Postoji ona priča po kojoj bismo, kada bi se iskopala dovoljno duboka rupa ovdje kod nas, došli do Kine. Možda priča i nije točna, ali više o Kini, Kinezima i načinu života u Kini saznajte u narednim retcima. Zato ovaj tjedan imamo dvije osobe tjedna, dvije Bjelovarčanke, Tamaru Šegan Wharton i Antoniju Putić  koje se se, iako iz iste ulice, upaznale baš u Kini, a u petak, 24.  listopada u 18 sati u Galeriji Matešin otvaraju izložbu fotografija pod nazivom »Kina nikad ne spava«. Obje su umjetnice inspiraciju pronašle diljem Kine za koju kažu da je potpuno drugačija od onoga što stereotipno čujemo o Kini. Često se tako može čuti da je Kina bogata zemlja čiji ekonomski uspjeh zapanjuje sve.

Na što najviše troše Kinezi?

TAMARA: Pa ovisi o tome koliko je tom Kinezu dubok džep. Troši se tako na Ferrarije, dizajnerske torbe i satove, nekretnine itd. U Kini je jako puno ljudi s jako puno novca. To su uglavnom ljudi koji su se vrlo brzo i spretno snašli u ovoj kineskoj ekonomskoj tranziciji. Ljudi koji pak nemaju toliko novca, a takva je većina, troše oskudnije. Potrošačko društvo u samoj Kini je ogromno, a mene su se Kinezi dojmili kao veliki potrošači i općenito gledajući, vole posjedovati materijalna dobra. To je isto vjerojatno posljedica kineske ekonomske tranzicije i konačna prilika jedne individue da si priušti ono o čemu prethodna generacija koja je živjela iza željezne zavjese nije mogla ni sanjati, tako da danas ljudi u Kini kupuju jako puno.

ANTONIJA: Meni se čini da jako puno troše na djecu i da su im klinci uistinu mali Bude. Naravno, ovisno o tome koliko je obitelj bogata. Ali općenito, čini mi se da većina novca odlazi upravo na najmlađe članove oko kojih brinu svi. Obrazovanje djeteta je vrlo važno i s novim ekonomskim mogućnostima mnoga djeca imaju čitav niz izvanškolskih aktivnosti koje često nisu jeftine. Danas je gotovo pa pravilo da svi uče engleski, uče pisati kaligrafiju, uče svirati, bave se sportom. A na drugom je mjestu stvari na koje Kinezi najviše prema mom mišljenju hrana. Kinezi su veliki gurman i vole uvijek isprobavati nešto novo. Za razliku od nas u Europi koji kada jednom pronađemo omiljen kafić ili restoran uvijek idemo samo tamo, Kinezi vole svaki put ići na drugo mjesto. Najveća internetska tgovina u Kini je Taobao. Ta trgovina nudi milijarde artikala po smiješno niskim cijenama i čini mi se da dobar dio Kineza troši najviše upravo na internetu, a činjenica da je u 2013. promet bio 248 milijardi dolara dovoljno govori.

Kako se zabavljaju Kinezi?

ANTONIJA: Meni se često čini da se stariji Kinezi zabavljaju puno bolje od mladih. Mlađarija uglavnom svo slobodno vrijeme provodi igrajući igrice na mobitelu ili »postajući« selfije na kojima uopće ne sliče sebi. U Kini je iznimno važno biti bijel pa su i telefoni za njihovo tržiste tako programirani da sve osvijetle i naprave bijelim. Ja na tim fotografijama uglavnom izgledam kao da sam umrla prije tri dana, a za njih je to idealna boja tena – bijelo.

TAMARA: U urbanim sredinama stariji ljudi navečer izađu na otvorene zelene površine, puste glazbu i plešu u parovima, kartaju, igraju mahjong, grle stabla i druže se. To je jedna prilično tradicionalna stvar s obzirom na to da dosta ljudi živi u vrlo malim prostorima, bez dnevne sobe i kuhinje u interijeru pa za bilo kakvu društvenu aktivnost moraju izaći van. Vrlo lijepo. Žene se okupljaju na trgovima, puštaju glazbu i plešu neku vrstu zajedničkoga »aerobika«. Susjedi izađu pred kućna vrata, izvuku stolce, stolove, večere i sve lijepo dijele, pijuckaju, puše i glasni su koliko im je volja jer su svi vani i nikome ne smetaju. S druge strane, mlađa generacija sve više sliči zapadnjacima i tako se zabavlja. Istina je što Antonija kaže, mnogo se više bulji u telefone i mlađi su ljudi sve više fizički i duhovno otuđeni, a više se druže sa svojim telefonima i tabletima.

Kakav je noćni život u Kini?

ANTONIJA: U disko klubovima plešu samo plaćene plesačice, ostatak ljudi uglavnom sjedi i igra igrice, slikaju se. Sve se svodi na to da je iznimno važno objaviti dobru fotografiju na kojoj izgleda da se super provodiš, neovisno o tome što se možda jako dosađuješ. Dečki i djevojke drže se po strani, nema previše razgovora, komunikacije. Sve se odvija preko mobitela, društvenih mreža. Ja sam u Kini bila bez mobitela i za njih je to bilo potpuno nepojmljivo i neshvatljivo jer se za mlade ljude apsolutno sve odvija preko mobitela. Jako su popularni i KTV klubovi u kojima se pjeva, pije, a može i pronaći plaćeno društvo.

TAMARA: U gradovima poput Šangaja imate svega, od megakoncerata Eltona Johna do Metallice koji su skroz rasprodani, preko malih underground rock'n'roll klubova do onih klubova u kojima možete izgubiti prijatelje i tražiti ih cijelu noć uz vrhunsku elektronsku glazbu. Možete jesti, piti, plesati do rane zore svakoga dana ako vam to srce želi i novčanik dopušta. U manjim mjestima (u Kini to kažu za gradove s manje od 4 mil. stanovnika) uvijek vam preostaje KTV. I najmanja mjesta ga imaju.

Jeste li i vi pjevale u KTV-u?

TAMARA: Da, to vam dođe kao kineska lektira. Kinezi vježbaju kod kuće i bitno je da čovjek pokaže entuzijazam. Koliko je to pjevanje kvalitetno, manje je bitno.

ANTONIJA: Ja volim ići u KTV. U početku je bilo teško jer su mi sve pjesme i svi pjevači zvučali kao hrpa umirućih mačaka, ali kako sam pomalo učila kineski, postalo je poprilično zabavno. Naučila sam donekle tri kineske pjesme pa kada krenem pjevati, nastane pomutnja… Kinezi pričaju posebnu vrstu engleskog jezika koji se u Kini naziva Chinglish, a zvuči poprilično smiješno, pa tako i najtužnija engleska balada u izvedbi Kineza može postati najbolja zabava. I na kućnim druženjima često se pjevaju karaoke, Kinezi vole pjevati i čini mi se da je to za mnoge omiljeni način zabave.

Što se pije i koliko košta runda za ekipu?

TAMARA: U Šangaju se pije sve, uvozna vrhunska vina, super microbrewed piva i vrhunski kokteli. Svega ima, a cijene su im iste kao da pijete u Londonu ili New Yorku, pa čak i više s obzirom na to da su to uvezena pića (dodatni porez je oko 40 %). Pije se topla voda i čaj. Pije se i pivo na sobnoj temperaturi. Pije se i crno vino koje se uglavnom zove »Great wall«. Ima ga u mnogo inačica, ali uglavnom nijedna nije vrijedna spomena. Od špirita se pije Baijiu koji se izrađuje od riže i raznih žitarica. Početna cijena toga proizvoda je otprilike deset kuna za pola litre, a doseže i do nekakvih 2500 kuna za isti volumen. Na primjer, Mautai baijiu se proizvodi isključivo za političare i utjecajni poslovni svijet, a politra toga košta od 600 kuna naviše, i to ako ga uopće možete dobiti. Beijou se uglavnom ispija iz čaša od deci i obično vam domaćin lijeva i inzistira se ispijanje do dna uz uzvik »Gembai« (do dna). Posljedice su uglavnom fatalne, što te večeri, što drugi dan kada vam intenzivan miris toga likera izlazi van na svaku poru.

ANTONIJA: Ja sam uglavnom isprobala sve moguće vrste čajeva koji se tradicionalno služe u svim prilikama i gotovo svi Kinezi uz sebe uvijek imaju termosicu s vrućim čajem za osobne potrebe. Sam način tradicionalne pripreme i služenja čaja je spektakularan, a da bi se savladale sve tehnike kako poslužiti čaj trebaju dvije do tri godine studiranja. Čaj se pije vruć, čak i u ljetnim mjesecima. A cijene su uistinu različite: od neke tri kune za šalicu običnog čaja do nekoliko stotina kuna za vrhunske čajeve koji se služe u »čajajanama«. Vina mi nikako nisu prijala, a kako sam putovala tako sam uvijek probavala lokalna piva, no najviše mi se svidjelo najpoznatije Tsingtao pivo. Proizvodnju su u Kinu uvezli Nijemci koji su imali svoju koloniju u istoimenoj luci. Nakon njihova odlaska ostalo je pivo koje se i danas proizvodi te je sedmo najprodavanije pivo na svijetu. U trgovini je boca od pola litre oko četiri kune.

Jeste li imale prilike upoznati i druge Hrvate koji žive u Kini?

TAMARA: Osim Antonije, ne. Srela sam par, ali se nismo dodatno »upoznavali«. Upoznala sam puno drugih nacija.

ANTONIJA: Ja sam imala više sreće i upoznala uistinu puno novih hrvatskih prijatelja u Kini. Dosta je naših ljudi došlo raditi u brodogradilišta, doveli su i obitelji, rođake… Na jugu ima puno mladih ljudi koji rade u međunarodnim korporacijama koje se bave uvozom-izvozom. Kinezi trebaju obrazovane ljude kako bi dodatno unaprijedili vlastitu proizvodnju, obrazovali vlastiti kadar – posebice u proizvodnji. Tu je puno ljudi pronašlo svoju priliku – posebice iz zemalja koje imaju sličnu ekonomsku situaciju kao i mi. A s obzirom na situaciju u našim, ali i poljskim brodogradilištima, nije ni čudo da je puno ljudi odlučilo doći u Kinu gdje su im uvjeti rada puno bolji. Tako da smo gledali zajedno i utakmice naših reprezentacija, često komentirali aktualna događanja u Hrvatskoj, Poljskoj, Bugarskoj… Prevozili si razne sitnice poput Vegete ili Pelinkovca koje nije moguće nabaviti u Kini. Čini mi se da je u Kini jako puno stranaca i doslovno je na svakom koraku moguće upoznati ljude iz Njemačke, Poljske, Kanade, Engleske, Amerike… Posla ima, dobro je plaćen, zemlja je sigurna i uz malo više truda oko jezika, većina se ovdje odlično snađe, a dobar dio i pomalo zaljubi u zemlju.

Kina je ogromna zemlja. Koliko ste uspjele proputovati?

TAMARA: To da je ogromna je činjenica i da čovjek samo putuje i da nema nikakvih drugih obveza tipa posla, trebao bi mu cijeli život da je proputuje. Ja sam sa suprugom i nekoliko prijatelja u nešto manje od tri godine prošla dosta toga i doslovno iskoristili smo svaki praznik, vikend i godišnji da razgledamo nešto novo. »Klasične« destinacije tipa Kineski zid i Zabranjeni grad vidjeli smo u više navrata jer svaki put kada vam dođe nova »nekineska« ekipa u posjet, to im je uvijek prvo na tapeti.

ANTONIJA: Kad smo jednom prilikom Tamara, naša kineska prijateljica Wendy Wu i ja bile u Pekingu, provele smo nekoliko dana hodajući od jutra do mraka gradom. Putovale smo metroom, autobusom, vozile se taksijem, hodale, hodale, hodale… Na povratku u Šangaj rastvorile smo ogromnu mapu velicine 2 x 1 metar. Kada smo označile što smo prošle, ispalo je da smo vidjele nešto manje od 1 x 1 centimetar. Uopće mi je teško reći koliko toga sam proputovala jer je ponekad poprilično teško pojmiti koliko je Kina velika. Znalo se dogoditi da putujem brzim vlakom po cijeli dan, a na karti se pomaknem samo malo. S druge strane, ja sam putnik koji voli duže ostati na jednom mjestu, upoznati domaće ljude, vidjeti dijelove grada koji i nisu nužno namijenjeni turistima. Vidjela sam sve najpoznatije destinacije poput Vojske od terakote, Kineskoga zida, Zapadnoga jezera, Hong Konga… A opet, kada otvorim kartu, čini mi se da ima još toliko toga za vidjeti i da nisam vidjela ništa. Zato je i više nego izgledno da ću morati nazad u Kinu.

Što biste preporučili kao obavezno za posjetiti?

TAMARA: Tibet i tibetansku autonomnu regiju pod obavezno. Unutrašnju Mongoliju i Yunnan. To su prekrasni dijelovi zemlje gdje industrija nije uzela previše maha, priroda je nevjerojatna i imat ćete prilike vidjeti i upoznati stare kulture i manjine kojih je jako puno i sve su ostavile dubok dojam. Što se tiče gradova, meni se svidio Chengdu u Sichuanu.  Tamo su i pande, a sam grad i okolica imaju nevjerojatnu povijest i baštinu koju biste mogli istraživati mjesecima. Tamo se jede jedna super stvar koja se zove Hot pot, juha s puno začina koja vam se kuha nasred stola na kojemu jedete, a u nju ubacujete što si god naručite sa strane (povrće, meso), kuhate polako i vadite van sa štapićima kako je skuhano i tako dok ne ispraznite. Mljac!

ANTONIJA: I evo dokaza o tome koliko je Kina velika. Od svega navedenoga što je Tamara rekla, ja nisam vidjela točno ništa. Ali sam jela Hot pot i najtoplije preporučujem. Također, preporučujem i fantastičnu rižu s tikvom kuhanu u bambusovom štapu. To je tradicionalni način pripreme u pokrajini Guangxi. U toj su pokrajini i predivna polja riže, kao i čarobni gradić Guilin iz kojega se rijekom Li može putovati u grad Yangshuo. To krstarenje rijekom Li je predivno, planine koje okružuju rijeku nalaze se i na novčanici od 20 yuana i pravi su simbol Kine, a njihovu je ljepotu teško opisati. Uistinu treba vidjeti. Mene je oduševio i grad Xi’an u untrašnjosti Kine gdje je i popularna Vojska od terakote. Naravno, Kineski zid, Zabranjeni grad i Pekinška patka obavezni su za sve koji žele reći da su vidjeli barem mali dio Kine. I eto, uza sve navedeno nismo spomenule ni Šangaj, Hong Kong, Makau…

Znaju li Kinezi da je Marko Polo bio iz Hrvatske?

ANTONIJA: Oni obrazovaniji znaju tko je Marko Polo. Ja sam u Muzeju tradicionalne kineske medicine u gradu Hangzhou vidjela knjigu koju je navodno napisao Marko Polo koji je tamo i živio. E sad, je li on baš došao iz Hrvatske ili Italije, nije sigurno. No, dok za Italiju u Kini znaju, za Hrvatsku zna možda tek nekolicina ljudi. Mi smo jednostavno premala zemlja i nedovoljno zastupljena u njihovim medijima da bi nam prosječni Kinez pridavao ikakvu važnost. U Kini postoji i hrvatski radio u sklopu njihova programa, u Pekingu postoji naš restoran, na internetu sam pronašla dva kineska bloga koja su napravila dva para mladih Kineza koji su došli na medeni mjesec u Hrvatsku i nahvalili je toliko da bi im uistinu trebalo dati posebna priznanja za promociju naše zemlje. No, bojim se da je to to. U Kini postoje stotine gradova koji su veći od cijele Hrvatske, a mi možemo možda navesti jedno ime. Kad ja objašnjavam odakle sam i kada kažem da smo država, njima je neshvatljivo da s tako malo ljudi uopće možemo imati državu, no naučila sam reći Hrvatska na kineskom pa ponekad netko i prepozna državu. I to uglavnom zbog nogometa ili Maksima Mrvice koji je ovdje prava zvijezda.

TAMARA: Ne znam znaju li. I meni je isto sumnjivo da je Marko Polo iz Hrvatske, ali to je totalno drugačija debata sve zajedno. Za Hrvatsku zna malo ljudi, no uz dolazak sve većeg broja Hrvata u Kinu i to će se promijeniti.

Pa kako su onda Kinezi našli put do Hrvatske?

TAMARA: Ni to ne znam, ali pretpostavljam da su za razliku od Marka Pola u ovom smjeru doletjeli.

ANTONIJA: Možda preko Puta svile. I u Bjelovaru ima nekolicina Kineza te se nadam da će barem troje biti zainteresirano za igranje Mahjonga koji sam donijela kući. To je stara kineska igra, stara preko 2200 godina koju je prema nekim tvrdnjama izmislio Konfucije, a prema drugim kineski general kako bi se vojska imala čime zabaviti dok čeka borbu. Današnje mlade generacije je uglavnom ne igraju, za vrijeme Maoa je bila zabranjena, no zato je u Kini igraju svi stariji. Ponovno se otvaraju barovi za igranje, igra se i za novac, no čini mi se da je druženje, taktiziranje i igranje ipak najvažnije. Navodno igranje Mahjonga čuva mozak od starenja i služi kao svojevrsna vježba.

Jesi li i ti zaradila nešto igrajući Mahjong?

ANTONIJA: Pa nisam još… Ali nisam niti puno izgubila jer Kinezi uglavnom igraju u male uloge – možda maksimalno za 10, 20 kuna po igri. Ali ne treba gubiti nadu jer sam tek početnik u igranju. U Zagrebu se može učiti igrati igra u Konfucijevom institut, a i na našoj izložbi ćemo zainteresiranima dati poduku.

Što nas očekuje na izložbi?

TAMARA: Slike uspavanih Kineza u neobičnim sredinama i neobičnim pozama + fotografski dokaz da je Kina totalno drugačija od drugih.

ANTONIJA: I projekcija naših fotografija nastalih diljem Kine, videomaterijali te odličan kineski čaj i pivo, poduka iz Mahjonga, a za klince mala crtaonica motiva iz Kine. Vjerujem da će svatko biti u prilici naučiti nešto novo, a možda netko odluči i osobno otići u Kinu.