjem, nego su i kratkotrajnice izvan staništa, poput gljiva. Iako su u toj zbirci uglavnom uzorci biljnoga svijeta iz obiju Amerika, ondje su i brojni uzorci biljaka u zbirku donesenih iz Indije, Kine i jugoistočne Azije. Za doktora Tuckera može se reći da je među poznavateljima biljnoga svijeta s najširim uvidom. Supotpisnik prethodnoga izviješća u časopisu je Rexford H. Talbert, umirovljeni visoki dužnosnik i znanstveni-istraživač na području informatičkih tehnologija pri američkom Ministarstvu obrane i NASA-i, strastveni ljubitelj botanike zainteresiran za bavljenjem kemizmom biljaka posebnom specijalnošću u tzv. etničkom bilju. On je Tuckeru pomagao svojim računalnim tehnikama u istraživanju koje su počeli 29. prosinca 2012. godine. U međuvremenu se dogodio kriptografski prodor koji je ljetos napravio statističkom analizom tekstova profesor Montemurro, na koje su istraživači računali, a i svom ozbiljnijom literaturom o toj zagonetnoj knjizi.
BADIANUS/LIBELLUS
Hipoteza s kojom su počeli proučavati prvenstveno botaničke ilustracije Voynicheve inkunabule bila je u Tuckerovu prisjećanju da bi neke od njih mogle biti vrlo slične ilustracijama u jednom drugom starom rukopisu, poznatom kao Badianus, u latinskom izvorniku s naslovom Libellus de medicinalibus indorum herbis.
Badianus je latinski prijevod knjige što ju je na nahuatlu, izvornom jeziku Azteka, prikupljajući tradiciju poznavanja bilja svojega naroda zapisao franjevac Martín de la Cruz. Sve je nastalo unutar zidina samostana i kolegija Tlateelolco, prvog visokog katoličkog učilišta u Novom svijetu u kojemu su se za svećeničku službu pripremali aztečki preobraćenici. Izvornik na nahuatlu više ne postoji, ali zato postoji prijevod na latinskom jeziku koji je sačinio spomenuti Juan Badiano da bi je 1552. godine provincijal Tlatelolca Jacobo de Grado poslao u Španjolsku na proučavanje. Badianus/Libellus je stoljećima mijenjao vlasnike, a u Meksiko je Libellus 1990. godine za pastoralnoga posjeta vratio papa Ivan Pavao II. iz Vatikanske knjižnice gdje se original čuvao od 1902. godine. Ona se sada čuva u Nacionalnoj antropološkoj i povijesnoj knjižnici u Ciudad de Mexicu.
Badianus je našim biolozima, dakako, poznat. Poznaju i biljke prikazane u toj knjizi, kao i recepture i primjene uobičajene u Azteka. Zbog toga su istraživače ponajviše zanimale stranice koje se bave botanikom i one koje su istraživači klasificirali kao farmaceutičke. Od pomoći je i stranica 86 te knjige od oko 250 stranica na kojima se razrađuju i tehnike uzgoja kultiviranih biljaka. Pregledavajući Voynichev rukopis, ponajviše u namjeri da najprije sami pokušaju identificirati biljke, obojici se istraživača Voynichu nametnula velika sličnost crteža biljke Ipomoea murucoides u Badianusu označene aztečkim imenom Xinhamolli, kako pupoljaka i listova, tako i korijenja. Bila je to naznaka da bi se potragu i za identifikacijom i atribucijom drugih biljaka iz Voynicha trebalo suziti na području nekadašnje Nueva Españe (Nove Španjolske), i to od vremena njenog španjolskog osvajanja 1521. godine do 1576. najvjerojatnije najranije godine u koju se smješta i Voynicheva knjiga.
Zamisao je da se putem identifikacije biljaka, a takvih je u zagonetnom rukopisu 131, zajedno s pripravcima i pigmentima na stranicama farmaceutike, ponajprije identificiraju njihova imena, a potom se ta imena pokuša identificirati u šifriranom tekstu. Metoda se pokazala produktivnom, mada se istraživači nisu oslanjali prvenstveno na nazive u nahuatlu.
Tako je identificiran i pljosnati kaktus na stranicama 28 i 99, potom i modri mineral na stranici 102 kao boleit, potom na stranici 99 i korijen biljke Dioscorea remotiflora, karakteristične za praktično cijelo srednovjekovno pdručje Meksika… Otkrivene su i neke naznake da bi pismo moglo biti vrlo slično onome koje se nalazi na 12. stranici zbirke različitih dokumenata poznatih kao kodeks Osuna, u kojemu je pokušaj da se transkibira prigovor vođa azteškog stanovništva konkvistadorskoj vlasti na njihovu jeziku. .
ZANIMLJIV PUTOKAZ DRUGIM ISTRAŽIVAČIMA
Uslijedila je i analiza nekih drugih kaligrafsko-tipografskih osobina Voynicheva kodeksa pomoću kojih se ta knjiga definitivno smješta u srednju Ameriku XVI. stoljeća. Tomu u prilog idu i crteži vulkama, paginacija u obliku ptice, kao i ilustracije drugih životinja. Prepoznali su mačke jaguara i ozelota, meksički jastog, teskaška rogata gušterica, neke ribe itd. Autori su naznačili i određene stilske finese u crtanju i pisanju koje su sami identificirali kao neprijeporno izvedene iz katoličkih običaja pisanja rukopisa.
Istraživači nipošto ne tvrde da su našli ključ zagonetke. Ne tvrde ni da su identificirali 37 biljaka u Voynichevu rukopisu te da su većinu drugih smjestili u neku od biljnih obitelji, nego govore o svojim atribucijama. Dakle, od samo biljnih ilustracija znaju ih tek nešto više od 12 posto. Traže da se provjere njihovi navodi, jer je biljna raznolikost samo Meksika vrlo kompleksna s otprilike 20.000 biljnih vrsta, a greške su moguće i zbog oko 30 poznatih narječja nahuatla. Od mogućih lingvističkih i zooloških grešaka ni najmanje se ne ograđuju, nego tvrde da je na područjima koja nisu njihova mogućnost greške osjetno veća.
Možda to i nije puno, ali je zanimljiv i temeljito elaboriran putokaz drugim istraživačima koji dosad nisu otkrili ni toliku pukotinu, a kamo li ključaonicu za otvaranje tajni zagonetne knjige.
