Počelo je Critics’ Choice Awardsom, nagradama novinara koji prate televiziju, nastavilo se Zlatnim globusima, izborom stranih novinara u Hollywoodu, potom su uslijedile nominacije za 88. Oscara, da bi ubrzanje dobilo britanskom nagradom Bafta 14. veljače i Berlinskim filmskim festivalom te će kulminirati u nedjelju navečer 28. veljače u luksuznom kinu Dolby u Hollywoodu na njihovoj dodjeli. Otklon od srednjostrujaškog pogleda na film zaključit će u svibnju filmski festival u Cannesu.

Svi koji vole film, osim filmskih kritičara kojima je dužnost da progutaju što više od svjetske filmske produkcije pa vas ne treba čuditi njihova ponekad prevelika gadljivost, upiru oči u ovaj koncentrat filmskih natjecanja ne bi li upamtili naslove koje nipošto ne smiju propustiti. Naravno, filmovi koje će krajem veljače potaracati s najviše zlatnih kipića razvaljivat će kinoblagajne sve do ljeta kad će na kinorepertoarima uslijediti smjena s lakšim komercijalnim uracima u kojima nastupaju junaci stripova, adolescentske komedije, horori ili — sve rjeđe — žanrovski filmovi poput vesterna ili realističnijih krimića. Sve do jeseni i nove berbe koja će se ocjenjivati i promovirati u novom zimsko-proljetnom ciklusu, uz rijetke izuzetke koji će se umiješati u prosinačku temu koja, pak, ima svoja pravila.

Dakle, ne računajući blockbustere, koje se pažljivo razmješta po kalendaru da jedan drugome ne krade horde kokičara, upravo je ovo vrijeme u kojemu gledatelji biraju što će gledati, što će preskočiti, a što može pričekati i za pogodnije vrijeme kasnije, jer će neki filmovi očigledno trajati više od nekoliko vikenda.

POVRATNIK

Kulturni i multimedijalni centar Bjelovar odmah se po objavljivanju nominacija za Oscar uključio u pretpremijernu shemu projekcija. Najveći je favorit, naravno, »Povratnik« akcijskog redatelja Alejanda G. Iñárrritua, prema romanu Michaela Punkea koji opisuje stvarne događaje u Montani i Južnoj Dakoti s početka XIX. stoljeća i doživljaje lovca na krzna, trapera Hugha Glassa. Kad ne bi bilo krvavog zapleta koji počinje sukobom grupe vojnika, izviđača, trapera i lovaca u lovačkom pohodu nepoznatim teritorijem s Indijancima, u kojemu preživi svaki četvrti, bio bi to klasični hipijevski film »Jeremiah Johnson« o preživljavanju u okrutnoj divljini kakav je 1972. snimio Sydney Pollack s Robertom Redfordom u glavnoj ulozi. Taj je stari film na neki način, zapravo, plemenit u odnosu na »Povratnika«, jer se Galss, kojega dobro glumi Leonardo Di Caprio nadajući se prvom Oscaru, nađe u nevolji da ga gotovo nasmrt ozlijeđenog u sukobu s medvjedicom napuste preživjeli iz grupe lovaca, ako već ne ubiju, da bi brže bježali pred Indijancima koji grupu žele dokrajčiti. Onima koji jesu, i oni koji film nisu gledali, i ovo je dovoljno o filmu kojemu ne treba druga reklama. Kruže vicevi na račun Di Caprija, koji usprkos nominacijama i ulogama u značajnim filmovima Oscara nikada nije dobio, da bi Oscara možda mogla dobiti medvjedica za sporednu ulogu, a možda bi prvoga Oscara mogao dobiti glumac koji bi u nekom budućem biografskom filmu o njemu glumio Lea.

DANKINJA

Jedno je sigurno, nagradu za glavnu mušku (ili žensku?) ulogu posve sigurno neće dobiti Eddie Redmayne za fantastičnu preobrazbu u filmu »Dankinja« redatelja Toma Hoopera. Lani je kipić odnio za preobrazbu u britanskom biografskom filmu o astrofizičaru Stephenu Hawkingu, pa nema teorije da ga ponovno nagrade, makar bio i bolji u ovogodišnjoj ulozi od lanjske. Em, je već dobio Oscara, em je Britanac, em je tema tipično europska pa je možda većini američkih ocjenjivača prilično strana. Šteta bi bila da zbog svega odličan film neopravdano prođe ispod radara. Priča se ležerno oslanja na biografske podatke danskih slikarica Lili Elbe i Gerde Wagner. Film, međutim počinje s bračnim parom slikara; Einar Wegener je slikar krajolika, a Gerda Wagner je portretistica. Gerda u jednom trenutku, dok joj model kasni, zamoli muža da joj pozira za jednu žensku kompoziciju. Einar u tom trenutku doživljava životni »klik!« u kojemu otkriva žensku prirodu kao svoju. Drama se sastoji u Einarovoj unutranjoj evoluciji koja završava kirurškom promjenom spola iz muškarca u ženu – prva takva poznata operacija – sa svim unutrašnjim dilemama, kao i promjenom odnosa prema vanjskom svijetu, počevši od bračne družice. Ako ste ikad morali umirivati djecu zbog previše uvjerljive filmske radnje (»To je samo film, nije za stvarno…«), upravo je takva uvjerljivost ovoga filma njegova najveća kvaliteta. Mnogim »kino-kokičarima« u ovom je filmu teško podnošljiva.

STEVE JOBS

Još bi jedno biografsko remekdjelo u nas osuđeno da prođe nezamijećeno, ali ne zbog loše promidžbe filma ili nesklonosti članova Filmske akademije. Razlog se krije u našoj kulturološkoj neupućenosti u – uz osvajanje svemira – najveći prilog XX. stoljeća razvoju današnjeg načina života, računalstvu. Riječ je o lanjskom filmu »Steve Jobs« Dannyja Boylea. Pogrešna je pretpostavka da svatko tko u nas ima iPhone, ili ga barem silno želi, zna sve o Steveu Jobsu. Ovaj film doista ima komunikacijski problem s generacijom kojoj sve počinje od iPhonea, a takvi su svi koji su još donedavno bili tinejdžeri, ili su mlađi. Takvima je teško zamisliti svijet bez računala i bez interneta, a još manje. A još je teže pohvatati tko su ljudi uz Stevea Jobsa, suosnivača Applea. U filmu su svi likovi, uključujući i treći ešalon sporednih uloga, temeljeni na stvarnim ljudima i njihovim imenima i prezimenima. A mi njihove uloge u računalnoj revoluciji uglavnom ne poznajemo. Tko je vjerna Jobsova poslovna pratiteljica »u dobru i u zlu« Joannna Hoffman, koji su odnosi između Jobsa i Stevea Wozniaka, suosnivača Applea, tko je predsjednik uprave PepsiCoa John Sculley, kojega je Jobs zaposlio u Appleu, a ovaj je Jobsa otpustio. Pojma nemamo koja je uloga programera Andyja Hertzfelda, a još manje tko je Avie Tevanian, da bismo razumjeli sve slojeve napetosti i obrate u filmu, a gotovo jedva da rudimentarno razumijemo prevratničku ulogu Macintosha, NeXT-a i iMaca za prodor računala u svakodnevne živote svih. S pretpostavkom da Amerikanci imaju barem osnovne predodžbe o tome tko je tko i kakvi su im međuodnosi, Aaron Sorkin – nagrađen Zlatnim globusom za najbolji prilagođeni scenarij – iz opsežne biografija Stevea Jobsa Waltera Isaacsona odabrao za film tri biografska trenutka u kojima se svaki put pojavljuju svi glavni protagonisti, uz bivšu Jobsovu pomalo psihotičnu djevojku Chrisann Brennan s kojom ima izvanbračnu kćer Lisu. To su traumatični sati uoči predstavljanja triju računala iz 1984., 1988. i 199. godine. Moglo bi se reći, ta su tri ambijenta gotovo kazališni činovi u kojima briljiraju glumci. Kate Winslet kao Joanna Hoffman koja u tom kaosu tipa samo-mi-je-još-to-falilo preklinje Jobsa za potporu z othranjivanje Lise nominirana je za najbolju sporednu glumicu, a Michael Fassbender je nevjerojatan! Fizički nimalo ne liči na Stevea Jobsa, a tome ne pomaže to su svi protagonisti filma odjeveni upravo onako kako se vidi na fotografijama snimljenim u ono vrijeme na tim mjestima. Međutim, Fassbeneder je uspio toliko uvjerljivo zaroniti u šizofreno Jobsovo »polje distorzirane stvarnosti« da mu vjeruju i oni koji su Jobsa uspjeli fizički upoznati, da se upravo na tu mješavinu Jobsova perfekcionizma u sukobu s Jobsom ocem sve vrijeme jeza trese i vašega kroničara. Ali, Oscar će ga mimoići, jer je »rezerviran« za Di Caprija.

45 GODINA

Velika Charlotte Rampling neće ugroziti Fassbendera (a ni Di Caprija) u ulozi Kate Mercer u filmu »45 godina« scenarista i redatelja Andrewa Haigha temeljenom na pripovijetki Davida Constantinea. Kažemo »velika Charotte« jer se sjećamo svih njenih uloga zagonetnih i snažnih žena, ponekad vampova, a ponekad žene gonjene neuništivom žudnjom za preživljavanjem – sve od filma »Georgie Girl« do »Noćnoga portira« Liliane Cavani, kao i cijeli njen život dostojanstvenih mijena i prelijepo pametnog uplovljavanja u godine koje su suton života. I ona i njen partner Tom Courtenay u ulozi Geoffa Mercera već su na lanjskom Berlinalu za te uloge ovjenčani Srebrnim medvjedima za ono što su uspjeli izvući iz nutrine svojih bića da bi ih izložili gledateljstvu. Priča je to o naizgled sretno ostarjelom bračnom paru bez djece vezanih bezbrojnim nitima intimne povijesti dok se na svom imanju u provinciji spokojno pripremaju da s prijateljima proslave 45 godina braka. Unutrašnji im život, svakome od njih na osebujan način, počinje ključati kad on dobije pismo švicarskih vlasti da je u ledenjaku švicarskih alpa otkriveno savršeno očuvano tijelo njegove bivše prijateljice koja je ondje izgubila život prije pola stoljeća. Umjesto planiranja tko će sve sjediti u kojem rasporedu za stolom i koja će pjesma svirati kad njih dvoje zaplešu, odjednom se pokojna Katya poput kakvog mirisa umiješa u njihove živote i smisao svih 45 godina života stavlja na duboku unutrašnju kušnju: je li taj život zapravo profućkan u glumi sklada, a zapravo samo u žaljenju za nečim nepovratnim?

EX MACHINA

Da se ne bismo osvrtali samo na ove godine fantastičnu berbu glumačkih ostvarenja, trebamo spomenuti i uloge u blokbasterima koje su istaknule njihove glavne protagoniste: to su Leonardo Di Caprio u »Povratniku« i Matt Damon u »Marsovcu«, filmove za koje ne sumnjamo da je propustio ili će propustiti itko tko ima naviku odlaziti u kino. Također nam je jasno da nema potrebe za preporučivanjem filma »Mad Max: Fury Road« kojega su ocjenjivači gurnuli da aspirira na čak deset kipića: kao najbolji film najboljega redatelja Georgea Millera te dva Oscara na području snimanja i obrade zvuka, scenografiju, snimateljski posao, kostim i masku, montažu slike i vizualne efekte. Među ovim posljednjima su, naravno, još i »Marsovac«, »Povratnik«, »Zvjezdani ratovi: Sila se budi« i britanski znanstveno fantastični film »Ex Machina«. Ovaj posljednji je možda jedini među nominiranima kojemu specijalni efekti nisu glavna »vizualna hrana« koja gledatelje mami u kino. Naprotiv, drugi kipić kojemu se ovaj film smije nadati je intrigantna priča o programeru umjetne inteligencije kojega na svoje imanje poziva bezočni milijarder sa čela računalne tvrtke da procijeni mogu li njegovi napredni roboti, u obliku seksi žena, prevariti Turingov test. Tim se testom iz pedesetih godina prošloga stoljeća, koji je razvio veliki Alan Turing, začetnik filozofije strojne logike, kao svojevrsnom Occamovom oštricom razabire je li strojna inteligencija napredovala toliko da se kvalificira u život. Film obiluje obratima koji gledatelja potaknu da još jednom razmisli je li za čovječanstvo dobit, ili početak katastrofe, trenutak kada se dosegne singularitet, trenutak da će strojevi biti po svemu ravni ljudima.

ISTINITE PRIČE

Ne računajući »Povratnika« i ostale priče koje se, uglavnom zbog škrtosti ili kakve druge nemogućnosti da se plati copyright, labavo temelje na stvarnim likovima i događajima, ima osim »Stevea Jobsa« još filmova koji otkrivaju nepoznato o navodno poznatom u velikim i važnim istinitim pričama.

Jedna je od najimpresivnijih »The Spotlight«, o novinarima. Točnije, o kompliciranom slučaju u kojemu istraživačka skupina The Spotlight dnevnih novina Boston Globe strepi kad im na čelo dolazi novinar iz New Yorka s očiglednim zadatkom da reže gdje stigne. A Spotlight je mala skupina istraživačkih novinara koji godišnje objave jednu, ili nijednu priču. Ali, ta vrsta napetosti ubrzo prođe kad novi glavni zatraži da se iščeprka ponešto više od podatka spomenutog valjda kao fusnota u jednoj crnokronikaškoj kolumni. Članovi Spotlighta kopaju mrvicu po mrvicu. Nisu supermani, jer svaki od njih za to vrijeme izvali poneku glupost, ili se upusti u neku glupu solo-akciju. Njihov napor sabotiraju već kolege iz crne kronike »koji ionako o tome sve znaju«, stupovi društva u gradu, pa i sami sumnjaju u vjerodostojnost nekog zažarenog aktivističkog lika koji im donosi zbrda-zdola prikupljene podatke koji sugeriraju toliko veliku i strašnu istinu da im lakše zviždača doživjeti kao luđaka. Tipičnoga luđaka kakvima, ako ih već moraju saslušati, pripuštaju potpune početnike kao tipične žrtve novinske profesije. Izvanredno pošten film o važnoj profesiji koja nestaje u epizodu u kojoj se ova ekipa uspijeva otkrivati svemu, pa i nepovoljnim događajima (9-11) koji njihovu priču stavljaju u drugi plan, ali je oni na kraju uspiju objaviti, potresti Ameriku i svijet. I usput, osvojiti Pulitzera.

Druga je istinita Spielbergova priča o odvjetniku specijaliziranom za pitanja isplate osigurnine koji od države dobije bizaran zadatak da usred hladnog rata otputuje u Istočni Berlin i isposluje da se oslobodi zarobljeni pilot špijunskog aviona U-2 Gary Powers. Nije važno što je isključivo zahvaljujući redatelju Stevenu Spielbergu i glavnom glumcu Tomu Hanksu (te braći Cohen kao koscenaristima) taj solidno istraživanjem potkovan film vjerojatno previše pozlaćen nominacijama za čak šest kipića, jer je već zbog uvid u priču film vrijedan gledanja.

Treća je istinita priča film »The Big Short« čiji je doslovno neprevediv naslov u nas dobio blesavo »komercijalno« ime »Oklada stoljeća«. Film sam sebe definira kao biografsku komičnu dramu. Temeljena je na istoimenoj publicističkoj knjizi Michaela Lewisa iz 2010. s podnaslovom »Usred algoritma sudnjeg dana«, a da je netko od prevoditelja samo pogledao dizajn korica naslov je mogao barem prepjevati kao »Dolarska udica za milijune naivnih«. Knjiga i film prate skupinu financijaša koji užasnuto vide prije svih ostalih da će se kreditni financijski balon koji je uzrokovao globalnu krizu 2007. - 2008. godine rasprsnuti. Svi likovi koje glume Christian Bale, Steve Carell, Ryan Gosling i Brad Pitt stvarni su, a njihova je tragedija upravo u tome što još 2005. godine vide kako nova financijska shema s masovnim i jeftinim stambenim kreditima nema teorije da ostane održivom, te da prijeti nesagledivim slomom. Film kao insajderska priča mnogo sustavnije običnim građanima objašnjava što je to točno i kada pošlo po zlu nego što to čini npr. aktivistički dokumentarac Michaela Moorea iz 2009. godine »Kapitalizam: Ljubavna priča«.

DOKUMENTARCI PJEVAJU

Kad smo već kod cjelovečernjih dokumentaraca, između njih pet nominiranih su svakako dva filma koje ćemo gotovo sigurno gledati na HTV-u jer s bave dvjema pokojnim glazbenim divama. U filmu »Što se dogodilo, miss Simone?« pati se fenomen klasično obrazovane klaviristice, skladateljice, aktivistice građanskih prava i neponovljive pjevačice bluesa Nine Simone neobuzdanog temperamenta koja je u izvanglazbenom životu imala problema s obuzdavanjem olujnih izljeva srdžbe i nasilja. Dobila je dijagnozu i terapiju, ali ove činjenice ni izdaleka ne opsuju magiju koju je širila prvenstveno u živim nastupima.

Drugi se također bavi pokojnicom. To je film »Amy: Cura skrivena iza imena« koji se bavi drugom pokojnicom, ovaj put s Britankom Amy Winehouse. Film je samo u Velikoj Britaniji ušesterostručio u njega uložen novac, a i kritika ga je nepodijeljeno ishvalila te visoko ostavila na raznim popisima najboljih filmova. Jedini kojima se film nije svidio bili si Amyini rođaci koji su ga se potpuno odrekli kao »medija s pogrešnim porukama i mjestimično izravno neistinitim«. No, koga briga, kad je Amy Winehouse ionako ušla u mitski panteon glazbenika koje je prerano pokosila spodoba s kosom u crnom plaštu. Takve je dokumentarce vrlo teško praviti jer je snimljena video metraža jednom zauvijek zaključena, a malo tko ima danas strpljenja slušati i gledati duža izlaganja suvremenika u kameru. U svakom slučaju, nemaju smisla dokumentarci koji o istaknutim pokojnicima izlaze bez uvjerljivog otkrivanja neke nove istine, ili novoga pogleda na poznatu cjelinu. Što mislite, nije li za sljedećega dokumentarnog Oscara već raspisana utrka za filmom koji bi nam predstavio tko je doista bio David Bowie? Uostalom, slogan je ovogodišnje, 88. proslave Oscara »We all dream in gold«, što valja uvijek imati na umu.