Karmela Špoljarić rođena je 1967. Zagrebu. Maturirala je u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je na poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti. Pisanjem se bavi od 2010., a od 2013. članica je Hrvatskog društva pisaca.

Pripovijetke objavljuje na Trećem programu Hrvatskog radija i po književnim časopisima. U svibnju 2013. objavila je roman »Nije ovo Twin Peaks« (AGM), a u studenom 2013. objavila je zbirku priča »Pazi što ćeš poželjeti“«(Cekape). U rujnu 2014. objavljuje  roman »Major Tom« u izdanju HENA COMA. Za tinejdžersku dramu »Nula kuna po minuti« dobila je nagradu Ministarstva kulture »Marin Držić« 2011. godine, a za svoj prvi roman dobila je nagradu DHK »Slavić« 2014.

Tijekom 2013. osmislila je i pokrenula prvu dopisnu radionicu kreativnog pisanja u Hrvatskoj pod nazivom »Kako početi«. Radionica se bavi idejom popularizacije pisanja kao zanimanja, hobija ili terapije. U 2015. započela je novi projekt, a radi se o putujućim radionicama pisanja bajki, koje će se oslanjati na lokalne legende i predaje. Prva takva radionica održat će se u travnju, na području Kvarnera pod nazivom »Bajkanje na Učki«.

S Karmelom sam razgovarala o pisanju i čitanju, o književnosti i  njenim radionicama kreativnog pisanja, te o najnovijem, zanimljivom projektu “Bajkanje”.

Karmela, kada se kod vas javila ljubav prema pisanju, potječe li još od djetinjstva?

Preduvjet ljubavi prema pisanju je jedna druga vrlo bitna aktivnost, a to je čitanje. Bez njega, kako mnogi kažu a ja potvrđujem, nema pisanja. Zahvaljujući mojoj upornoj majci počela sam čitati vrlo rano, već u mojoj trećoj godini, no propisala sam tek u četrdeset i trećoj. Kod mene se to, očito, dugo i uporno taložilo, no sada sam zadovoljna zbog toga. Iako nisam radila u struci, kao diplomirana profesorica kroatistike i južnoslavenskih filologija, koja je i magistrirala na znanstvenom studiju književnosti imala sam dobre temelje, ali pisati sam započela tek onda kad sam doista osjetila potrebu. I to je dobro, jer onda je ta potreba za pisanjem jača od svake kalkulacije, ne pitate se zašto i zbog čega pišete, već samo pišete.

Vaš  prvi  roman »Nije ovo Twin Peaks« (2013.) dobio je mnoge pohvale, te odlične kritike. On je svojevrsna kronika života na  malom otoku, sociološki orijentirana, sa elementima kriminalističkog romana. Što vas je inspiriralo?

Roman je nastajao spontano, odlomak po odlomak, bez jasne spoznaje o tome kako će dovršen izgledati. Zapravo je spoj raznih utjecaja i procesa koji su se u određenom trenutku zgodno posložili i sjedinili. Prije svega, duže vrijeme promišljala sam ideju o nekom »našem Twin Peaksu«, mjestu naoko ugodnom i običnom u kojem, međutim, ništa nije onakvo kako se na prvu čini. Takvo je mjestašce taj neimenovani Gradić, na neimenovanom Otoku, a po uzoru na mističnost Twin Peaksa građena je atmosfera romana. Željela sam u pisanju upotrijebiti neke postmodernističke postupke, prije svega, igru riječima, fantastiku, dvosmislenost, miješanje stilova, intertekstualnost, ali istovremeno i tečnu fabulu koja pruža ono neopterećeno zadovoljstvo čitanja, dok se u implicitnoj strukturi teksta redaju razine značenja do kojih tek treba doprijeti. Naravno, stručniji ili upućeniji čitatelji (u smislu poznavanja književne teorije) vide i prepoznaju više, no roman izvrsno funkcionira i samo kao jedna zanimljiva priča.

»Nije ovo Twin Peaks« moj je prvi roman, ali pisanje sam započela pripovijetkama koje sam sakupila u zbirci »Pazi što ćeš poželjeti« (2013.) Sve priče u zbirci prošarane su određenom dozom fantastike, odnosno, začudnosti ili bajkovitosti, kako ja to volim nazivati.

Niste orijentirani samo na formu romana. Pišete i kratke priče, a za tinejdžersku dramu »Nula kuna po minuti« dobili  ste i nagradu  Ministarstva  kulture  »Marin  Držić« (2011.).  Recite nam nešto o tome. Kako je pisati za  mlade, oni su sigurno zahtjevna publika?

Pa ta je drama isprva pisana za natječaj u zagrebačkom kazalištu Trešnja, i zbog toga je tinejdžerska no, zapravo, to je tekst za djecu i odrasle. U njoj se jednako problematiziraju problemi tinejdžera i njihovih roditelja, koji su još uvijek mladi ljudi u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima, i često su i sami na rubu svakojakih kriza, rastava, prijevara, gubitka posla i slično. Drama je specifična po tome što se svi razgovori, između svih likova, vode putem mobitela. Otuđenje je itekako vidljivo. Članovi obitelji često vode teške ili najintimnije razgovore upravo telefonom, dislocirani na raznim dijelovima grada zbog posla, škole, društva, izlazaka, ljubavnice, tinejdžeri započinju i prekidaju prijateljstva ili ljubavne veze SMS porukama, i zbog toga glavni lik, inteligentna tinejdžerica Sara, zaključuje da je tarifa »nula kuna po minuti« bogom dana jer je »jeftinije razgovarati mobitelom nego licem u lice«.

Nedavno ste objavili i svoj drugi roman »Major Tom« (2014.). Njega nazivaju »hrvatskim modernim trilerom«. Privlači li vas ovaj žanr?

Namjera mi je u »Majoru Tomu« prije svega bila kreirati jedan zanimljiv lik, promotriti ga dobro sa svih strana i onda ga baciti »u vatru«, testirati ga kroz događaje, ali ga pritom ne mijenjati. Moj novi roman govori dakle o knjižničaru Benjaminu L., usamljenom mladiću u ranim tridesetim godinama kojemu je malena gornjogradska knjižnica u kojoj radi sav njegov svijet. Benjamin je urbani intelektualac, načitan i pametan, pomalo asocijalan i pasivan, no kad mu se iznenada dogodi platonska ljubav prema ženi koja se jednoga dana pojavi u njegovoj knjižnici, to mu sasvim poremeti njegov ustaljeni životni ritam. Kasnije mu se zbog te nerealizirane ljubavi dogode i mnoge druge stvari kojima nije dorastao i kojih se zapravo boji, ali se u maniri pravog antijunaka ipak trudi suprotstaviti nepravdi na jedan svoj netipični način. U oba moja romana u građenju fabule doista koristim neke konvencije trilera kao žanra, prije svega potragu, ali ne za ubojicom nego za istinom. Konkretnog ubojice nema ni u jednom mojem romanu, čiji završeci isto tako nisu nimalo srodni trileru, daleko od toga. Oni su otvoreni, u postmodernističkoj maniri, podobni za različite interpretacije.

I sami ste pohađali radionicu kreativnog pisanja kod Zorana Ferića, da biste kasnije  postali voditeljica  dopisne  kreativne  radionice  pisanja  »Kako početi«. Je li vam pohađanje radionice pomoglo da razradite svoj spisateljski talenat?

Sve radionice pisanja koje vode relevantni pisci itekako su korisne, kako za početnike, tako i za nas koji smo odmakli od naših početaka. Zorana Ferića izuzetno cijenim i opet bih kod njega upisala radionicu, ako izmisli neku novu. Meni su radionice kreativnog pisanja donijele motivaciju u smislu jednog ozbiljnog razgovora o pisanju, što je meni zapravo jedino trebalo, no brušenje mojih tekstova i stila pisanja moje proze događalo se daleko od javnosti, u mojoj radnoj sobi, u miru i koncentraciji. Upravo sam stoga osmislila dopisnu radionicu i pojedinačan pristup.

Danas su mnogi ljudi, od mlađih do onih u zrelijim godinama, zainteresirani za pisanje. Postoje već brojne radionice kreativnog pisanja, mnogi ljudi su blogeri, te pišu iz svog zadovoljstva. Što mislite o blogu kao formi?

Pa blog nekako više povezujem s novinarstvom nego s književnošću, možda zbog toga što blogeri pišu često, ponekad i svaki dan, i to što napišu odmah objavljuju. Ti tekstovi su svježi, često su duhoviti i spontani, ali književnost, ona prava literatura ne ispisuje se i ne objavljuje tako lako. Na tekstu treba raditi gotovo onoliko dugo koliko ga se i pisalo, a taj trenutak kada tekst konačno treba odlijepiti od sebe i dati ga nekome na čitanje, nakon što ste se godinu dana, pa i više, samo vi u tišini s njime družili, vjerujem da nijednom autoru nije lak. Želim reći da je blog zanimljiva forma, ali književnost je nešto drugo. Naravno, blogerski tekstovi ponekad mogu biti zgodan temelj za stvaranje recimo jedne zbirke kratkih priča, ali onda u te tekstove ipak treba unijeti jednu dozu svevremenosti.

Recite nam nešto više o svojoj dopisnoj kreativnoj radionici pisanja. Postoji li interes i na koji način ona funkcionira?

U jesen 2013. pokrenula sam radionicu kreativnog pisanja »Kako početi« koja je specifična po tome što je dopisna, a koju sam osmislila temeljem mojeg teorijskog i praktičnog iskustva u književnosti. Nastojim popularizirati pisanje kao hobi, zanimanje, terapiju. Pristup je pojedinačan, radionica je stalno otvorena. Traje dvanaest tjedana, služimo se mailom kao sredstvom komunikacije i nikakva druga informatička znanja nisu potrebna. U prvih osam tjedana polaznici rade po jednu vježbu i zadaću tjedno i često volim reći da ih u tom razdoblju učim kako »ne treba« pisati. Naime, pisanju se prilazi iz prakse, polaznici uče na vlastitim tekstovima i pogreškama da bi u trećem dijelu radionice na tom valu napisali svoje lijepe, pročišćene, dobre tekstove. Imam polaznike iz cijele Hrvatske, svih životnih dobi (najstarija polaznica premašila je sedamdesetu) i uživam raditi s njima, a rezultati su i mene iznenadili. Ljudi doista žele pisati i žele da netko pročita to što su napisali. Svaki moj polaznik je jedna nova priča. Postoje oni koje samo treba lagano gurnuti, i već pišu, postoje oni koji znaju što bi ali ne znaju kako, ili obratno, postoje oni koji pišu samo za sebe, ili za svoju obitelj, postoje neispričane traume, nenapisane biografije, a postoje i neotkriveni talenti.

S ponosom ću reći da se priče mojih polaznika objavljuju po časopisima, osvajaju nagrade, a polaznica Elvira Slišurić izdala je i roman pod naslovom Sreća prati hrabre (Hena com).

Za sve zainteresirane, kontakt za dopisnu radionicu kreativnog pisanja je  Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript .

Po vašem mišljenju, što je potrebno osobi, kako bi se razvila  u kvalitetnog književnika? Kakav je status književnosti i književnika u Hrvatskoj danas, s obzirom da svi znamo, kako nam je kultura postala marginalizirana?

Pa tu nekog dobrog recepta nema, ali mogla bih reći da, uz talent, svaki pisac mora raditi na sebi, pogotovo na stilu vlastitog pisanja, bez obzira koliki uspjeh postigao. Status književnosti danas, u vremenu kada se knjige zbog krize (a i drugih razloga) ne prodaju, naklade su male pa su knjige skupe, tržište je malo i, rekla bih, nezainteresirano, čak mislim da su čitave mlade generacije izgubljene za knjigu, djelomično i zbog novih medija i obilja površnih informacija, dakle, status književnosti nije sjajan. Ali, pisati se mora!

Koliko danas Hrvati čitaju, te što najviše vole čitati?

Čitaju mislim dosta, posuđuju knjige u knjižnicama. Na žalost, više čitaju stranu književnost, čak i onu populističku, s ponekad groznim prijevodima, nego dobre domaće autore. I da, čitaju se i knjige o samopomoći i o teorijama zavjere. Takva su valjda vremena, a tome se, između ostalog, već na početku romana »Major Tom« čudi i moj književni lik Benjamin, koji je, kako sam već rekla, knjižničar.

Odnedavno ste pokrenuli i  vrlo zanimljiv projekt »BAJKANJE«, u suradnji s pripovjedačicom Željkom Valenčić, zamišljen kao putujuća radionica kreativnog pisanja bajki. Ideja je odlična i nešto posve novo kod nas. Kako ste došli na ideju?. Recite nam nešto više o tome.

»Bajkanje« je dakle projekt zamišljen kao putujuća radionica kreativnog pisanja bajki koja bi se održavala na lokalitetima gdje još uvijek žive bajke i predaje, tako da bi polaznici, osim radionicom i kreacijom, bili okruženi i domaćom tradicijom, prirodom i gastronomijom. A kako je nastala ideja i to naše zagrebačko-riječko partnerstvo? Pa, Željka Valenčić vlasnica je riječke putničke agencije »za drukčije ljude«, u sklopu koje radi razna zgodna i produhovljena tematska putovanja. Željka je bila polaznica moje dopisne Radionice, no prvi puta smo se upoznale na promociji mojeg romana u Rijeci. Sjele smo na kavu i ona je komentirala moju priču o slavenskim bogovima (iz zbirke »Pazi što ćeš poželjeti«) rekavši kako je Učka čarobna planina puna staroslavenskih toponima (moram reći da je Željka puna znanja lokanim o legendama i pričama, i stoga je prava »pripovjedačica«), a ja sam na to predložila – pa hajdemo onda napraviti jednu radionicu bajki! Vjerojatno i stoga što sam i sama napisala zbirku bajki za odrasle »Pazi što ćeš poželjeti« po kojoj smo i nazvale ovu prvu radionicu. Tako je dakle nastala ideja o Vikendu bajki i svaka je ponešto dodala - osmislila sam naziv »bajkanje«, Željka je napravila plakat (njezina kćer nacrtala je prekrasnu božicu Mokoš) i pronašla smještaj na Učki, oglasile smo Radionicu na stranicama Focus Travel-a, pokrenule fb stranicu (Bajkanje-putujuća radionica pisanja bajki)  i sad već polako dolaze i mediji i javljaju se polaznici. No i mimo toga, svi pozdravljaju ideju. Moram reći da je u »Bajkanje« uloženo puno truda – od osmišljavanja same trodnevne Radionice i ugođaja, do smještaja i hrane, koja je autohtona i odlična (sve smo obišle i probale), jer naime želimo da uz Radionicu ljudi upoznaju i specifičnosti pojedinih mjesta i krajeva.

Prva radionica »Bajkanje na Učki« s temom slavenske mitologije održat će se od 17. do 19. travnja, a kako je sastanak u petak, 17. travnja, u Rijeci između 11 i 12 sati, odakle se kreće na Učku, računamo da će nam se pridružiti i stanovnici sjeverne Hrvatske, svi oni kojima do Rijeke ne treba više od tri do četiri sata vožnje automobilom ili autobusom. Sve informacije možete dobiti na telefon 091 72 63 753 ili se javiti na Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ili pogledati ponudu na Focus Travel – Vikend bajki.

Za sada imamo u planu još dvije Radionice do kraja godine - »Bajkanje u Kastvu« i »Bajkanje u Lovranu« - s opet specifičnim temama.

I za kraj, koja je vaša poruka svima onima, kojima je pisanje važna stvar u životu.

Čitajte, čitajte, čitajte, pišite, pišite, brišite, onda malo dišite pa opet brišite, sve dok tekst ne zasja u svojoj ljepoti. Onda ga pošaljite meni :)

I svakako, upišite neku Radionicu, uložite u sebe, to će vam znanje ostati zauvijek, jer pisati možete uvijek i svagdje, sve dok dišete.

Karmela, puno vam hvala na vrlo zanimljivom razgovoru. Želim vam još mnogo uspjeha u životu, mnogo odličnih knjiga, te uspješan rad Vaše zanimljive radionice.

Svim našim čitateljima, toplo preporučujemo njene odlične knjige, a onima koji vole pisati i smatraju se neotkrivenim talentima, radionicu kreativnog pisanja.