Od onoga dana kad je svojom objavom topničkih dnevnika potresao hrvatski internet, ovaj kršni Lički bloger izrastao u jednu od najznamenitijih pojava duhovite strane weba. Kako je dosad uspješno objavio dvije knjige svojih blogova, priča i kolumni, a promocija treće će se održati u Zagrebu ove subote u 18 sati u baru »Prostor do« ispod Nacionalne i sveučilišne biblioteke, zamolili smo ovu ljudinu da nam udijeli koju lijepu, ili manje lijepu!

Druže Krule, mali medvjede, care bauštele, utišivaču jaganjaca, koliko te ima, odnosno, daj neke osnovne podatke o sebi, osim onih preintimnih.

Imam oko 115 kila žive vage, nanizanih 191 centimetar u visinu, i sjebano lijevo oko jer mi doktor pri porodu oštetio živac pa sad primam 50% slike okoline i društva. Što s obzirom na stanje u državi, uopće i nije loše. Desno mi je zdravo, pa kad je neko sranje, ja desno zatvorim, a na lijevo vidim samo pola sranja. U životu sam pojeo jedno četiri vagona kuhanog graha, piva mi nije strana, po profesiji sam totalitarni građevinar iliti bauštelac, pljunem udalj dalje od dva metra, pišem blog iz hobija, čitam sadržaj s kutije od praška za veš kad sjedim na wc školjci, i tako to…

Podsjeti onu šačicu koja te još nije čitala kako je sve krenulo, i otkud ti na netu, umjesto na skeli?

Nije skela otpala, ne brini. Pa tko živi od pisanja? Nisam ja onaj Koeljo kojeg svi citiraju pa da imam kuću na jezeru i pišem, jesi lud? Bauštela se odradi, a kad se ulovi vremena - onda se piše. Kako je sve počelo? Počelo je kao i što je počelo drugih 5.000 blogera, počneš pisati i nitko te ne čita. Budimo realni, blog nije popularna stvar, i to se kod nas ne prati toliko. Ja uvijek velim da je svaki bloger srdela u Jadranskom moru, a sad, čime će se ta srdela izdići od ostalih srdela… Jebiga, nešto je u načinu pisanja, nešto je u sreći, ima tu svega. Evo, pa pisao sam godinu i pol dana, jedva da me čitalo pet ljudi dnevno (od tih pet, jedan sam ja, a jedan je moj prijatelj Koki), a onda napravio parodiju s »Topničkim dnevnicima«, i jebiga, ode to malo dalje.

Dakle, ja sam bio treći… Nego, u kojem si sad stanju, što izdvajaš iz knjige, gdje ćeš sve gostovati?

Uz ogromnu pomoć moje publike (pozdrav publici!), organizirane su promocije u 12 gradova. Idem od grada do grada, čitam ljudima pojedine tekstove, što uzrokuje brdo zajebancije i smijeha jer u konačnici, mislim da je ljudima više stvarno dopizdilo ovo letargično stanje. Gdje god se okreneš, sve neke loše vijesti i dvije tone depresije, loše volje i sveg ostalog. Tko se hoće otkačiti od sveg sranja, nek' navrati na promocije koje su sve otvorenog tipa… Znači, dođeš, sjedneš, piješ svoju pivu i smiješ se… Pa di'š bolje? Od gradova, tu su Rijeka, Zagreb, Pula, Split, Šibenik, Zadar, Gospić, Ploče, Dubrovnik, Osijek, Belišće i Karlovac. Zove narod i u druge gradove, al majke mi, ne mo'š sve… Baš ne mo'š. Al' pazi, nema tu nikakve organizacijske mašinerije, to mi sve pomogla publika. Jel' mo'š vjerovat? Ja riječi nemam.

Istina, ljubav je uzajamna! Što bi poručio onima koji se zbog kišice ili neke utakmice nećkaju doći na pivo i kupiti knjigu?

Svatko u životu radi ono što voli. Jel' nije tako? Onaj tko više voli utakmicu ili nešto drugo od promocije knjige tamo nekog mlatimudana, pa normalno da će čovjek ostat zavaljen u fotelji sa čet'ri kile čipsa i gajbom pive. Ne mo'š ti natjerati zeca da jede rižu ako voli mrkvu. U svakom slučaju, podržavam svakog da radi ono što voli. Utakmica? Ma izvali se u fotelju i uživaj, jebeš moju promociju. Svak' nek' radi ono što voli, jedino to čovjeka čini sretnim.

Možeš li odgovoriti gdje se vidiš u budućnosti, ili nam reci neki bauštelski stih koji pristojni ljudi neće htjeti pročitati?

Evo ti jedan koji mi prvi pade na pamet a koriste ga majstori: »Više volim curu mladu, neg subotu radnu!«. Budućnost? U nekoj daljnjoj budućnosti se vidim dva metra pod zemljom zatrpan sa četiri kubika iste, a iz guzice mi raste busen trave. To je ono što je sigurno. Sve drugo spada u domenu »Živi svaki dan ka' da ti je zadnji!«. Jebeš budućnost, ionako je precijenjena.

Jesi li bio u Bjelovaru, Daruvaru, Čazmi, Garešnici i Grubišnom Polju, kad namjeravaš tamo promovirati knjigu?

Zovu ljudi svugdje, i kod vas, i u Sisak, Metković, Slavonski Brod, Ogulin… Eto, u Ogulinu me nema, a u njemu sam rođen, što onda da ti dalje velim. Ne mo'š sve stići i da o'š jer, ne zaboravi, tu je još i bauštela. A ako pitaš kako sve stižem, odgovor je – nikako.

Kakve si ljude upoznao, što ti se urezalo u srce?

Otkad su izašle knjige, upoznao sam stvarno puno ljudi. Ima i svakakvih dogodovština s publikom. Recimo, ja stalno srao po tačskrin mobitelima u svojim tekstovima, i kad sam imao promociju prve knjige u Zagrebu, ludi Tomo i Davor (publika, jel'), došli i poklonili mi ganc novog tačskrinonju. Zamisli! Ili recimo Ante. Njega nisam uopće znao, pa mi se jednom javio u stilu »Aj' kad iz Njemačke dođem u Dalmaciju, donesem janje pa ga okrenemo!?«. Tako je i bilo, došao do mene u Liku i okrenuli janje. Sveučilišni profesori mi se jave. Veli jedna profesorica od njih »Krule, ja te redovito čitam, al' ne smijem ostalima na fakultetu to reći, proglasili bi me ludom!«. Kupam se u Kostreni ovo ljeto, vidim među ljudima Šonju, čovjeka upoznao na prvoj promociji u Zagrebu. Reko »Šonjo, jeb'la ga općinska vrata, jes' to ti!?«… I ošli na pivu. Evo ti zadnji primjer, ja najavim da sam u Osijeku 5. listopada i napomenem da će moj 16 godina star auto teško doći do Osijeka. Što ti misliš, javi se čovjek, pošalje mi mail i veli »Krule, jeb'la ga općina, ja sam automehaničar. Ako ti auto rikne na potezu od Slavonskog Broda do Osijeka, evo ti moj broj mobitela i obavezno me zovi!«. Riba, jebi ga… Nekom je mjerilo životnog uspjeha novac, a ti meni reci, ako ti se čovjek javi i pomaže na neviđeno… Jebagaja, ako to nije uspjeh, ne znam što je. Eto takva ti je moja publika i ja ih volim i ne dam na njih!

Eto, hvala ti Riba na ovom intervjuu, bilo mi je baš ugodno, vidimo se u subotu u 18.00 u prostoru do, i veliki pozdrav svim čitateljima portala ZVONO.eu!!!