Zlatka Subotičanec učenica je završnoga razreda Srednje glazbene škole Vatroslava Lisinskoga u Bjelovaru. Osnovni, prvi, instrument joj je klavir, a drugi klarinet. Zapravo, za glavni predmet izabrala je teoriju glazbe.

- Htjela bih se upisati na Likovnu akademiju. Volim glazbu, ali... nisam baš neki glazbenik i vjerojatno se ne ću posvetiti glazbi – više ju smatram hobijem. Kod mene, ipak, prevladava ljubav prema likovnoj umjetnosti. U glazbenoj se školi dosta solidno držim, ali nisam odlična - neke predmete volim više pa sam u njima i bolja, ali, ipak, razmišljam kako je moja budućnost slikarstvo.

Mlada Bjelovarčanka Zlatka Subotičanec, nakon pobjede na svjetskom natječaju, osvojila je vrlo neobičnu nagradu: bila je gost vozača Formule 1 Marka Webbera na utrci u Singapuru za kojega je dizajnirala kacigu koja mu se najviše svidjela.

"ZAR TI IMAŠ 17 GODINA?"

Kako si, uopće, saznala za natječaj za izbor najljepše dizajnirane kacige vozača Formule 1 i odlučila na njemu sudjelovati?

I prije nego što sam saznala za natječaj razmišljala sam kako bi bilo postati vozač formule 1 pa sam dizajnirala kacigu za sebe. Oduvijek me zanimala Formula 1 kao sport. Pratim rukomet, košarku, nogomet, ali formula je, gledano tehnički, nešto posebno. Bolidi su savršenstvo današnje tehnologije. Kada sam vidjela natječaj na twitteru palo mi je na um da provjerim samu sebe - mogu li napraviti nešto za Webbera. Pokušati "pročitati" što bi on htio. Bio je to za mene veliki izazov. Bilo je to pomalo i mučenje. On je naveo i neke svoje želje, ali ja sam se rukovodila time što sam uočila kako je on, zapravo, staromodan pa sam kopirala plavu, crvenu, zelenu i žutu i onda se igrala. Sve sam radila u photoshopu. Pokušala sam i drugim programima, ali photoshop mi se pokazao najboljim - najbolje ga poznam.

Za mjesec dana, otkako sam poslala svoj rad, telefonom mi se javio član Webberova tima i rekao mi kako se Mark odlučio za moje dizajnersko rješenje. Nekoliko puta me začuđeno pitao: "Zar ti imaš 17 godina?" Pitali su me mogu li, uopće, doći na jednu od utrka. Ako ne mogu, onda će izabrati nekoga drugoga. Nisam se dvoumila. Jedini je problem bio osigurati novac za put od Bjelovara do Londona, jer ostale je troškove putovanja na utrku u Singapur snosio Mark Weber. Na kraju je, ipak, sve troškove platio Mark Weber. Kada smo se upoznali vidjela sam da je jako dobar čovjek i jako mi se svidio. Kada mi je predao svoju kacigu bila sam najsretnija osoba na svijetu!

Kakve su bile reakcije prijatelja i sugrađana nakon pobjede na takvom svjetskom natječaju u konkurenciji tisuća dizajnera svih uzrasta i dobi?

Neki su ljudi dobro reagirali i željeli su saznati detalje i postati prisniji, a neki su me gledali sa strahom kao da ću ih sada zbog toga uspjeha ignorirati. Imala sam osjećaj kao da su neki postali zavidni i ljubomorni, a neki su me, čak, i ismijavali. Ipak, imam osjećaj kako je većini mojih sugrađana bilo drago što je moj rad pobijedio. Mark Webber je, čak, izradio dvije kacige, iako uvijek izrađuje jednu koju nakon vožnje poklanja. Ovaj mu se put toliko svidjela da je jednu sačuvao sebi za uspomenu, a drugu darovao meni.

UZOR - LEONARDO DA VINCI

Tvoj likovni talent i želja za studiranjem na Akademiji likovnih umjetnosti potekla je iz tvoje obitelji, točnije, od tvoga oca Zlatka, poznatoga bjelovarskog glazbenika i majke, nesuđene slikarice?

Kao mala voljela sam gledati mamu kako crta. Šteta što se tome nije ozbiljnije posvetila i što je ostala na goblenima. Uživala sam gledajući mamino crtanje, i sama bih uzela papir i olovku i crtala. I tako svaki dan od pete godine. Moj uzor je definitivno Leonardo. On je vrh svega: i znanosti i umjetnosti. Ne volim baš umjetnost na rubu prepoznatljivosti, odnosno, neprepoznatljivost. Možda mi se koji rad i svidi, ali to nije to. Draži mi je realizam...

Kako se pripremaš za prijamni na Akademiju?

Svakodnevno crtam i sigurno imam i previše radova za pokazati, posebno portreta. Sada više radim na krajolicima i objektima. Oni koji su vidjeli moje radove smatraju ih dovoljno dobrima za Akademiju. Svladala sam neka pravila jer je i to itekako važno, ali mislim kako je osjećaj kudikamo važniji za uspjeh i vjerujem kako će to profesori znati prepoznati. Nisam imala nekog slikara kao mentora, ali ću, možda, ipak, prije odlaska na prijamni, pokušati raditi s nekim slikarom. Znam da je teško "upasti" jer se prima jako malo studenata. Ipak, sada više mislim na to kako uspješno maturirati jer je to, zapravo, najvažniji uvjet.

GRAD I ŽUPANIJA GLUHI NA DIZAJNERSKI USPJEH ZLATKE

Za razliku od ostale djece Zlatka već na prvi pogled djeluje smirenije, a nakon upoznavanja pomalo začuđuje svojim neočekivano zrelim stavovima. Kako gleda na današnju generaciju mladih?

Danas većina mladih samo izlazi u grad... sjede u lokalima, piju, puše... I ja ponekad iziđem, ali imam sasvim drukčiji pogled na život. Dok se drugima život svodi samo na traženje zabave, ja želim nešto raditi. Dok su se oni ljetos, za vrijeme školskih praznika, bućkali u bazenu ili moru, ja sam npr. dizajnirala Webberovu kacigu.

Nakon prošlogodišnjega međunarodnoga dizajnerskoga uspjeha Zlatka Subotičanec je još više prionula poslu. Čime se trenutno baviš?

Nakon uspjeha s Webberovom kacigom mnogi su mi se javili. Neki su bili čak i dosadni... Uglavnom, dobila sam mnogo ponuda za dizajniranje. Nešto od toga sam i prihvatila, ali dosta toga, zbog školskih obveza i priprema za prijamni ispit na likovnoj akademiji, nisam mogla. Izradila sam nekoliko logotipa od kojih je u gradu poznatiji onaj Radio Terezije. Posebno sam sretna što sam ušla u racing-team studenata zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje koji se priprema za svjetsko studentsko natjecanje u izradi bolida. U Hrvatskoj se malo o tome zna. Moj zadatak je dizajn, a sudjelujem i u dijelu marketinških aktivnosti. Vizualno moram osmisliti bolid kako bismo od ocjenjivačkoga suda dobili što bolju ocjenu. Opredijelila sam se za svima poznate hrvatske boje: crvenu, bijelu i plavu, naravno, i za "kockice" šahovnice. Prvo ide crvena, zatim, šahovnica koja nestaje u bijeloj boji. Prednji će dio biti u plavoj boji. Cjelokupni posao moramo dovršiti do ljeta pa ću morati češće putovati u Zagreb.

.......

Na kraju mi je Zlatka, pomalo tužno, potvrdila kako ju za njezin svjetski uspjeh nitko, ni u gradskoj ni u županijskoj upravi, nije ni upitao, a kamoli ponudio kakvu pomoć ili, bar, čestitao... Očito misle kako ovakvih mladih talenata i previše imamo jer ih nimalo ne brine to što nam mladi stručnjaci već godinama odavde odlaze tamo gdje ih više cijene i gdje ih znaju bolje iskoristiti.