Malo se današnje mlađarije sjeća prizora, ali i svojevrsnog »mirisa« ambijenta, društvenog obrasca, kad su pred kinima bile gužve, a lokalni fakini preprodavali ulaznice. Bilo je to vrijeme za kojim još mnogi uzdišu kao - neprežaljenome: kada je vladala jagma za kino-ulaznicama.

Upravo je toj fakinaži i stalnom obnavljanju osjećaja kako se svaki film mora pogledati, da se o filmu mora razgovarati, a epizode prepričavati, Quentin Tarantino posvetio svoj filmaški život. I upravo je po tome poseban: što žanr »šege-šore-ševe« posvećuje jednako onoj masi koja ne želi ništa više od prpošne zabave, koliko i svim filmskim geekovima i znalcima koje je rodila era zaluđenosti filmom. U njegovim filmovima mogu uživati i jedni i drugi. I svi u rasponu između njih. Ostalima ide na živce. Ali time gore po njih. Profesionalna je medijska kritika sve filmove poslije prvoga (»Reservir Dogsa«) i drugoga Tarantinova filma (»Pulp Fictiona«) ocijenila lošije. Kao - Tarantino je pročitana knjiga.

Pogrešno! Tarantino radi samo ono što si je zadao: izmišlja jake likove žestokoga jezika, u jasnim ih odnosima i u raznim filmskim žanrovima stavlja pred škakljive izazove, u nerijetko bizarnim zapletima. Prva su tri filma bile varijacije krimića, dva nastavka »Kill Billa« bili su posveta orijentalnim šorama i istim takvim filmovima, »Dokaz smrti« bila je klasična cestovna akcijada, »Nemilosrdni gadovi« isto to u ratnoj varijanti, a »Odbjegli Django« je vestern s posvetom talijanskim, isprva podcijenjenim spaghetti obradama američke pionirske povijesti, podžanru koji je tek poslije požnjevenog uspjeha na blagajnama dobio i naknadnu kritičarsku pamet. Možda je vrijeme da se kritičari ponovno malo osvrnu na to kako publika doživljava Tarantinove filmove. A, ako ne to, barem onda na to kako prolaze na kinoblagajnama. Samo »Dokaz smrti« nije vratio sav uloženi novac, a i o tome bi se moglo štošta reći, ponajviše o poslovnom dijelu i distribuciji, reklami, tajmingu, prezentaciji, sve ostale filmove gledateljstvo je nagradilo tako da je vraćeni novac višekratno premašio uloženo: više od dvaput do više nego 25 puta, što potvrđuje i prodaja »promašenoga« filma na optičkim medijima.

Nova se porcija Tarantina ljubiteljima filma nudi od prvoga dana nakon niza blagdana - u četvrtak 7. siječnja. Sudeći po inerciji s dosadašnjim Tarantinovim filmovima, siječanj je njegov, na početku filmskoga razdoblja (do ljeta, kada počinje igrati neambiciozna komercijalna zabavna konfekcija) čiji će vrhunac biti na pola puta, u ožujku s Oscarima. Ne treba sumnjati kako će na Tarantinove »ružne, prljave i zle« najprije pohrliti neopterećeni šmekeri koje će upravo Tarantino prikladno uvesti u filmsku gozbu 2016. godine.

»Osmorica omraženih« (»The Hateful Eight«) deveti je njegov film i drugi vestern zaredom. Za Tarantinove počesto paradoksalne obrate, bizarne nasilne epizode i nerijetko prostačke te definitivno politički nekorektne razveseljavajuće crnohumorne dijaloge, vestern mu je sasvim sigurno puno pogodniji žanr od npr. nabožnih evokacijskih filmova ili, budimo umjereniji, znanstvene fantastike. Sam Tarantino je prije puštanja »Djanga« u kinodvorane izjavio kako se do tada nije usudio taknuti u vestern, koliko on, za njegov filmski svjetonazor, ima potencijala.

»Omraženi« je obilježen kao misteriozna crna vestern komedija. U njemu likove nose omiljene Tarantinove njuške: Samuel L. Jackson, Kurt Russell, Jennifer Jason Leigh, Walton Goggins, Demian Bichir i Michael Madsen, a nakon dugo vremena Tarantinu se u ovome filmu vratio i genijalni Tim Roth. Glazbu je napisao, a tko drugi nego skladatelj Sergia Leonea, genijalni, danas 87-godišnji, Ennio Morricone, prvi put nakon 40 godina maestrova pauziranja s vesternima. Nema sumnje ni da će se soundtrack, koji je objavljen 18. prosinca, još dugo slušati i citirati. Fanovi su ga se već sigurno dokopali i proučili »domaću zadaću« prije gledanja filma.

Amerikanci su film počeli gledati na sam Božić, a u Europi je procijenjeno kako taj datum ne bi bio dobar za start. Po Americi film kruži i u putujućem kinu koji ga projicira s klasične 70-milimetarske filmske trake. Tarantino voli celuloid, pa makar na tome i gubio novac. Digitalna prikazivanja u svijetu počinju 1. siječnja.

Koliko Tarantino voli celuloid vidi se i po tome što direktor fotografije nije film snimao digitalnom tehnikom nego je produkcija unajmila originalnu Panavisionovu snimateljsku opremu koja je korištena u samo nekoliko filmova (kao što su bili spektakli Ben Hur ili Pobuna na brodu Bounty).

Zaplet filma je iz vremena nakon građanskoga rata, kada jedan lovac na ucjene prevozi poštanskom kočijom iz Wyominga tri ubijena zlikovca kako bi ih zamijenio za novac. U njoj je i drugi, koji vodi živu, ucijenjenu, ženu, također, radi naplate. No, da ne kvarimo ugođaj, jer osnovna matrica radnje u vesternima mora biti jednostavna, a u njima je vrag u detaljima koje Tarantino toliko voli, a publika očekuje vidjeti kako mu je to ovaj put uspjelo. Naravno, mnogi će ljubitelji vesterna uočiti citate i parafraze ranijih legendarnih vesterna čiji je Tarantino obožavatelj.

Unatoč tome što su junaci Tarantinovih filmova često nasilni, a i prikazi nasilja su mu često s druge strane najekstremnijih granica prihvatljive brutalnosti, samo je neupućenima bilo pomalo čudno kada se Tarantino iznimno aktivno uključio u »Black Lives Matter«, listopadske demonstracije protiv neobuzdane prakse policijskog nasilja i ubojstava obojenih građana. Policajci očigledno ništa nisu shvatili kada su u protureakciji pozvali na bojkot Tarantinova filma.

Film je unaprijed pobudio toliku pozornost da je od 20. prosinca na piratskim stranicama postala dostupna njegova kopija koja je procurila s DVD-ova koji su poslani ocjenjivačima filmova za nagradu Oscar. Za puštanje filma u piratsku mrežu FBI sumnjiči Andrewa Kosovea, jednoga od dvaju direktora tvrtke lcon Entertainmenta.

Kritičari su se o vrijednosti filma, naravno, podijelili. Rotten Tomatoes je među 111 kritičkih osvrta zaključio kako su pozitivne reakcije 76 posto kritičara pa mu je dodijelio ocjenu 7,5 (od mogućih 10). Najpozitivniju ocjenu dao mu je Jim Vejvoda, recenzent IGN Entertainmenta, medijske kompanije iz San Francisca, ocijenio ga je s 9,5 kao »jednog od najboljih Tarantinovih filmova, a svakako među najboljima proizvedenima 2015. godine.«

Naravno, film je već nominiran za niz filmskih nagrada, među kojima i za najvrjednije. Tarantino je Oscare osvojio kao scenarist za »Pulp Fiction« 1994. godine i za »Djanga« 2012. Za te je filmove odnio i nagrade BAFTA-e kao i Zlatne globuse, a najveće mu je priznanje, ipak, Zlatna palma u Cannesu 1994. za „Pakleni šund“, uz dvije nominacije za »Dokaz smrti« i »Bešćutne gadove«.