Osoba tjedna je Rada Šešić, selektorica dokumentarnih filmova na bjelovarskom DOKUart-u. Nakon života i rada u Sarajevu kao filmski kritičar, novinar (RTV SA) , filmski casopis »Sineast«, i filmski autor, odlazi u Utrecht. Selektorica je dokumentarnih filmova na IDFA u Amsterdamu, te programska savjetnica festivala IFFR u Rotterdamu, kao i »Dok Leipzig festivala« za filmove iz Jugoistočne Europe i Indije, te selektorica na dva festivala u Indiji.
U Nizozemskoj započela je Eastern Neighbours FF na kojem je i danas umjetnička direktorica. Selektorica projekata u fondaciji »Hubert Bals«, a duže od desetljeća ocjenjivala je projekte unutar IDFA fonda za dokumentarni film i STIFO – Media fonda u Amsterdamu. Glavna je selektorica za Natjecateljski dokumentarni program na Sarajevo Film festivalu, te inicijator i ko-rukovoditelj Docu Rough Cut Boutiqua. Predavačku karijeru započela je na Sveučilištu u Amsterdamu na Fakultetu za filmsku teoriju, da bi kasnije prešla na najveću filmsku akademiju u Amsterdamu kao mentor na Masteru za film. Tokom osam sezona bila je predavač filma na Nizozemskom Institutu za edukaciju NIF, te dvije sezone na Sristi Institutu u Bangaloreu/Indija. Gostovala je kao predavač na više sveučilišta u svijetu, od Anadolu University u Eskisehiru, ASU Sarajevo, FDU Beograd, EBA Geneve. Surađivala na nekoliko knjiga o filmu, te na Dokumentarističkoj svjetskoj enciklopediji (USA), a kao kritičarka objavljivala u Film Guide (Variety), Skrien, Dox, Hrvatski Filmski ljetopis, Sineast. Bila je članica žirija na oko 40 međunarodnih festivala u Evropi i Aziji.
LEPRŠAVOST I SLOBODA DJETINJSTVA
Odrasli ste u Bjelovaru. Kakve vas uspomene vežu za odrastanje u njemu? Kakav je Bjelovar u to vrijeme bio prema djeci?
Bilo mi je divno u Bjelovaru. Imali smo kino sekciju u II. osnovnoj školi i već sam od desete godine bila članicom, zajedno sa svojom sestrom Nenom. Nastavnik nam je bio Mladen Peić i njemu od srca zahvaljujem sto je u nas usadio ljubav prema vizualnoj kulturi, što nas je učio filmskom jeziku, poticao na kreaciju i na neki način inspirirao nas da maštamo. Išli smo na festivale u Sisak, Varaždin i druge gradove Hrvatske, upoznavali druge male filmaše. Klub Slavica iz Pitomače tada je bio jedan od vodećih. Doista je divno sto je Hrvatski filmski Savez u tome i danas aktivan. Mi sada na DOKUart-u imamo i Mali DOKUart koji također daje djeci mogućnost stvaranja filmova tijekom sedam festivalskih dana.
Bjelovar je uvijek bio simpatičan, ugodan i siguran grad. Djeca su se i onda kao i danas igrala vrlo bezbrižno, samo tada nije bilo toliko auta, ljudi su i nekada kao i danas bili naklonjeni mladim naraštajima. Sjećam se Cvjetnog korza, filmova u bjelovarskim kinima, priredbi u Domu kulture. U osnovnoj školi išli smo na dramsku sekciju kod nastavnika Tomerlina. Imali smo probe u šest ujutro. Pripremali smo predstavu Čiča Tomina koliba. Bilo je veliko uzbuđenje kada smo kao male crnkinje plesale oko vatre namazane uljem pa onda kakaom, u suknjicama od lika koje smo također sami izrađivali. U Domu kulture smo doživjeli ovacije naših vršnjaka i roditelja. Sjećam se nastupa s Folklornim ansamblom Golub i dragog voditelja Stanka Pleška. Naši su roditelji imali beskrajno povjerenje u njega te bi pustili nas sve tri sestre, Nadu, Nenu i mene, da idemo vikendima na nastupe iako se vračalo ujutro nekad i u pet. Roditelji su nam bili pametni i odvažni ljudi, i nisu marili za eventualne primjedbe jer su znali da je slobodna aktivnost, folklorni ples i naša domaća tradicija nešto sto oplemenjuje čovjeka, a posebno daje samopouzdanje i pozitivne vibracije mladim naraštajima.
Bili su to najuzbudljiviji dani i noći moje mladosti. Bez obzira je li nastup bio u Zrinskom Topolovcu, Goli ili Kapošvaru, mi smo uživali i davali sve od sebe. Moja sestra Nada se i danas aktivno bavi folklorom u Koprivnici gdje živi, koreograf je već godinama, a sada i predsjednik svih kulturno-umjetničkih društava tamošnje Županije. Sjećam se svoje učiteljice, nastavnice Ljerke Ropac koja me primila u prvi osnovne sa tek napunjenih šest godina, iako sam bila mala i kržljava pa nisam ni išla na liječnički pregled. Nas dvije smo se srele u našoj Šešićevoj šumi, ja sam čuvala krave, a ona je vodila svoje đake na izlet. Iz djetinjstva također pamtim da smo morali puno raditi doma već kao mali jer smo imali zemlju i krave, pure, kokoši, svinje i bilo je posla za velike i male. No, ne pamtim muku nego naprotiv, lepršavost i slobodu djetinjstva koju su nam između ostalog omogućavale baš te naše velike Šešićeve livade, suma, Bjelovacka, igre dječjeg kazališta sa susjedima, puno smijeha, pjesme, plesa i roditeljske ljubavi.
VRHUNSKI BJELOVARSKI PROFESORI
Koju ste školu završili u Bjelovaru? Ispripovijedajte nam jednu anegdotu iz školskih klupa.
Završila sam II. Osnovnu i Gimnaziju. Imali smo jedno četiri razrednika u Gimnaziji,svake godine drugog, od prof. Maretića do prof. Jakupčevića i obje škole su mi ostale u divnoj uspomeni. Sjećam se poduka o tome kako ići u kazalište nastavnice glazbenog u osnovnoj Feješ, sjećam se naših višesatnih seansi u kino sekciji, odlazaka u željezaru Sisak sa zaštitnim šljemovima na glavi, prvog boravka u hotelu Panonia, pamtim u Gimnaziji predavanja prof. Potočić o umjetnosti te intenzivnih, vrlo upečatljivih predavanja o filozofiji našeg razrednika Luje Jakupčevića kojem smo na kraju kao poklon kupili bicikl. Danas je i meni bicikl osnovno prijevozno sredstvo kako u Nizozemskoj, zemlji biciklista gdje ako ne znate voziti bicikl, socijalno ste stigmatizirani,tako i ovdje u Bjelovaru gdje mi je to jedino prijevozno pomagalo. Tek sada razumijem našeg starog profesora i divim se njegovoj životnoj filozofiji i odvažnosti da je sprovede. Danas, skoro 40 godina nakon Gimnazijskih dana i nakon proputovanih 40-tak zemalja, nekoliko snimljenih filmova, desetak sveučilišta gdje sam predavala i stjecala životna iskustva, mislim da smo mi u Bjelovarskoj Gimnaziji imali tada vrhunske predavače koji su se brinuli ne samo da nam prenesu znanja nego i mudrosti o životu i vještini življenja.
NAKON SNAJPERSKOG PROMAŠAJA OTIŠLA U NIZOZEMSKU
Kada se i zašto ste otišli iz Bjelovara?
Otišla sam 1975. u Sarajevo na fakultet jer su mi starije sestre tamo već studirale pa je roditeljima bilo lakše i jeftinije da sve tri stanujemo u jednom stanu. Poznavali smo i jedan stari bračni par, baš preko poznatih iz Bjelovara, te su se roditelji osjećali sigurnima što stanujemo i jedemo kod njih.
Trenutno živite i radite u Nizozemskoj? Od kud tamo? Zašto baš Nizozemska?
Za vrijeme rata bile smo sestra Nena i ja u Sarajevu prva dva i pol mjeseca. Jednom, nakon sto nas je promašio snajper na ulici, shvatile smo da zlo ne staje i da moramo nekako izaći. Otišle smo u Nizozemsku slučajno, najprije sestra pa onda ja. Ona je tamo već odlazila kao slikarica u razne muzeje, dopalo joj se sve i grad i ljudi. No, mogle smo završiti i u Kanadi ili Španjolskoj. Život zaista piše romane za svakoga od nas da i ne znate sami kako.
ŠEST FILMOVA I PUNO NAGRADA
Koliko ste filmova snimili te s kojim sve nagradama su nagrađeni vaši filmovi?
Snimila sam u profesionalnoj produkciji šest filmova (jedan je ostao nezavršen zbog rata, negdje je materijal još i danas na FTV SA) i nagrađivani su s puno nagrada. Teško bi to bilo pobrojati sada. Bila sam i asistent režije na igranom filmu Vesne Ljubić »Posljednji skretničar uskotračnog kolosijeka«, koji je i danas hit među publikom i prodaje se na ulicama u Sarajevu na crno, sa istom redateljicom sam bila prvi puta u Indiji 1989. i 1990. i snimile smo tamo četiri velika dokumentarca, o Sai Babi u Puttaparthiju, o Palaniju, mjestu na jugu gdje se slavi Murughan, o Pongalu, danu kada se slave krave u državi Tamil Nadu te o Tirupathiju, najbogatijem Hindu hramu gdje cijele porodice, a osobito žene, žrtvuju kosu kako bi se zahvalile za nešto sto im se lijepo dogodilo, ostvarilo a za što su se dugo molile.
Za vrijeme rada u Dramskom programu Radio Sarajeva režirala sam četiri radio drame. Jedna je bila i o Bjelovarčaninu Franji Friedlu. Poslije sam o njemu snimila film Lam Arabi (1990). Za film »U prebijeloj samoći« koji je inspiriran jednom Rilkeovom poemom sam 2002. dobila nagradu Oktavijan na Danima hrvatskog filma.
U Nizozemskoj profesionalnoj i dosta visoko budžetnoj produkciji sam režirala četiri dokumentarna i plesna filma: »Room without a view« 1997., »Soske« 2001., »In whitest solitude« 2002. i »On the way to school« 2007. Pored brojnih festivala i dobijenih nagrada, filmove mi je prikazala i otkupila MoMa u New Yorku. Prikazivani su na jedno 60-tak festivala u svijetu, naravno, nisam putovala uvijek s filmom no dosta cesto i jesam i jako je zanimljivo vidjeti kako publika na raznim kontinentima, u raznim kulturama reagira na film. Filmove mi je otkupila cak i SBS televizija iz Australije.
DRŽIM RAVNOTEŽU IZMEĐU ISTOČNE I ZAPADNE EUROPE
Osim s radom na filmu predajte i Sveučilištu u Amsterdamu na Fakultetu za teoriju i povijest filma. Jeste li predavali u Hrvatskoj? Kakva je razlika u pristupu prema studentima između Nizozemske i Hrvatske?
Da, predavačku karijeru sam započela na fakultetu koji proučava teoriju filma, no sada sam vise vezana za Filmsku akademiju u Amsterdamu gdje sam mentor na Masteru. Master za film je međunarodni studiji i divno je sretati filmaše iz Brazila, Indonezije, Poljske, itd i uvidjeti kako svi imaju sličan žar i poticaj – napraviti nešto novo, lucidno, da se izraze i komuniciraju s drugima. Svi žele biti zamijećeni, originalni jer svi smo toliko okruženi vizualnim jezikom svakodnevno da ako ne napravite nešto osobito drukčije, nitko vas neće primijetiti. U Hrvatskoj sam predavala na izvrsnoj Medijskoj školi koju već desetljećima organizira fantastični Hrvatski Filmski Savez na čelu s Verom Robič Škarica, ženom vizionarom. Predavala sam u Sarajevu i Beogradu na Filmskim Akademijama i razlika je najveća u onom sto takve akademije nude studentima, a sami studenti pa i predavači, bez obzira gdje su, dijele istu energiju i htijenja da ostvare što više.
S kojim sve festivalima u svijetu surađujete? Koji vam je najdraži i najzanimljiviji?
Surađujem tijesno sa IDFA u Amsterdamu, to je najveći festival dokumentarnog filma na svijetu. Ono sto je Cannes za igrani film, IDFA je za dokumentarce. U selekcijskoj sam komisiji tamo i to već jedno 10 godina. Taj mi je festival drag jer smo se upoznali bas preko toga sto su oni selekcionirali moj film Soba bez pogleda, 1997 i vrlo ga visoko pozicionirali u program »deset najboljih Nizozemskih filmova te sezone« i za mene kao stranca to je bila velika ogromna radost, čast i poticaj. Tada su me zamijetili i poslije ubrzo zvali u prosudbeni odbor Jan Vrijman Film Fonda odakle sam imala prilike pomoći i mnogim dokumentarnim projektima iz Hrvatske kao i susjednih država. Mislim da je bas za vrijeme mog rada u toj komisiji, a koji je trajao vise od 10 godina, bar jedno 25 filmova iz regije novčano potpomognuto. Ja tamo nekako držim ravnotežu između Istočne i Zapadne Europe jer oni znaju Zapadni film dobro, a ja pokušavam reći da se svijet sastoji i od kulture, problematike, socijalnih, ljudskih priča iz Istočne Europe. Uzmite samo izvrsni poljski dokumentarac, pa mađarski, rumunjski, a u najnovije vrijeme na samom vrhu je upravo hrvatski dokumentarac.
Zatim radim i s Rotterdamskim festivalom igranog filma i to kao izbornik za film iz Južne Azije, a koji je moja specijalnost. Ja se naime, već skoro 20 godina bavim Indijskom kinematografijom i tom zanimljivom i inspirativnom, vrlo unikatnom filmskom strukturom. Trenutno sam u Rotterdamu na IFFR i članica prosudbene komisije Hubert Bals Fonda gdje se stimulira financijski igrani film. I tu sam pomogla mnogim našim autorima da dobiju sredstva za razvoj ili postprodukciju svojih ostvarenja.
Bila sam i izbornik na IFFK Kerala u Trivandrumu jedno osam godina i to za Europski igrani film. Selektor sam na festivalu Let's CEE u Beču te savjetnica za program na Dok Leipzig i to bas za Balkan i Južnu Aziju. No, najdraži mi je sarajevski festival gdje vodim natjecateljski dokumentarni program od samog početka ovog programa, a prije pet godina sam i započela s kolegicom iz Bugarske Docu radionicu za filmove u gruboj montaži. Puno smo napravili u Sarajevu na SFF za dokumentariste iz regije. Kao umjetnički kurator specijalnih programa radila sam za mnoge svjetske festivale od Kanade do Švedske, preko Turske i Madžarske do Indije i Nepala.
PUBLIKA NAS VOLI, PRATI I PODRŽAVA
Kako je nastao DOKUart? Tko su osnivači, čija je to ideja?
Iz ljubavi prema filmu i prema Bjelovaru, rekla bih. Na jednom Zagreb Doxu kada su naši Bjelovarčani, kolege s HRT-a Hladiš, Javurek i Ružić imali svoj film u programu, upoznali smo se i popričali o mogućnosti da dovedemo dobre, kreativne, svjetske dokumentarce u nas grad. Maštali smo tada, no 2006. se to i ostvarilo. Od tada smo redoviti, svake jeseni, poput kestenjara, zna se da stiže i DOKUart. Ekipa se malo promijenila sada, tu su Marijana i Dražen Kranjec, uz Denisa Hladiša koji vodi festival, neki kolege su otišli, a neki drugi se priključili. Publika nas voli, prati i podržava. Njoj zato puno hvala. Zbog nje i postojimo. Smatram da kultura ne smije biti elitistička, da je potrebna svakom čovjeku, da oplemenjuje i inspirira i da ne smije biti privilegija samo velikih gradova. Stanovnici malih mjesta moraju dobiti isto ili bar djelimice isto kao u velikom gradu.
Zvono je u samim počecima festivala, 2006. kao besplatni dvotjednik, među prvima prepoznalo važnost DOKUart. Sjećate se da ste bili lice s naslovnice u 13. broju? Što se je promijenilo od tada? Koliko je kvalitetom i kako napredovao festival i dokumentarni filmovi koji su se prikazivali na njemu?
Promijenilo se dosta. Prije svega, imamo prekrasno, profesionalno kino. Uvjet za dobar festival je dobar program, odana publika i besprijekorne projekcije. Ovo su tri čimbenika bez kojih se ne može imati kvalitetan festival. Mi to sve sada imamo. Pored toga, imamo stalnu rubriku: Gost kritičar i to je uvijek jedan mladi Bjelovarčanin, surađujemo sa učenicima i profesorima Gimnazije, svake godine imamo vise od 10 projekcija namijenjenih srednjim školama, a od ove godine i osnovnim. Znaci samo kroz te projekcije prošlo je oko 1600, a možda i više djece. Imali smo master class predavanje čuvenog redatelja iz Austrije u Srednjoškolskom centru i u Gimnaziji, u prelijepoj kupoli. Imamo javne ličnosti koje dođu predstaviti film kao sto su ove godine bili Ištvan Varga i Jelena Veljača. Iz inozemstva nam uvijek dođe bar nekoliko autora, a iz Hrvatske uvijek svi koji su izabrani. Imamo nagradu publike za najbolji film, a ono sto posebno isticemo je da svake godine idemo sa jednim filmom i na selo. Ove godine je to bio Šandrovac. Gostujemo i u Tuškancu u Zagrebu i to čak dvije večeri, s hrvatskim premijerama, a nas DOKUbus na Korzu je već poznat svim sugrađanima. U tom najmanjem kinu na svijetu, intimnom, simpatičnom i originalnom, svatko može pogledati neki film po vlastitom izboru, a najviše nam dolaze mališani koji strpljivo čekaju u redu na svoj uzbudljivi susret sa vizualnim jezikom i intrigantnom pričom.
DOBAR DOKUMENTARAC OTVARA BITNA PITANJA, GOLICA UM I OSJEĆAJNOST
Koji su kriteriji za izbor filmova za bjelovarski festival DOKUart?
Kreativni dokumentarni film mora imati izraženu redateljsku osobnost, autorski rukopis i upravo stvaralački pečat je ono što izdvaja njegovo dokumentarno djelo od uobičajene reportažne aktualnosti ili puke fotografije. Dobar redatelj je u središtu događanja, u središtu stvarnosti, i koristi svoje umjetničko oko kako bi pratio, obrađivao, promišljao i propitivao svijet oko sebe. Dokumentarni film, u odnosu na dobar članak u novinama, može ostaviti mnogo snažniji utisak na pojedinca jer on jednostavno angažira ljude na jedan duboko ljudski, i ne nužno kompleksan, intelektualni način, nego vise na emotivan i suosjećajan. Vodeći se ovim smjernicama, ovogodišnju selekciju smatram do sada najuspješnijom. Imali smo 11 filmova i od toga cak četiri hrvatske premijere.
Također, želim njegovati formu kratkog dokumentarca i veoma mi je drago da se mnogi redatelji vraćaju ovoj gotovo zaboravljenoj i u svijetu manje podržanoj formi. Promatračka, često bez riječi, no ipak elokventna u okviru svog snažnog filmskog jezika, ova često impresionistički oblikovana forma daje gledatelju dovoljno materijala da shvati i doživi, ali i dovoljno prostora da se osvrne i razmisli o viđenom. Dobar dokumentarac otvara bitna pitanja, inspirira debate, potiče gledatelja da razmišlja, golica njegov um i njegovu osjećajnost.
Koliko često dolazite u Bjelovar te razmišljate li o povratku u svoj rodni grad?
Osjećam se kao da nisam ni otišla. Dolazim kada god mogu i sigurno je da ću dolaziti sve češće jer me ljepote prirode, slike pejzaža djetinjstva, zvukovi i mirisi rodnog kraja, plemenitost duha ljudi sve vise privlače.
