Je li moguće da nismo znali kako je upravo Tito Amerikancima 1961. godine dao ključnu tehnologiju uz čiju su pomoć šezdesetih godina prošloga stoljeća pobijedili Ruse u utrci spuštanja ljudi na Mjesec?
Upravo je takvim pitanjem prije, otprilike, tri godine Žiga Virc preplavio društvene mreže dvominutnim foršpanom koji barnumski najavljuje snimanje dokumentarca s upravo takvom tezom. Ako ste kliknuli na ponuđeni link, već ste mogli vidjeti da se onaj, tko je bacio tu ješku, već hvali kako će se njegov film prikazivati na uglednoj mreži HBO. Horde »internelija« s područja bivše Jugoslavije tada su zagrizle mamac i nastavile ga umnožavati preko društvenih mreža. Uskoro su ga širom svijeta otkrili i besposleni kojima je - budimo slikoviti - glavni predmet intelekualnoga pretresanja npr. teorija urote po kojima se Amerikanci »nikad nisu spustili na Mjesec« te da je sve to bila velika opsjena.
Trailer je skrpan od filmića s YouTubea. Nešto je popabirčeno kadrova iz stvarnih svemirskih centara, a ponešto i iz bivše Jugoslavije. Posebice s Titom i njegovim susretima s američkim predsjednicima Kennedyjem i Nixonom, a ponešto je izrezano i iz prikaza podzemnoga aerodroma zrakoplovstva JNA Željava kod Bihaća, na granici Hrvatske i BiH.
Reklamni se udar, očigledno, isplatio pa je ekipa Studija Virc iz Novoga Mesta u Sloveniji uspjela, u međuvremenu, putem crowdfundinga prikupiti na internetu lovu za dovršetak filma. Takav način financiranja produkcije filma i nije neka novost, štoviše, nedavno je na HRT-u prikazan i cjelovečernji film »Željezno nebo« finskoga redatelja Tima Vuorensole, koji u životu nije vidio članove ekipe svojega filma nastalog internetskom suradnjom filmaša i pojedinaca u Njemačkoj i Australiji. Zanimljivo je što je to bio već njegov četvrti film koji je nastao na takav način!
Teza 88-minutnog filma Žige Virca, o kojemu govorimo, »Houston, We Have a Problem«, nije ništa manje isfantazirana od finske (o tome kako su nacisti potkraj II. svjetskog rata iz baze na Antarktici odletjeli na Mjesec i ondje uspostavili koloniju kako bi se pola stoljeća kasnije vratili i pokorili Zemlju). Film je dovršen, a prikazan je i na ovogodšnjem festivalu Roberta De Nira Tribeca, a potom su se zaredale premijere i po hrvatskim kinima. Štoviše, ti su događaji privukli i one posvuduše koji moraju prvi vidjeti – i još važnije – moraju biti viđeni. Tako se Virc uz pomoć ovoga filma slikao s tout le monde, a iz New Yorka nosi i trofejnu fotku s De Nirom.
Tezu Žige Virca ne samo da su »popušili« i razni mediji na području ex-Yu, pa tako i HTV, nego je ješku progutao i Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), koji je uz ostale i sufinancirao film. Nije loše za momka koji je, uglavnom, snimao sprdnje od filmova, a njegov prvi kontakt s filmskom industrijom dogodio se, zapravo, nedavno – 2009. godine. Prazna mjesta u filmu popunio je, vjerujem s oduševljenjem, popularni slovenski filozof Slavoj Žižek, koji je imao punu slobodu da u kameru drobi sve što mu padne na pamet. Bio je to, ujedno, i »pedigre« za međunarodnu publiku.
Glavni je pogonski stroj ove kampanje, ipak, bila nevjerojatna lakovjernost svih koji su i na trenutak pomislili nešto kao »Mora da tu nešto ima«, a Virc im se svima, u društvu sa Žižekom, žestoko narugao u stilu bivšeg pokreta Neue Slowenische Kunsta, od kojega su danas ostali još samo grupa Laibach i sve rjeđi kazališni bljeskovi drugog genijalca Dragana Živadinova, osnivača Kazališta sestara Scipiona Nasice, Kozmokinetičkog opservatorija Crveni pilot i Kozmokinetičkog kabineta Noordung. Utjecaj opsesije Živadinova svemirskim istraživanjima očigledan je i u Virčevu filmu.
Na kaju krajeva, Virčev film i nije toliko loš, ili, nedajbože, uvredljiv za zdravi razum – ako ga shvatimo kao zafrkanciju i povlačenje mnogih za nos. Točnije, spada u žanr mockumentary, zafrkanciju poput filma Woodyja Allena »Zelig« (1983.) ili francuskog »Dark Side of the Moon« (2002.), u kojemu mnogi stvarni svjedoci tvrde kako je Stanley Kubrick režirao lažno spuštanje na Mjesec – za koji su mnogi povjerovali da je definitivno razotkrivanje urote. Kako i ne bi kada izravno u kameru govore Buzz Aldrin, Kubrickova udovica Christiane, Henry Kissinger, Donald Rumsfeld, Alexander Haig i drugi. Mnogima je, koji su nasjeli na taj »prvoaprilski film«, promaknula odjavna špica u kojoj se sudionici valjaju od smijeha držeći u rukama tekstove koje su trebali izreći u kameru!
Gledano sa strane, ovaj film je ponajprije trebao biti reklama za samoga Žigu Virca, i u tome je u nekoj internacionalnoj mjeri uspio. Neki, koji su uspjeli dokučiti kako su tvrdnje izrečene u filmu nemoguće, moguće je da su pomislili kako je on reklama za glavnoga protagonista - Tita. No, to je već problem mentalnoga sklopa onoga tko ne shvaća do kraja. Svatko tko iole ozbiljno govori o ovom filmu je namagarčen, a to mu je vjerojatno bila i osnovna namjera. A tko se ljuti, tim više potvrđuje da je Virc posve uspio.
Pavle Savić je s nuklearnim reaktorom u Vinči najvjerojatnije pokušao za Jugoslaviju proizvesti nuklearno oružje (a Ivan Supek je lukavstvom uzeo novac i stvorio Institut Ruđer Bošković). O eventualnom Titovom svemirskom programu ima svjedočenje bivšeg bjelovarskog gimnazijalca i jednog od dvojice ključnih inženjera programa Apollo Mikea Vucelića.
Milojko Mike Vucelić bio je u kontroli misije Apolla XIII. u Houstonu kada je 13. travnja 1970. godine stigao poziv s Apolla XIII: »Houstone, imamo problem!« Mjesečeva kompozicija sastavljena od LEM-a, članka za spuštanje na Mjesec, servisnog i zapovjednog modula, već je podosta odmaknula na translunarnoj putanji pa je od toga trenutka bilo samo četiri sata za manevarsku matematiku i posve nepredviđene procedure oblijetanja Mjeseca kako bi se nakon eksplozije spremnika s kisikom barem uputili prema Zemlji. Da su taj vremenski okvir promašili, ili bi tresnuli o Mjesec ili bi ga promašili i otplovili dalje.
Mike Vucelić (lijevo) i Gene Kranz (desno) te Alan Shepard (gore lijevo) sa dr. Robertom Gilrudom, direktorom NASA-ina centra za letove s posadom (gore desno) razmjenjuju čestitke poslije uspjeha misije Apollo IX, ožujak 1969. u kontroli misije u Houstonu
Tko baš ne želi pročitati cijelo njegovo pismo o tome sa stvarnim ekskluzivnim otkrićima, mora mu biti dovoljan ovaj isječak. S Titom se osobno našao na preporuku Nasina astronauta Franka Bormana, koji je s Apollom 8, poslije završena leta Apollom 8 oko Mjeseca, bio na svjetskoj turneji pa je tako dospio i u Beograd. On je omogućio susret Tita i Vucelića, jer je samo Tito mogao jamčiti da on, kao bivši ilegalni emigrant koji je preko granice pobjegao iz Jugoslavije – ne završi u zatvoru:
Mike Vucelić (lijevo) i astronaut Beregovoj na jednoj od američko-sovjetskih konferencija za pripreme projekta Apollo-Sojuz
»Kada sam se kasnije, nakon njegovog povratka s te svjetske turneje, sastao sa astronautom Frankom Bormanom kazao mi je da ga je Tito pitao je li se nije plašio kada je prvi put letio prema Mjesecu, a da mu je on odgovorio kako nije imao velike brige jer je jedan jugoslavenski inženjer bio odgovoran za svemirski brod Apollo 8. Naravno, Borman je Titu rekao moje ime… i, naravno, rezultat je bio poziv za posjet kad mi se pruži prilika da dođem u Jugoslaviju.
…
U ljeto 1971. godine u Beogradu je bila organizirana velika međunarodna izložba pod nazivom "Čovjek u Svemiru". Sa sovjetskim i američkim sudjelovanjem. Ja sam kao predstavnik State Departmenta pošao s astronautom generalom Tomom Stafordom da se ondje pokušamo sastati sa sovjetskim kozmonautima i s Titom, kako bismo dobili njegovu podršku našem planu za zajedničku svemirsku misiju kada se u Moskvi sastane s Brežnjevom potkraj 1971. godine…. Ta mi se prilika pružila kada sam Tita s njegovom suprugom Jovankom vodio kroz izložbu na kojoj je bila i zapovjedna kapsula Apolla 9 koja se upravo vratila s desetdnevnog leta oko Mjeseca testirajući operativne metode LEM-a potrebne za sletanje na Mjesec. Za ručkom s Titom bio je i kozmonaut Pavlovič i opširno smo razgovarali o mogućoj suradnji.
…
Pored toga, Tito mi je, nekako u šali, predložio da se vratim i organiziram jugoslavenski svemirski program. Na to sam mu odgovorio da su svemirski projekti preskupi čak i za Ameriku pa zato tražimo suradnju sa Sovjetskim Savezom da dijelimo troškove.«
S Titom u Beogradu 1971. na izložbi Čovjek u svemiru. Iznad Mikeova desnog ramena pomalja se glava legendarnog inž. Milivoja Jugina.
Sve ostalo je povijest. Tito je nagovorio Brežnjeva da Sovjeti i Amerikanci ostvare projekt Apolo-Sojuz, iako Rusi, zbog tehničke trivijalnosti, nisu do kraja shvaćali koji je smisao toga. Kako god bilo, tako je počela suradnja Rusa i Amerikanaca koja se nastavlja i danas, a Mike Vucelić je uspio u pregovorima sa svojim ruskim parnjakom, generalom Georgijem Beregovojem. Na tim se putovanjima iskreno i srdačno sprijateljio s prvim svemirskim šetačem Aleksejem Leonovim, a njihovo je prijateljstvo trajalo sve do Vucelićeve smrti 18. rujna 2012. godine.