Kada sam prije gotovo pet godina, počela pisati blog, jedan od prvih blogova na koji sam naišla, bio je blog tesari.blog.hr. Kada sam ga počela čitati, mom divljenju nije bilo kraja i pročitala sam čitavu arhivu u dahu. Provela sam noći, upijajući te riječi,  pitajući se, koja je to mistično tajnovita žena, ta krhka i ranjiva ženska duša, a opet tako jaka, snažna i čvrsta. Žena koja ne piše, već radi čaroliju svojim riječima i fotografijama.

Nedugo nakon toga, spletom okolnosti, stupile smo u kontakt.

Ona je Suzana Matić, čarobnica od riječi. Njene riječi su tipično ženske, emotivne do srži, ranjive i jake, tjelesne i fluidne u isto vrijeme. One su ezoterične, a istovremeno opipljive.

Ona plete  bajkovitu mrežu od riječi, dotičući sve teme, od ljubavi, boli, tuge, preko majčinstva i dječjeg odrastanja, pa sve do toga kako se napokon naviknuti na sreću, kada ti se ona pojavi na vratima, nakon mnogo vremena.  Ona od tuge radi umjetnost, od ženske ranjivosti i slomljenih koljena, predivno uskrsnuće koje vas mora nadahnuti. Potiče na razmišljanje o samim riječima, koliko se njima ranjavamo, ali i  liječimo.

Suzana Matić, godinama je bila blogerica pod pseudonimom »tessa k«. Njena prva zbirka »Samosanacije«, objavljena je 2013. godine u izdanju Algoritma. Nedavno objavljuje i svoju drugu zbirku »Koliko sam puta okidala s boka«. Radi kao arhitektica, a godinama piše i fotografira.

Vezana je i uz Bjelovar, gdje je provela mnoge dane odrastanja, te ga se uvijek s radošću i nostalgijom sjeća.

Sa Suzanom sam razgovarala o njenom blogu, fotografiji, izlaženju iz anonimnosti pred oči javnosti te koliko je pisanje terapeutsko.

Suzana, pisati i objavljivati svoje tekstove, počela si na blogu. Paralelno si pisala dva bloga, a objavljivala si i svoje originalne i zanimljive fotografije.

Što je za tebe značilo pisanje bloga?

Mogu uistinu reći samo o sebi. Nekad je uistinu sve moje htjelo tamo stati. Bilo je to mjesto na kojem sam zakopala srce, a u mom životu oduvijek vrijedi da – kud srce, tud i cijela ja. Jednom sam pet dana skijala sa slomljenom rukom, jer je srce htjelo što je srce htjelo. Pa je tako i taj blog za mene bio moje najvitalnije mjesto, iako moj »pravi« (a ovo su baš pravi navodnici) život nikad nije bio ni najmanje dosadan. No, meni se u životu najviše dešavalo baš onda kada mi se naizgled nije dešavalo ništa, onda kad sam pisala, i na tom blogu mi se možda i nije dogodilo baš – sve, ali mi se sigurno dogodilo – svašta. Zaključno s time da mi je iz njega nastala knjiga. No čak i onda, kad tu knjigu nisam imala ni u peti, za mene on nije bio ni hobi, niti razbribriga… neko mjesto za sresti rezervne ljude ili, nedajbože – »ubiti vrijeme«. Shvaćala sam ga nasmrt ozbiljno, ne – »živjela« sam ga smrtno ozbiljno pa čak i u svojim vrckastim zapisima, i zato mirne duše mogu reći da je na neki način pravo čudo da sam ga – preživjela. Dugo sam si predbacivala da sam zamijenila »pravu« sebe tim zapisima tamo. A onda opet – to sam bila baš najpravija ja, i ništa za mene nije bilo zbiljskije i stvarnije od njih. A ti ljudi koje sam tamo prizvala kao Tessa K., nisu bili neki rezervni ljudi, nego su, mnogi od njih, poslije postali baš jako važni ljudi u mom životu. Jer su prepoznali, prigrlili i zavoljeli onaj najluđi i najranjiviji dio mene s kojim se sama teško nosim.

Tvoja prva zbirka se zove »Samosanacije«. Često puta si i sama izjavila, kako ti je pisanje –  terapija, kako pisanjem, liječiš samu sebe?

Naslov Samosanacije je zapravo bio autogol koji sam si zadala, jer mi nitko nije objasnio pravila nogometa. Kad pišemo o sebi, pa čak i kad su to, kao u mom slučaju, šifrirane poruke, a ne činjenice, ipak, mi i tada, htjeli-ne htjeli, ostajemo zauvijek zarobljeni u toj priči. I ta rupa u koju smo zakopali onaj vitalni organ iz prvog odgovora, će se uvijek na sva usta derati da su u cara Trajana kozje uši. Pa sam se ja pišući zapravo propisno izranjavala ili ako ne, onda bar virila ispod zavoja s ranom onda kad mi je možda bilo uputnije od nje okrenuti glavu. A onda opet, ja baš nikad nisam bolesnija ili čak – mrtvija, nego kad ne pišem.

Na blogu si bila »tessa k«. Često puta si znala reći kako je ona tvoj alter ego, tvoja najveća prijateljica, ali i najljuća protivnica.  Kako je sada doživljavaš?  Jesu li to bili dijalozi sa samom sobom, gdje si se često puta i mirila i borila sa onom pravom Suzanom?

Tessa i ja smo prošle faze i faze, ali većina ih je bila teška borba za trasu moje životne sudbine. Jednom sam napisala: »Odmakni se molim te korak dva, da mi bar nakratko postaneš blizu« i mislim da to dobro ocrtava našu zajedničku anatomiju. Ipak, od kada su Samosanacije izašle kao knjiga koju sam pustila u svijet, i ta Tessa je nekako pustila mene. Ili smo uspješno asimilirale jedna drugu. Više ne krijem od svijeta jednu strašnu i mračnu tajnu koja se zove – pisanje. Pa nisam više rascijepljena na način se svakog jutra (skroz srčano) javljam na audiciju za glavnu antijunakinju njezinih tekstova, a istovremeno strepim da će mi moj »stvarni« (a ovo su stvarni navodnici) život zamjeriti… jer sam ga izdala. Pisanje je postalo i moja legitimna stvarnost, i ja se kao Tessa K. potpisujem još samo na svojim fotografijama. Ipak, i danas, kada mi netko napiše pismo, poruku, mail... koji započne s recimo »slušaj me Tess«, a to je još uvijek jako često, ja ću još uvijek bez greške – prvo pretrnuti, a onda će se nešto krenuti komešati u meni, kao da sam neočekivano srela nekog tko mi je bio jako važan, tko mi je bio fatalan, koga sam prebrodila, smetnula... ali sad kad ga vidim osjećam da se otvara neki procjep u meni, neka rupa kroz koju ulazi nešto što znam da ne mogu kontrolirati i što će na jedan tren sabotirati moj daljnji smjer. I danas kada mi netko kaže »slušaj me Tess«, jasno je kao dan, da ja iz onog što poslije tih riječi slijedi neću previdjeti ništa, neću prečuti ništa... i taj netko dobit će lakše nego bilo tko drugi posve nepodijeljenu pažnju od jednom, na dvije Tesse podijeljene mene.

Tvoji tekstovi odišu poetikom kakvu danas rijetko možemo pročitati, duboko su emotivni, taktilni, specifično ženski, a od osjećaja tuge gradiš umjetnost. Znam da si se dugo kolebala, da ih izneseš široj publici i izađeš iz anonimnosti nicka na blogu. Kako si se odlučila?

U jednom času je svo to moje grizodušje oko pisanja postalo nepodnošljivo. I govorila sam si: »Ej, pa zašto to radiš, zašto pišeš, zašto ne živiš, izađi negdje, lijepo se obuci, namaži, provodi se, živi kvragu... ovo što radiš – to nije život.« A onda sam jedan dan zastala i rekla: »Ok, ako ja tako živim, onda to ipak jest život. I k tome – moj život.« I shvatila sam da si sada moram nekako oprostiti, ne – pisanje, nego baš suprotno: sve te prijekore, predbacivanje, gorčinu, kajanje… koje sam si izdašno servirala. Eto, tu negdje rodila se i odluka o knjizi.

Tvoja prva zbirka »Samosanacije« bila je svojevrstan »izlazak« iz anonimnosti bloga u široku javnost.  Dobila je brojne pohvale, te je doživljena kao nešto posebno i sasvim novo na našoj književnoj sceni. Kritičari je nisu mogli smjestiti u određeni književni žanr. Je li to poetska proza ili se ona zaista ne može svrstati u određene okvire?

Dok sam potpuno uronjena pisala Samosanacije, nisam znala ni da pišem knjigu, a kamoli da će ona postati problem kod razvrstavanja u ladice. No, ne što ja imam klaustrofobiju i od ormara (pa se valjda zato i outam u svakom tekstu) ili što ne volim zakomplicirati, ali – sada sam ipak mrvicu svjesnija okvira. I odlučnija u razvrstavanju. U svakom trenutku imam (barem) dva tekuća foldera – prozni i poetski. Ipak, kako kod mene pisanje ipak nema veze s nekom odlukom, nego je to poriv, potreba, nužda… u čijoj je zigoti, pa čak i kad cilja prozu, gotovo uvijek – osjećaj, stvari su i dalje često nejasne. Ali, ne zamaram se time. Možda je moje pisanje takvo jer i sama volim sve ono što je oksimoronsko, sve što se otima definiciji, nejasne rubove, neizrecivo, labave granice, rupe u zakonima. Ja sam u pisanju našla neki svoj prostor koji je za mene beskrajan, a koje su njegove granice na karti i koji k.č. piše na njemu, mene zapravo ne opterećuje previše.

Mnogo si pisala o svojim tugama, boli i o tome, kako se teško navikavaš na sreću. Zbirka Samosanacije, nastala je u vrijeme kada su ti se događale mnoge  prekretnice u životu. Je li istina da književnik bolje piše kada tuguje?

Nedavno mi je jedan prijatelj rekao: »Ti si tako duhovita, i to ponekad, ali ipak rijetko ispliva i u tvojim tekstovima. Šteta je da ne pišeš tako.«

Pomislila sam da je vjerojatno u pravu. U posljednjih godinu dvije, uspjela sam napisati dosta tekstova s pozicija koje nisu bile te prekretnice na kojima te skretnica još i izbaci s pruge, nego – lagana vožnja kroz umirujući pejzaž. I dokazala sam si da se i sretna može biti – sretna. Da se može čak i pisati sretna. Nedavno sam napisala pjesmu »Žao mi je, ali više ne plačem«, jer se na neki način još uvijek osjećam krivom kad god se nađem na rubu sreće pa to i (po)kažem. I ne mogu govoriti generalno, ali moguće je da – da, da je meni možda zbilja lakše pisati kada me strefi neki udarac čežnje… ili tuge, koji me obori na pod, a ja se onda dignem i dok si još masiram bradu kažem: »Super. Ovo baš boli. Evo ovdje ću početi.« I napišem prvi red.

Tvoji tekstovi su uvijek popraćeni predivnim i originalnim  fotografijama. Je li fotografija, uz pisanje, tvoja velika ljubav? Što te inspirira?

Fotografija je moj hobi, uistinu igra. Ona me liječi i razonodi, ne doživljavam je ni sudbinski ni fatalno. A opet, kako fotografiram od malih nogu, kako je prva stvar zbog koje sam u životu štedjela bila fotoaparat, ona mi evidentno jest sudbinska. A k tome je i moja inspiracija: mnogi su tekstovi nastali naslanjajući se na neku sliku koju sam doslovce »okinula s boka« svojim malim fotićem koji je uvijek uz mene. Ne nosim tešku opremu, ne volim čekati ili režirati prizor, ali uvijek sam spremna za pucanj kada doslovce natrčim na njega.

Radiš kao arhitektica. Kako spajaš arhitekturu sa pisanjem?

Teško. To su dvije moje strane koje ne žele znati jedna za drugu. I svaka vuče u drugom smjeru. Recimo kao onaj Gurnime-Povuciga iz Doktora Dolittlea.

Nedavno si objavila i svoju drugu zbirku »Koliko sam puta okidala s boka«. Reci nam nešto o tome.

Ta knjiga je dnevnik tijela i o tijelu: jedan metaforički anatomski atlas sastavljen od priča koje u kojima pripovjedačica reciklira dijelove svog tijela (od koji su mnogi čiste metafore, recimo Žalac, ili Škrge) koje je u svojim životnim iskustvima potratila… ili krivo upotrijebila… ili ih nije upotrijebila uopće, a trebala je. Podnaslov toj knjizi zato i jest Anatomija promašenog. Ali dok priča svoju priču ona preslaguje komadiće prošlosti i trenutne događaje u jednu novu cjelinu, u jedno novo tijelo, (usudila bih se reći – bolje) u kojem se pomalo pronalazi i prepoznaje.

Za kraj, molim te da nam za naše čitatelje, koji još nisu pročitali tvoje zbirke, odabereš ulomak, jer smatram da se tvoja »proezija« kako je mnogi nazivaju, mora jednostavno doživjeti.

KRIVAC

ti misliš da sam sama kriva
jer im nisam dala da me vole „svojom“ ljubavlju,
nego sam uvijek priznavala „svoj“ i „samo svoj“ način:
jer sam čekala predugo, napuštala prerano,
praštala bespotrebno, ljutila se opako,
jer sam jela kao ptica, pobolijevala kao drijen,
jer sam spavala premalo, sanjala previše,
hodala kao Zombi, dolazila nepozvana,
odlazila zazivana,
jer sam se davala neumjereno, čuvala grčevito,
jer sam napadala kao Brazil,
branila se kao domovina...
jer sam šutjela uporno, pisala mahnito,
vjerovala naivno,
lagala u oči,
pogled sklanjala,
dizala utvrde...
jer sam i kožu svlačila.

jer sam jednom voljela prejako.

ja mislim da si sam kriv.
jer si došao prekasno.