Bjelovar se može podičiti činjenicom da je iznjedrio brojne poznate Hrvate, iz raznih područja umjetnosti, od književnika, glumaca, slikara, sve do sporta. Popis je iscrpan, a ovdje vam predstavljamo trenutno možda i najpoznatijeg Bjelovarčana – Ognjena Vukojevića.

Kako su izgledali Vaši počeci ovdje u Bjelovaru?

Počeo sam se baviti nogometom igrajući za NK Mladost u Ždralovima, kod legendarnog trenera Laze Markovića. Tamo je uvijek bila dobra škola nogometa i dobra organizacija. Kasnije sam prešao u Bjelovar, ali i individualno sam puno trenirao s tatom. To su bili moji početci ovdje, nakon čega je uslijedila Varteksova škola nogometa.

Je li upravo ta škola nogometa bila razlog što ste kasnije i zaigrali za Varteks?

Da, definitivno. Varteks je u to doba imao najbolju školu nogometa, bolju i od Dinama i Hajduka. Pokojni predsjednik Varteksa Anđelko Erjavec je organizirao tu vrhunsku školu tako da su dolazili igrači iz cijele Hrvatske. Paralelno sam tamo završio i sportsku ekonomsku školu i cijeli svoj kadetski i juniorski staž sam tako vezao za Varaždin i Varteks.

Kako je dalje tekla priča s igrom i klubovima?

Poslije toga sam zaigrao za NK Bjelovar. Procijenio sam da bi to bilo najbolje za moju karijeru, odnosno da bih se ovdje mogao kao mladi igrač najbolje razviti. Odigrao sam odličnu sezonu ovdje, skupio dosta iskustva i prakse, a poslije toga je uslijedio Slaven Belupo i prva liga.

Kako je bilo prihvatiti taj prelazak u profesionalni nogomet?

Pa razlika je doista jako velika. To su doslovno dvije različite priče, jer ova prva omladinska faza je zapravo razvoj igrača. Tu se zapravo tek uči igrati, mladi igrači se razvijaju u svim elementima nogometa. Od toga tek 1% igrača uspije prijeći u ovaj profesionalni dio. Već to je dovoljan pokazatelj razlike.

Kako je tekla vaša profesionalna karijera?

Dvije godine sam igrao u prvoj ligi za Slaven, nakon čega je na red došla i Belgija. Imao sam ponude u to vrijeme i iz Dinama i Hajduka, ali otišao sam u Lierse SK. Igrao sam i za hrvatsku reprezentaciju U-21, a ubrzo sam na poziv Zdravka Mamića došao natrag u Hrvatsku i zaigrao za Dinamo. Dinamo je stvarao jako dobru mladu ekipu tada, znači generacija s Modrićem, Ćorlukom, Eduardom, i to mi je bilo jedno prekrasno razdoblje. Zapravo, te dvije i pol, tri godine su mi možda bile i najljepše godine u karijeri. Osvajali smo prvenstva, kupove, igrali u Europi... Stvarno mi je bilo prekrasno!

Poslije toga dolazi transfer u Dinamo Kijev.

Tako je. Potpisao sam ugovor na 6 godina za Dinamo Kijev. Zapravo s cijelim tim slijedom događaja mogu biti prezadovoljan. Bio sam na posubi 6 mjeseci prošle godine u Spartak Moskvi. Moram priznati da je to bilo jedno jako dobro iskustvo. Spartak je veliki klub i dobro mi je došlo malo promijeniti stil igre u odnosu na Kijev, a sve je rezultiralo i većom motivacijom za daljnji napredak. Međutim, Dinamo Kijev je ipak moja ljubav. Tamo sam ostavio svoje najbolje godine kao igrač, i to mi je bila i najduža karijera u jednom klubu. Bio sam i u svoje vrijeme jedini strani kapetan, a to je doista bila velika čast.

Ljetos se pričalo o tome da biste se vratili u Zagreb i ponovo zaigrali na Maksimiru?

Za početak je bitno naglasiti da me još godinu i pol veže ugovor za Dinamo Kijev. Do ljeta mi je prvo u planu biti spreman za svjetsko prvenstvo. Poslije toga ću vidjeti što ću konkretno dalje tu godinu – da li ću ostati u Kijevu ili ću otići u Europu. Imam još i nekih drugih ponuda od kojih je moja želja bila Engleska. A Dinamo Zagreb – to je moj klub, za njega me vežu lijepe uspomene, tako da ne mogu isključiti ni povratak u Zagreb. To mi je oduvijek opcija, i želja, jednog dana zaokružiti tu priču u Dinamu. Vidjet ćemo još kako će se kockice posložiti ... Idem naprijed sezonu po sezonu.

2007. ste prvi put nastupili za hrvatsku reprezentaciju. Kako je igrati za reprezentaciju za razliku od igre u klubu?

Igranje za klub zapravo znači profesionalnu igru, ugovor, klub te plaća i daje ti kruh zapravo. S druge strane, reprezentacija je ljubav, emocija, igraš za svoju zemlju. To je san svakog mladog igrača koji počinje igrati nogomet – jednog dana igrati za reprezentaciju. Tako je bilo i sa mnom. Ja sam punih 7 godina u reprezentaciji, proživio sam puno lijepih trenutaka. Odigrao sam preko 50 nastupa i sudjelovao na dva europska prvenstva. To je jedna posebna priča i svaki put mi je lijepo igrati za svoju zemlju. Mislim da je to stvarno doživljaj koji ću pamtiti cijelog života.

Neizbježno je pitati – kakva su očekivanja za Brazil ove godine?

Pa za Brazil su isto velika očekivanja. Nažalost 2010. se nismo uspjeli plasirati za Afriku. Teškim putem sada smo ipak uspjeli uhvatiti Brazil. Ja sam siguran da Hrvatska ima dobru ekipu za nastup, ima puno igrača koji trenutno igraju za dobre klubove i sad su u najboljim godinama. Mislim da kao takvi možemo napraviti dobar rezultat u Brazilu.

Klupska igra u Dinamu Kijev, posudba u Spartak Moskvu, obaveze prema reprezentaciji i nastupi na prvenstvima, život u Hrvatskoj... kako se nosite s tim tempom i putovanjima?

Cijele godine sam zapravo na putu! Tjedno sam minimalno dva puta u avionu. Pripreme u Španjolskoj, Portugalu, obaveze prema reprezentaciji, gostovanja, igranje u Europi... Praktički živim u hotelu. Preko zime kad je stanka mi je jedina šansa da dođem do Bjelovara i posjetim roditelje i brata, i da se vidim s prijateljima. Jedino u zimi uhvatim nekih tjedan dana za taj povratak i za malo odmora.

Uspjeli ste ostati u kontaktu i sa prijateljima odavde?

Jesam, tako da mi je uvijek lijepo doći natrag, javiti se poznatim ljudima i družiti se. Jest da je taj dolazak u Bjelovar jako kratak, ali nadam se da će biti više vremena i za druženje i posjet kad mi karijera polako bude završavala.