Moji roditelji glazbenici još od kada znam za sebe, obožavaju slušati operne pjevače i klasičnu koncertnu glazbu. Kada sam bio dijete, sve mi to nikada nije imalo previše smisla. Razmišljao sam, koja je poanta svega toga, je mi je to sve zvučalo, kao da se natječu, tko će biti glasniji… Međutim, kako sam i ja glazbeno sve vise sazrijevao, ta glazba je sve vise poprimala neku novu dimenziju, pa tako ja sada, obožavam proučavati ljudski glas, jer glas je prirodni instrument. Mislio sam, bi li i ja kada odrastem, jednoga dana mogao tako pjevati.
Prije nekoliko godina, a to je već bilo dosta nakon mojeg redovnog školovanja, posjetio sam jedan od koncerata naše bjelovarske glazbene škole. Odjednom se pojavila jedna djevojčica i otpjevala je poznatu ariju »Una voce poco fa«. Pitao sam se, kako će to tako mala djevojčica izvesti. Kada odjednom, glas koji je izlazio iz te djevojčice, oduševio je publiku… I svi su tada znali, da je to glas, koji ćemo još mnogo puta čuti.
Martina Đurđević danas je apsolventica zagrebačke Muzičke akademije, na odsjeku za pjevanje. Uvijek spremna na razgovor, vedrog duha i nasmijana, pa je bilo pravo zadovoljstvo, popričati s njom.
Martina, još se prisjećam tvojeg nastupa iz srednjoškolskih dana i gledam snimku arije »Una voce poco fa«. Kako se ti osjećaš, kada nakon toliko godina to gledaš?
Uf, teško je opisati. Prošlo je jako puno godina od te snimke i od srednje škole. Pri kraju sam studija, iza mene su mnoge studentske dogodovštine, brojni nastupi, nagrade na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima, a i ono, meni najvažnije – iskustvo. Gledam i slušam tu snimku s radošću i nostalgijom. Tada je bilo zaista lako pjevati, bez opterećenja, zahtjeva i očekivanja. Danas je dosta drugačije. U ovoj fazi očekivanja su puno veća, kao i odgovornosti, pa na pjevanje gledam ponešto drugačije. Ipak, onaj prekrasan osjećaj dijeljenja vlastitih emocija s publikom tijekom nastupa i dalje je tu, sada možda i jači nego prije, jer s vremenom čovjek nauči kanalizirati emocije, a ne im se u potpunosti prepustiti, pa je i kvaliteta nastupa viša. Na taj način i sama sam zadovoljnija.
LAKŠE JE PJEVATI PRED PUNOM KONCERTNOM DVORANOM NEGO PRED NEKOLIKO ČLANOVA OBITELJI
Reci nam, na koji način si ti pokazivala svoju ljubav prema glazbi, prema pjevanju? Je li to bilo nešto kao u mojem slučaju, pjevanje po hodnicima zgrade ? Kako se to sve kod tebe odvijalo?
Rijetko sam pjevala po hodnicima, za to je bio zadužen moj brat, ali sam pjevala po cijele dane, još od najranije dobi. Sjećam se kad smo jednom prigodom putovali kod kumova u Njemačku i tijekom noći, stali spavati negdje u Austriji. Dok je ostatak obitelji pokušavao zaspati kako bi se odmorili, ja sam cijelu noć neumorno pjevala tamburaške pjesme u autu. Inače sam najčešće pjevala u svojoj sobi, uz radio. Tada bih satima sjedila kraj kazetofona i čekala najdražu pjesmu, kako bih je mogla snimiti. Također bih uvijek pjevala na rođendanima i obiteljskim okupljanjima, što danas (relativno uspješno) izbjegavam, jer mi je uglavnom neugodno. Lakše je pjevati pred punom koncertnom dvoranom nego pred nekoliko članova obitelji (smijeh). Jednom prigodom, još prije nego sam krenula u osnovnu školu, roditelji su me vodili na doček Nove godine, u našem parku. Sjećam se da su Novi fosili cijelu večer nagovarali ljude da dođu pjevati, a za nagradu bi dobili šampanjac. Ja sam se bez znanja mame i tate popela na pozornicu i zapjevala »Neka mi ne svane« od Danijele, a onda sam u jednom trenu digla ruke u zrak i poviknula: »Idemo svi!« i svi su ljudi počeli pjevati u glas. Na kraju sam slavodobitno roditeljima poklonila šampanjac. Bila je to dogodovština za pamćenje, a puno ljudi me i dan danas, pita za taj događaj. Bila sam uistinu raspjevano dijete.
U tinejdžerskim godinama počela sam ozbiljnije razmišljati o učenju vokalne tehnike, s namjerom da pjevam kao Celine Dion ili Whitney Houston. Na tatin nagovor otišla sam na preslušavanje kod prof. Mirka Novoselnika, koji me je uputio na prijemni za pjevanje u glazbenoj školi. Bila sam uvjerena kako ću se baviti zabavnom glazbom, ali nakon što sam krenula u glazbenu, ljubav prema klasičnoj glazbi je nadišla sve ostalo. S 12 godina (u 7. razredu osnovne škole) sam krenula na pjevanje i tako je počelo.
TALENAT NE ZNAČI MNOGO
Kako je prolazilo tvoje usavršavanje, tako svaki pedagog zahtjeva od svojih učenika da jednom stanu na pozornicu i održe svoj nastup. To naravno zahtijeva puno proba, satova, vježbanja i odricanja. Što je potrebno naravno uz talenat i puno rada za takav podvig?
Moram priznati da sam na samom početku itekako imala sreće, jer sam dospjela u ruke prof. Blanke Tkalčić, koja je od samog početka znala kako raditi sa mnom. Naime, gledajući iz današnje pozicije, 12 godina je definitivno premalo da bi se počelo raditi na vokalnoj tehnici i da tada nisam dospjela u prave ruke, danas bih vjerojatno bila bez glasa. Ona mi je također prva usadila ljubav prema klasičnoj glazbi. Prof. Andreja Petrić, koja je nakon 2 godine naslijedila prof. Tkalčić u glazbenoj školi, svojim je fantastičnim metodama napravila čudo i za manje od godinu, osvojila sam prvo mjesto na regionalnom natjecanju kao najmlađa natjecateljica u kategoriji, te sam iste godine osvojila 3. nagradu na državnom natjecanju. Sljedećih godina marljivo smo radili, a zatim je došla i prof. Sofija Cingula, kojoj sam izrazito zahvalna jer me je naučila promišljati o repertoaru, a ne pjevati »gole note«. Ubrzo sam se zaljubila u prevođenje vokalne literature, kopanje po notama i preslušavanje snimki poznatih pjevača na youtubeu. I to je jedan od važnih faktora za razvijanje mladih umjetnika. Izrazito je važno putem sagraditi vlastitu osobnost, koja se onda odražava i na repertoar i umjetničke vrijednosti. To je ono što nas razlikuje od drugih izvođača i ono što vuče publiku da nas uvijek iznova dođe slušati. Rekla bih da za uspjeh nije dovoljno »samo« lijepo pjevati već svemu što radiš, dati svoj osobni pečat. U tom smislu, talenat ne znači mnogo. On je samo pomoćno sredstvo u postizanju cilja, ali nikako nije presudan. Trud, rad na sebi, samokontrola, disciplina, konstantno usavršavanje i dobra doza samokritike, čine mi se kao recept za uspjeh, iako danas ni to nije garancija. Potrebno je zaista puno sreće.
Nakon srednje škole upisuješ Muzičku akademiju. Na akademiji si imala nekoliko zapaženih koncerata, a također i angažman za neke uloge. Možes li nam reći nešto više o tome?
Teško je i prisjetiti se svih nastupa otkad sam na akademiji. Što sam bliže kraju studija, svjesnija sam da je studentsko razdoblje zaista nešto posebno i da nevjerojatno brzo prođe. Kao najzapaženije nastupe definitivno bih izdvojila solistički nastup u projektu »Od Ljubavi i zlobe do Maršala« pod vodstvom mo. Mladena Tarbuka, uz simfonijski orkestar Muzičke akademije, brojne solističke nastupe na festivalima poput Pasionske baštine, mezzosopranski solo u Velikoj misi u c-molu W.A.Mozarta sa Zagrebačkim orkestrom mladih pod vodstvom mo. Tatarevića i druge. Također sam ponosna na prvo mjesto na prijemnom ispitu kao i na brojne nagrade od kojih izdvajam, 1. nagradu na međunarodnom natjecanju »Lazar Jovanović« u Beogradu. Osim toga, iza mene su i poneke uloge poput Fidalme u operi Il matrimonio segreto koje radi kazalište Mala scena iz Zagreba. Ove sam akademske godine položila audiciju i dobila priliku pripremiti naslovnu ulogu u nikad izvedenoj operi »Madame Buffault« Borisa Papandopula, koja će biti praizvedena na Muzičkom biennalu Zagreb. Iza svega toga stoji strpljiv i predan rad moje sadašnje profesorice Lidije Horvat Dunjko uz povremeno usavršavanje kod prof. Olivere Miljaković. Od ove akademske godine, tu je i asistentica Helena Lucić Šego, koja mi pruža dodatnu motivaciju za rad i velika mi je inspiracija.
DUGOROČNO, ŽELJA MI JE OSTATI U HRVATSKOJ
Malo ćemo se sada osvrnuti na trenutnu situaciju same klasične glazbe i glazbe općenito. Naime, danas u Hrvatskoj imamo četiri operne kuće, u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Jesu li klasični solo pjevači malo cijenjeni, imajući na umu sav trud koji godinama prolaze da bi došli do nekog svog cilja, a to je naravno mnogima cilj biti član nekog kazališta ili operne kuće, dok se neki nakon završnog studija, odluče za rad s mladima u nekoj od glazbenih škola, baveći se vokalnom pedagogijom.
Nažalost, obzirom na trenutnu situaciju u hrvatskom društvu (koja se itekako odražava na kulturu i kazalište), teško je pričati o željama, a realnije pričati o nužnostima. Moja je najveća želja pjevati solističke uloge u kazalištu, ali mi se u ovoj situaciji to čini teško ostvarivim. Teško je danas u umjetnosti naći stalno zaposlenje, čemu kao mladi čovjek stremim. Stoga bih voljela neko vrijeme raditi u zboru ili kao profesor pjevanja u glazbenoj školi, a istovremeno pripremati uloge i ići na audicije. Mnogo ljudi mi kaže – odi van – nesvjesni koliko takav pothvat zahtjeva financijskih sredstava. Uostalom, dugoročno mi je želja ostati u Hrvatskoj te se nadam da neću biti primorana bježati »trbuhom za kruhom«. Vani definitivno postoji više prilika i audicija, ali je i konkurencija veća, nužno je stalno putovati, često ovisiš o raznim agentima, daleko si od obitelji... Odlučila sam da ne želim puno razmišljati o tome prije nego završim akademiju. Diploma je prva stanica, a o ostalim stvarima ću razmišljati kad za to dođe vrijeme.
Htio bih sada da se osvrnemo na pojavu silnih reallity programa kao izbora najboljeg glasa Hrvatske. Naime, kada se pojave takve audicije imamo na tisuće ljudi koji misle da tako mogu pokrenuti svoju karijeru. Što misliš o emisijama poput The Voice ili X Factor?
Osobno nikako nisam fan takvih emisija. Ne vjerujem u »instant slavu«, a još manje u »instant učenje«. Većina ljudi u finalima takvih emisija su talentirani ljudi, ali uglavnom bez pojma o onome što rade. Veliki sam zagovornik formalnog obrazovanja kad je pjevanje u pitanju. Iako se ponekad i sama divim izvođačima u takvim emisijama, ne vjerujem da dugoročno mogu napraviti išta ozbiljnije na glazbenoj sceni.
Reci nam koji su tvoji glazbeni uzori ili općenito, kakvi te ljudi impresioniraju?
Teško je danas pričati o uzorima. Živimo u vremenu kad svaki dan možete otkriti nekog novog fantastičnog izvođača samo jednim klikom miša. Kad promišljam o repertoaru koji i sama izvodim, najveći su mi uzori Joyce DiDonato i Federica von Stade, no tu je mnoštvo drugih pjevačica i pjevača, dirigenata, muzikologa, redatelja, umjetnika... O uzorima izvan umjetnosti da i ne govorim. Svakodnevno, uzor su mi svi dobri ljudi koji su svojim radom postigli nešto u životu. A takvima sam okružena i na to sam ponosna.
VOLJELA BIH BJELOVARSKOJ PUBLICI PRUŽITI NEZABORAVAN KONCERT
Martina kakvim interesima i hobijima se baviš u slobodno vrijeme?
Imam razne interese pa bi se moglo reći da imam dosta hobija, više ili manje ozbiljnih. Onaj koji mi trenutno oduzima najviše vremena je studentska politika. Predsjednica sam Studentskog zbora Muzičke akademije te članica Vijeća akademije i Povjerenstva za kvalitetu nastave. Također sam predstavnica svog odsjeka, a članica sam i skupštine Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu. Osim toga, nalazim se i u užem sastavu (predsjedništvu) sveučilišnog zbora te sam izabrani studentski predstavnik u Vijeću umjetničkog područja i Senatu Sveučilišta. Ponosna sam što imam priliku aktivno sudjelovati u radu najvećeg i najboljeg Sveučilišta u Hrvatskoj. Kao studentski predstavnik dobila sam priliku upoznati fantastične mlade ljude sa svih fakulteta i surađivati s njima što mi je otvorilo potpuno nove, vanglazbene vidike. Ostatak slobodnog vremena provodim s dragim prijateljima, a prije svega sa svojim dečkom, Ivanom, koji mi je velika podrška u svemu što radim i bez čije bih pomoći teško bila ovdje gdje jesam. On je moja najveća motivacija. Poneki vikend provedem u Bjelovaru gnjaveći svoje roditelje da me zabavljaju i fino mi kuhaju (smijeh). Nađe se tu i ponešto vremena za čitanje, kavice, izlaske, a u zadnje vrijeme pohodim koncerte klasične glazbe jer sam počela pisati izvještaje i kritike za glazbeni blog Sound report. Također uživam u kuhanju koje je za mene posebna radost, pogotovo u ovo predblagdansko vrijeme.
Kada će te bjelovarska publika imati prilike vidjeti?
Bjelovarska publika me nažalost, teško može čuti u Bjelovaru. Iskreno se nadam da će se u budućnosti to promijeniti. Moram priznati da u tom pogledu ima pomaka na bolje, pa sam nedavno za Dan grada imala čast nastupiti na svečanoj sjednici gradskog vijeća, a 12. prosinca nastupam u svojoj Gimnaziji na obilježavanju stogodišnjice smrti Ivana pl. Zajca. Već 19. prosinca čeka me Saint-Saensov Božićni oratorij u Puli u kojem pjevam solo dionicu alta, a nakon blagdanskog odmora bacam se na učenje uloge »Madame Buffault«. Naravno, tu je i puno manjih koncerata i produkcija vezanih uz akademske obveze. Ono čemu se posebno radujem i što ću itekako obilježiti i u Bjelovaru je diploma. Za kraj svojeg formalnog obrazovanja voljela bih gradu pružiti nezaboravan koncert pa se nadam da će se to i ostvariti.
Za kraj, voljela bih zahvaliti svim predivnim ljudima koji su uvijek tu za mene i podržavaju me u svemu, cijeloj svojoj obitelji i prijateljima! Ovim putem također od srca zahvaljujem Iveti, koja mi je svojim donacijama omogućila da idem na natjecanja i seminare te na taj način napredujem.
