Osim u iznimnim slučajevima, nekako se uvijek pokaže da je koncertni doživljaj glazbe tim bolji čim bolje poznajemo ono što se izvodi uživo.

Primjer za iznimku su prvi nastupi četvorke The Beatles koji su u publici odmah uzrokovali pozitivnu histeriju.

Eto, čak ni nedavni rokerski nastupi Mateja Meštrovića u Lisinskom, uz Zagrebačke soliste, Sudarove udaraljkaše, Matiju Dedića i violinističkog virtuoza Stefana Milenkovića, ne daju potpuni doživljaj ako ne poznajemo originalna Godišnja doba Antonija Vivaldija, na koja se referira Meštrovićeva parafraza.

Ipak, da bismo uživali u glazbi uživo nije nužan uvjet da završimo studij za skladatelja na Glazbenoj akademiji. Glazba, uostalom, nije izumljena samo za darovite, temeljito glazbeno obrazovane i, napokon, odabrane. Uostalom, slušati glazbu namijenjenu takvima često nije glazbeni doživljaj. Puno češće je neka vrsta hohštaplerska sado-mazo maltretiranja. Ali, ostavimo to »eliti«.

Svatko među nama ima neku svoju glazbu, onu koju je odabrao, ili je ona odabrala njega. Sretno zaljubljeni u dugotrajnoj vezi ili braku zacijelo se sjećaju glazbe pri kojoj su se jedno drugome obećali.

»PONAVLJANJE GRADIVA«

Slično je i s glazbom Pink Floyda. Nije nužno da ste ih slušali od prvoga koncerta 1964. godine. Većina nas se zaljubila u njihovu glazbu putem nosača zvuka, a za njihovu glazbu i nije previše važno jesmo li je slušali redom i na vrijeme, kako je grupi izlazila koja ploča, ili smo - silom datuma rođenja - među onima koji su »ponavljali gradivo«. Za većinu današnjih ljubitelja tu dragocjenu »prosvjetiteljsku« ulogu odigrali su nosači zvuka.

Neka glazba koja nam cijeloga ljeta probija uši ne uspije preživjeti dolazak zime, a sljedećega ljeta više je se nitko ne sjeća. Druga glazba ne samo da preživi, nego svojim vječnim magnetizmom s vremenom privlači sve više poštovalaca. Eto, Mick Jagger sa svojim The Rolling Stonesima svoje standarde mora izvoditi u 73. godini, a pritom djevojčice jednako vrište kao da nastupa s 19 godina. Rekli bismo: funkcionira jednako kao prvoga dana.

Glazbeni biznis se od svojeg diskografskog vrhunca u osamdesetim godinama ponešto promijenio. Više nije bitno samo izdati album, pa ga potvrđivati javnim nastupima. Studijska glazbena produkcija i živa izvedba su svjetovi tehnološki i izražajno sve udaljeniji. Danas se na diskografskim izdanjima i glazbenim spotovima ne zarađuje ni izdaleka dobro kao nekad, a za konzumente glazbe je dobro da se nosači zvuka moraju promovirati živim nastupima, koji su pak nešto drugo, ali se oslanjaju na izdani glazbeni materijal. Oni koji su dobri nastupaju na stadionima jer im mogu priuštiti i takav doživljaj, a izvođači posjetiteljima zauzvrat priređuju jedinstveni spektakl koji je danas već teško zvati koncertom.

Iako se Pink Floyd razišao 1994. godine, uz povremena ponovna koncertna okupljanja 2005. te 2012-2014. godine, glazbenim je promotorima i pogotovo financijašima koji ulažu novac u žive nastupe (te odatle tiho beru profite) jasno da je publika gladna Pink Floyda. A ni izvođačima nije loše, jer su im koncertini nastupi danas unosniji od prodaje ploča, koja ne prestaje. Na svoje dolazi i publika, posebno odana pojedinih izvođačima koje drže soundtrackom svojega života. A nađe se na stadionima i mjesta za one koji se jednostavno žele jednokratno dobro provesti na kakvom spektaklu koji jamči doživljaj, kako za oko, tako i za uho.

DOKUMENTARAC I IGRANI CRTIĆ

Koncertna turneja Rogera Watersa s glazbom s jedanaestog, pretposljednjeg globalno komercijalno uspješnoga albuma The Wall (23 milijuna nosača zvuka) iz 1979. godine, imala je sve: općepoznatu glazbu, konceptualni scenski spektakl na kojega se s originalne turneje mnogi još sjećaju - i originalnog autora i izvođača, basista i pjevača originalne postave Pink Floyda. Zanimljivo, vrijeme spotova i brzoga MTV-a kao da je, osim u fanova, u sjećanju »pregazilo« igrano-animirani film »Pink Floyd - The Wall«, u kojemu se kao u kakvom nadrealnom mjuziklu i neukima zorno kroz radnju priče objašnjava »o čemu se tu, zapravo, radi«. Scenarij je napisao sam Roger Waters.

Kad se potencijalu koncertnog projekta »The Wall« doda i nezaboravni znakoviti koncert iz 1990. godine kod Brandenburškog slavoluka u Berlinu, u kojemu je rušenje zida nosilo dodano povijesno simbolično značenje, kod producenata turneje - poslije uspješne Watersove turneje The Dark Side of the Moon Live 2006.-2008.) – nije bilo dileme koja tema će nositi sljedeću Watersovu turneju.

I sad, evo ga, glavom i bradom na turneji. I turneja izgleda kao da je upravu nju čekao kao svoju temu života. Deseci tegljača razvozili su stotine tona opreme i scenskih rekvizita od 2010. godine kroz 98 koncerata u SAD-u, sve do završetka turneje u kojemu je golema trupa na još 91 koncertu u Europi te po 15 u Oceaniji i Južnoj Americi zaradila ukupno 458,6 milijuna dolara. Time su srušili dotadašnji apsolutni Madonnin rekord po zaradi na turneji te je Waters preuzeo taj primat koji će se teško nadmašiti.

Među tih ukupno 219 koncerata, dva su održana i u Hrvatskoj: 13. travnja 2011. godine u zagrebačkoj Areni i 23. srpnja 2013. na stadionu Poljud u Splitu. Ali, to je – bilo pa prošlo. Tko se nije skrio magarac ga bio. Ne samo po medijskom odjeku, povoljnim kritikama i zaradi, postalo je jasno da je među onima koji su željeli posjetiti koncert, a nije im to uspjelo, mnogo više nego onih koji čuvaju ulaznice s koncerta kao suvenir.

IZVRSNE OCJENE

Zbog toga si je 2014. godine Roger Waters dao truda da pregleda sav na turneji snimljeni materijal, pa je taj doživljaj s turneje artikuliran u uzbudljivi dokumentarac. Novom filmu nije cilj da, kao i igrano-animiranom filmu »tumači« o čemu se radi, nego da u najkvalitetnijoj video i audio tehnici prenese uzbudljivu atmosferu živih nastupa pred publikom. Film je dovršen tako da je dospio da prvi put bude izveden 6. rujna na filmskom festivalu u Torontu i pozdravljen je ovacijama. Potom je 29. rujna premijerno prikazan u Londonu, nakon čega u uslijedile projekcije vrlo ograničenoga trajanja u probranim, tehnički najbolje opremljenim dvoranama.

U filmu glumac Liam Neeson gledatelje uvodi opisivanjem svojeg prvog doživljaja slušanja albma The Wall, a sam Roger Waters u uvodnim kadrovima putuje u Anzio, gdje mu je u invaziji na okupiranu Europu poginuo otac, kojemu uostalom posvećuje i film i cijelu svju antiratnu aktivnost. No, najvažnija je atmosfera izvedbi 29 brojeva, svih s albuma i još pojedinima odgovarajućim dodanim brojevima. Koncerti s ove turneje nisu samo, grubo rečeno, »rokersko tamburanje« da se unovči diskografsko izdanje, a nije ni jeftino izazivanje sentimentalnosti kada se zaljubljeni grle, a publika pali upaljače (ili danas mobitele). To je valjda i jedini rock koncert na kojemu se publika i rasplače, a iste su te emocije uspješno prenesene i na filmsko platno.

Zanimljivo je da je na webu Rotten Tomatoes, koji prikuplja kritike, film dobio ocjenu 4,6 od najviše moguće ocjene 5 uz 95-postotno odobravanje publike, a na IMDb-u ocjenu od 8,7 (od mogućih 10), a kritike imaju naslove kao što su: »Veličanstven doživljaj!«, »Sad još više cijenim The Wall«, »Izvan svih kategorija«, »Zid je i dalje čvrst kao stijena«, »Uznemirujuće«, »Kad tigrovi pobjegnu na slobodu«, »Majstorski iznova stvoreno i ispričano«, »Dirljiv, emocionalan i stvarno oduzima dah«, »Film koji pravdu uspijeva svesti na razmjere koncerta«… itd.

NIGDJE KAO U KINU

Po svemu, to bi mogla biti svojevrsna svečanost, a ne samo puki posjet kinu radi koncertne predstave koja traje 133 minute za ukupno 29 glazbenih brojeva te ukupno gotovo tri sata sa svim uvodima i dodacima. Ali je ponovno, kao i koncertna turneja, u samom Bjelovaru to događaj ponovno za najodabranije, jer će se film prikazivati samo triput, na Silvestrovo te 2. i 3 siječnja. Dakle, ponovno će mnogi ostati izvan dvorane i bez aktualnoga iskustva koje bi podijelili s jednako tako restriktivnim projekcijama koje je, unatoč svemu, dosad uspjelo vidjeti 1,5 milijuna ljudi u sjevernoj Americi i više od milijun u srednjoj i južnoj Americi te isto toliko u Europi. Ni Blu-ray disk, koji će kad-tad doći u prodaju, na najsofisticiranijem kućnom kinu i na najvećem ekranu s najvećim razlučivanjem neće moći nadomjestiti kinematografski doživljaj, kako grupnoga gledanja tako i na prikazivačku tehniku koju može pružiti samo kinematograf!

Veliko je umijeće toliko motiva i toliko emocija uplesti u glazbu, pa obogatiti odgovarajućim scenskim prikazom i ne zapetljati se u melodramu i kič, te napokon izdržati i da se jedinstveni koncertni događaj sa svakom emocijom vjerno prenese i na publiku u kinodvoranama. Bilo je na tom kreativnom putu toliko »nagaznih mina« da se moglo skliznuti u kič ili dosadu, a da se ne spominje pritiske (i komercijalne ideje) financijaša i producenata, da je ovakva jedinstveno uspješna transformacija glazbenog materijala iz daleke 1979. godine kroz sve medije također unikatan doseg kojega će malo tko uspjeti ponoviti. A film će na to djelo ostati trajan podsjetnik, ne samo za jednokratno gledanje, pa i onima koji su danas premladi da sve to dožive upravo onako kako se dogodilo!