• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size


UZ PRIKAZIVANJE FILMA »GNOTHI SEAUTON« BRUNE KOVAČEVIĆA O POVIJESTI SPORTSKE OBITELJI KOSTELIĆ

Janica i Ivica, junaci kakvi se pojave jedanput u sto godina

Bruno Kovačević je ovim filmom pokrio pune 23 godine karijere Kostelićevih. On je, vjerojatno, s producentima točno procijenio kako takva karijera mora zainteresirati i one koji se malo lakše ganu na savršene biografije sportskih veličina – Hollywood

E-mail Ispis PDF

Novinari iz tiska znaju kompliciranije ili izvikanije slučajeve svojih karijera ukoričiti u knjigu, a televizijski novinari u dokumentarce. No, i jednima i drugima prijelazni oblik izražavanja je reportaža. Televizijskima u trajanju od desetak minuta do pola sata. Bruno Kovačević je sportski novinar koji je imao sreću pratiti sportsku obitelj Kostelić još od malih nogu, unikat sportaše kakvi se rađaju, valjda, jedanput u sto godina, a to što su šampioni uz to još brat i sestra te što im je otac nadareni trener koji je imao špurijus izgraditi od njih prvorazredne sportaše, čini pojavu Kostelića još rjeđom. I to još skijaše! I to još u Hrvatskoj! Doista jedinstveno.

Kostelići su, također, jedinstveni i po tome što su se kao skijaši razvijali od slaloma, kao prve i jedine moguće skijaške discipline u uvjetima u kojima su se mogli početi baviti natjecateljskim skijanjem u nas, da bi se razvili u svestrane sportaše i šampione u svih pet skijaških disciplina za koje uvjete u Hrvatskoj i bližem susjedstvu nisu imali ni izbliza.

Bruno Kovačević i Ranko Varlaj još su 2002. godine snimili film o Kostelićima, ispomažući se i najranijim obiteljskim videomaterijalom kao i arhivskim snimkama Hrvatske televizije u cijenjenom i nagrađivanom filmu “Dnevnik pobjednika”. Povod su bila četiri Janičina zlata sa Zimskih olimpijskih igara u Salt Lake Cityjy 2002. godine, a to je bio tek početak Janičine zlatne berbe koja je završila njenim naglim odlaskom iz natjecateljskoga skijanja u listopadu 2006. godine.

Ivičina je šampionska karijera, iako je stariji od Janice, do toga filma tek počela davati vrhunske rezultate: godine 2002. osvojio je tek svoj prvi od mnogih trofeja: mali kristalni globus za pobjedu u natjecanju svjetskoga kupa u slalomu.

»Dnevnik šampiona« bavio se više temom tipa »od trnja do zvijezda«, o samozatajnoj obitelji Kostelić i njihovim metodama treniranja i odgajanja djece u uzorne sportske šampione. Naravno, da se ne zaboravi, i kako se nositi s ponekad vrlo depresivnim, teškim sportskim ozljedama i vratiti se u vrh nakon mukotrpnih rehabilitacija.

Danas, kad je jasno da su, zapravo, zaključeni sportsko-natjecateljski opusi i kada je broj vrhunskih medalja kompletiran, valjalo je Kovačeviću napraviti novi i ambiciozniji film. Onaj za kina.

Naslov filma »Gnothi seauton« poziva se na natpis s ulaza u golemi i legendarni Apolonov hram u Delfima u antičkoj Grčkoj. U prijevodu znači: »Upoznaj samoga sebe.«, što, kada bi to bila jedina referenca i stil filma, ne bi bio dobar znak za njegovu gledljivost. Bio bi, naime, pretenciozan. Svetište na sjevernoj obali Korintskoga zaljeva, ispod »pjesničke« planine Parnasa, opasano bedemima u kojemu je osim veličanstvenoga hrama bilo još i kazalište, riznice, vijećnica, ljupki trjemovi, spomenici – ukupno više desetaka impozantnih građevinskih cjelina! Poznato je i po proročištu u kojemu je stolovala proročica Sibila, kao i velika svećenica Apolonova svetišta – Pitija, nedvojbeno najutjecajnija žena antičkoga svijeta. Delfsko proročište kojim su kraljevale svećenice kao vlasnice mističnih saznanja, poznato još iz Homerovih spjevova, u filmu je stavljeno u jaslice Marice i Ante Kostelića koji su uložili sve u sportske i ljudske karijere svoje djece. S majčinim su im mlijekom ucijepili stanovitu »religiju« koju su usvojili i pronosili oboje: i Janica i Ivica. A bit je te »religije« bio da svatko od njih do krajnjih granica istraži vlastite mogućnosti i usporedi ih s drugima, na natjecanjima. I budu bolji od drugih kao u kakvom pitijskom transu.

S naslovom je mala nevolja što je jednak drugom nastavku »Kronika Sarah Connor« iz 2008. godine o Terminatoru, ali u nas takvih zabuna neće biti. Više će problema imati oni inozemni gledatelji koji će film naručivati putem interneta.

Iz antičke su Grčke poznate i panhelenske Pitijske igre, jedno od četiriju velikih sportskih natjecanja koje su pobjednike kovali u polubogove, od kojih su Olimpijske igre jedine doživjele svoju modernu inačicu.

Bruno Kovačević je ovim filmom pokrio pune 23 godine karijere Kostelićevih. On je, vjerojatno, s producentima točno procijenio kako takva karijera mora zainteresirati i one koji se malo lakše ganu na savršene biografije sportskih veličina – Hollywood. Hollywood voli pobjednike pa je u općoj filmskoj povijesti mnoštvo biografskih (više igranih, a manje dokumentarnih filmova) o onima koji su na sportskim borilištima postali vječni: od filma o komičnom britanskom skijašu skakaču, preko jamajkanskih natjecatelja u bobu, do biografija velikana, kako stvarnih tako i fiktivnih, poput Rockyja Balboe. Za skijaša iz Hrvatske prije Kostelićevih posve je razložno bilo vjerovati da im je zapisano kako će proći poput Eddieja »Eagle« Edwardsa na skijaškim skakaonicama ili olimpijskog plivača Erica »Jegulje« Moussambanija iz Ekvatorijalne Gvineje koji je nastupio na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine: mnogi su bili zabrinuti ne će li se udaviti jer nikada prije nije plivao u bazenu olimpijskih dimenzija. Vrijeme koje je postigao na 100 metara bilo je sporije i od tadašnjeg svjetskog rekorda na 200 metara.

Kako god bilo, dolazeći iz zemlje koja ima jednu i pol skijašku stazu i snijega tek nekoliko tjedana godišnje, Kostelići su bili na podsmijeh čak i susjedima iz Slovenije. No, rekosmo, Hollywood voli sve koji iz ružnoga pačića izrastu u labuda pa je tako i s filmom »Wimbledon« prepričana priča o Goranu Ivaniševiću koji u hram tenisa dolazi kao rashodovani neostvareni talent, e da bi ga nakraju osvojio. Iz toga je razloga Kovačevićev film o Kostelićima premijerno prikazan u Laemie Music Hallu na Beverly Hillsu u Los Angelesu, u petak, 5. veljače ove godine, po svim holivudskim protokolima: s crvenim tepihom i smokinzima za muškarce te večernjim toaletama za uzvanice i zvijezde premijere, protokolarnim izjavama i slično... Naravno, i mnoštvo slavnih, poznatih i onih koji bi se takvima htjeli predstavljati. Računalo se, naime, kako će film imati prođu u svijetu pa se promociji postupilo udžbenički – prema svim globalnim marketinškim propozicijama. Bilo je i nekih primisli o još jednoj sličnoj paradi s crvenim tepihom i dijeljenjem pozlaćenih kipića, ali o tome, ipak, nekom drugom zgodom.

Dva tjedna kasnije film je premijerno prikazan i u zagrebačkom multipleksu u Centru Branimir, a sada, evo, kreće i na turneju po hrvatskim kinima.

Za film je materijal biran iz 150 sati snimljena materijala i, na posljetku, kondenziran u 93 filmske minute koje pokrivaju razdoblje od prvoga natjecanja osmogodišnje Janice do Ivičine četvrte medalje – srebrne iz Sočija 2014. godine. Film je na audio-vizualni način svojevrsni spomenik nevjerojatnom i neponovljivom dostignuću s kojim se može usporediti malo koja karijera sportskih velikana nastala protiv svih pravila i prognoza. Također, bit će zanimljivo vidjeti jesu li autori (i koliko!?) uspjeli odoljeti napasti da u spektakularnim eksterijerima i stvarno velikim momentima karijere ne ostanu samo u epsko-spomeničkim vodama, nego i koliko su im se uspjeli zavući pod kožu kao ljudima, kakvi smo i svi mi, a ipak toliko drukčiji. Riječima Ante Kostelića: »Ako se ne prestrašite vlastitih snova, oni nisu dovoljno veliki!«.

Ažurirano ( Ponedjeljak, 18 Travanj 2016 08:06 )