Uvijek rado ističemo naše Bjelovarčane koji su ostavili traga u svijetu, i volimo ponovo skrenuti pozornost na njih. Ovog puta kao osobu tjedna smo stoga odabrali Tihanu Radmanić, najpoznatiju bjelovarsku manekenku koja je do 20-te godine imala međunarodnu karijeru te osim reklamnih kampanja za Vip, Walter Wolf, Modeu, i priloga za Elle, Cosmopolitan, Times, nosila revije u Londonu, Parizu i Milanu. Ovih dana u sklopu Modnog studija drži radionicu za male manekenke u Kulturnom i multimedijskom centru u Bjelovaru, i priprema polaznice za završnu reviju.

Kada i kako ste se počeli baviti manekenstvom?

Kada sam imala 12 godina mama me upisala na tečaj manekenstva u agenciji Minea. To je bio sam početak moje priče. Nakon što sam tečaj završila povezala sam se s drugima agencijama izvana, i kako to već ide odlazila na razne kastinge i audicije.

Imate zapaženu karijeru u inozemstvu. Kako su izgledali Vaši prvi koraci?

Moj prvi posao vani bio je u Milanu. Tada sam imala 15 godina, i to smatram početkom svoje profesionalne karijere. Otišla sam preko ljeta u Italiju, i mama je išla sa mnom u pratnji, da vidimo kako taj cijeli svijet i posao izgleda izvan naše države. Zanimao me tempo i da li bih se mogla tome ozbiljnije posvetiti, i uskladiti sa školom. Svidjelo mi se kako stvari funkcioniraju i uvjerila sam se da bih se mogla baviti time, pa sam i nastavila u tom smjeru. Nakon toga stvari su se jednostavno nadovezale jedna na drugu, pa je tu došao i Pariz i London.

Kako ste uskladili školovanje i posao?

Najčešće sam putovala preko praznika. Događalo se i da izostanem ponekad tijekom školske godine, pa sam gradivo i testove nadoknađivala po povratku. Razrednici su mi to opravdavali, i izlazili mi ususret. 4. razred srednje škole sam pak potpuno završila vanredno, jer mi je bilo jednostavnije. Nakon toga završila sam i Učiteljski fakultet. Tada sam prestala putovati u inozemstvo i nastavila sam se nešto manje baviti manekenstvom u Hrvatskoj. U to vrijeme mi je bilo i lakše odrađivati sve obaveze jer sam i živjela u Zagrebu.

Koji period Vam je bio najdraži?

Zapravo najdraži mi je bio gotovo sam početak i toga se najradije sjetim. To je bilo razdoblje kada sam bila u Londonu, i kada sam stekla najviše iskustva i najviše radila. Ljudi oko mene su također bili odlični, jako dragi i profesionalni, a iz toga su izlazili prilozi za najbolje časopise i editorijale, primjerice ID, Times, Edge, i tako dalje.

Poslovično hladni Englezi dakle nisu toliko hladni?

Ne, ne! Oni su super! Najugodnije sam se upravo s njima osjećala, najsusretljiviji su, i jako duhoviti. Francuzi su pak dosta rezervirani, drže se hoch i nisu baš simpatični. A talijani kao talijani, onakvi su kakve ih znamo. Puno gestikulacije i puno drame, a to nije nešto što mi ni inače ne odgovara.

Od manekenke do učiteljice. Je li promjena zanimanja bila teška?

S obzirom na postepen prelazak i smanjivanje odlazaka u inozemstvo, a istovremeno povećavanje prakse na fakultetu, lako sam se privikla na to. Učiteljski fakultet je bio moja želja, htjela sam to studirati, i vidjela sam se u školi. Promjena mi tako nije bila nagla ni velika.

Ovog ljeta radili ste radionicu za male manekenke u Bjelovaru. Razmišljate li o otvaranju škole manekestva u gradu?

Vrlo sam zadovoljna ovom radionicom. Radimo od 1. srpnja, i djevojčice će prvog vikenda u rujnu održati i završnu reviju kako bi prezentirale svoj rad. Imamo 14 polaznica u dobi od 6 do 12 godina, i sve su jako marljive i zainteresirane, tako da je gušt raditi s njima. S obzirom da sam učiteljica po struci ovo mi je bila prilika u kojoj sam spojila svoja dva svijeta – učiteljski i manekenski, i uživala sam radeći s njima. Što se tiče same škole, teško mi je o tome razmišljati s obzirom da živim u Bjelovaru. Da sam u Zagrebu sigurno ne bih razmišljala toliko kao sad, jer moram uzeti u obzir da Bjelovar nije grad koji pruža mogućnosti za nastavak bavljenja  manekenstvom. Rekla bih da imam želje ali ne i planove, pa ćemo vidjeti što će biti od toga.