Nije lako snimiti film o geniju, čak ni napisati sočan tekst o njemu. Pogotovo je teško snimiti takvu filmsku biografiju koja bi ulagaču trebala povratiti novac i, povrh toga, donijeti još i zaradu. Jednostavno, nema dobrog filma o Nikoli Tesli koji bi znao prikazati dramu u kojoj bismo razumjeli za što se on zauzimao, što su zagovarali njegovi protivnici (Edison), kako su ga krali (Marconi) ili kako su se željeli na njemu obogatiti (J. P. Morgan). Jednostavno, Nikola Tesla je bio i moralno velik toliko koliko je bio veliki izumitelj. A to je dosadno. Tesla nije bio prebogati pustolov kao Howard Hughes, o kojemu smo iz filma »Avijatičar« saznali više o njegovu mentalnome krahu, nego o revolucionarnosti njegovih pomaka u avijaciji.

ISABELLE HUPERT KAO MARIA CURIE

O Mariji Curie je lako snimiti film jer je imala slikovitu sudbinu s tužnim krajem, a i njen muž i kći dobili su Nobelovu nagradu nakon nje. Posljednji biografski film o njoj snimljen je 1943. godine i bio je nominiran za Oscara. A 1997. snimljen je francuski film o bračnom paru Curie s Isabelle Hupert u glavnoj ulozi, ali ga je malo tko gledao, osim što je završio direktno na tv-kanalu Arte.

Slično bi prošao i film o Albertu Einsteinu, osim ako se ne bi bavio obiteljskim nasiljem i žestokom iskorištavanju matematičkog talenta njegove supruge Mileve, kojoj, u dokazivanju svojih zamisli, nije bio do koljena. A takav bi film, unatoč njegovu izravnome pristupu prvim ljudima najvećih svjetskih velesila i uspjelim i neuspjelim utjecajima na kretanje povijesti, takav bi, dakle, »nezašećereni« film ispao skandal. Valjda bi ga onda svi gledali. No, uglavnom kao skandal.

EDDIE REDMAYNE KAO STEPHEN HAWKING

Film o poznatim znanstvenicima može, valjda, jedino imati prođu ako u njemu glumac mora proći veliku transformaciju ne bi li pokazao veliki glumački talent. Eto, primjerice, Benedict Cumberbatch glumio je 2004. godine velikoga kozmologa Stephena Hawkinga u TV-filmu »Hawking«, a 2015. godine Eddie Redmayne je za ulogu istoga genija u filmu »Teorija svega« dobio zlatni kipić, a da smo, uopće, vrlo malo doznali o tome zašto je on genij. Više smo saznali o njegovu braku. Zavirivanje u njegov zdravstveni karton i bračni krevet (osim, doista, sjajne glumačke kreacije i solidne režije), mamac je sasvim druge prirode za odlazak u kino.

BENEDICT CUMBERBATCH KAO ALAN TURING

Benedicta Cumberbatcha, pak, više će ljudi zapamtiti po ulozi u, specijalnim efektima pretrpanom, TV serijalu o Sherlocku Holmesu, nego po njegovim epohalnim kazališnim nastupima ili po ulozi Alana Turinga u filmu »Igra oponašanja« (2014.), genijalnom matematičaru koji je u Drugom svjetskom ratu, razbijanjem njemačke šifre Enigma, spasio desetke tisuća života. Međutim, za film je zahvalno to što je nakon rata nepravedno progonjen i, na posljetku, izopćen zbog homoseksualizma, iako mu dugujemo matematiku na kojoj se zasnivaju svi današnji inteligentni uređaji. Također, bio je toliko vidovit da Turingov test razlikuje prirodnu i umjetnu inteligenciju. Ali kako tu veličanstvenost prikazati na platnu u samo dva sata?

RUSSELL CROWE KAO JOHN NASH

Uživali smo i u fimu Rona Howarda iz 2001. godine o genijalnom matematičaru Johnu Nashu, kojega će se tek ponetko sjetiti samo na spomen glavnoga glumca – Russella Crowea. Crowe je, dakako, nominiran za Oscara jer je plijenio uvjerljivošću glume tonjenja u ludilo više nego je glumom protumačio stvarnu veličinu matematičkih rješenja.

DEV PATEL KAO SRINAVASE RAMAMUJAN

I sada film o matematičaru »Genijalni um« ili »Čovjek koji je spoznao beskonačnost«, a u njemu ne glumi ni Russell Crowe ni Benedict Cumberbatch ni Eddie Redmayne. Vrijedi li ga pogledati? Američki su ocjenjivači filmu dali u prosjeku 60-66 od 100, što znači da to nije izgubljeno vrijeme. Glavnu ulogu u filmu glumi Dev Patel, glavni lik iz Oscarom nagrađenog filma »Milijunaš iz predgrađa«. Tu je i kojiput neizbježni Jeremy Irons, ali za njega barem znate da vas neće glumački razočarati.

Film je biografska drama o neobičnoj uzajamnoj privlačnosti dvojice muškaraca čija veza nije bila ljubavna, nego znanstvena. No, što nas to u znanosti može tako fatalno privući da bismo protegnuli noge i otišli u kino pogledati film u kojemu nema ni »š« od »tri Š«: ševe, šore i šege?

Film su, naime, panegiricima pozdravili matematičari koji ga slave kao najautentičniji film o onome što oni doživljavaju daleko od svjetala pozornice. George E. Andrews, bivši predsjednik Američkog matematičkog društva je, recimo, oduševljen i ganut prikazom odnosa između dvaju matematičara, a Londonsko matematičko društvo izjasnilo se da »gotovo u svemu zasjenjuje Dobrog Willa Huntinga«, što je prototip dobroga filma o znanosti. Autor znanstvenog časopisa Nature Andrew Robinson kaže da je »filmu trebalo deset godina da bude snimljen, ali je vrijedilo čekati«. No, redatelj Matthew Brown je duboko vjerovao kada se prihvatio pisanja scenarij i režiranja, čime se kockao svojom ne baš osobitom karijerom.

Film se temelji na biografiji doista genijalnoga matematičara Srinivasae Aaiyangara Ramanujana, rođenog 1887. godine u današnjoj južnoj indijskoj državi Tamil Nadu. Otac mu je bio skromni prodavač sarija, a majka jednostavna domaćica čiji se život izvan kućanstva svodio na pjevanje u lokalnom hramu. Tamili spadaju među najstarije narode svijeta, nešto poput Baskijaca ili australijskih Aboridžina. Nisu »obični« Indijci: put im je tamna gotovo poput bantu crnaca. Neuki ih obično miješaju s Afrikancima. Za glavnu filmsku ulogu isprva je angažiran Tamilac R. Madhavan, poznati tamilski glumac, pisac i filmski producent, ali se u Indiji odustalo od slavnoga imena zato jer je »filmu trebao glumac internacionalnoga formata«. Tako je kuglica pala na »milijunaša« Deva Patela. Mnogima će njegova pojava biti osvježenje za oko.

Glavni lik, Ramanujan, u djetinjstvu je preživio smrtonosnu epidemiju boginja te se s obitelji preselio u kuću s djedove strane blizu Madrasa (danas Chennai), gdje mu je majka rodila još dvoje mlađe braće, ali su obojica umrli. Polazio je školu, ali ju nije baš volio tako da je obitelj morala zamoliti policajca da ga nadzire radi markiranja. Otac mu je radio dan i noć, a majka ga je jedino znala podučiti pjevanju svetih pjesama. Ipak, trgnuo se u desetoj godini pa je u školi počeo izvrsno prolaziti. S matematikom se, pak, prvi put formalno susreo tek u srednjoj školi. Neformalno, već je s 11 godina gutao matematičke udžbenike i knjige dvojice studenata koji su u roditeljskom domu stanovali kao podstanari. S 13 godina posudio je i »progutao« knjigu o naprednoj trigonometriji, pri čemu je o matematičkim problemima već imao svoja rješenja, a već sa 14 godina o svom je znanju imao potvrde koje su mu omogućile pomaganje u nastavi. Godine 1902. znao je rješavati kubne jednadžbe, što ga je nagnalo da se pozabavi s jednadžbama na četvrtu, ne znajući da je to jedan od neriješenih problema. Sa 16 godina, 1903. godine, u ruke je dobio knjigu koja ga je definitivno usmjerila: »Sinopsis elementarnih rezultata u čistoj i primijenjenoj matematici«, što je, zapravo, bila zbirka s 5000 matematičkih teorema. Proučio ju je do posljednjega detalja, a vlastite su mu matematičke ideje samo nadirale. Još prije mature 1904. godine doživljavao je da ga više nitko ne razumije u onome o čemu je razmišljao i probleme koje je riješio. Osvojio je matematičku nagradu i školarinu za studij umjetnosti na lokalnom koledžu, ali je njegovo zanimanje za matematiku prevladalo želju za studijem te je izgubio i stipendiju i pravo na studij. Godine 1905. pobjegao je od kuće i potucao se oko mjesec dana da bi se u Madrasu upisao na studij gdje je ponovno briljirao u matematici, ali je podbacio u ostalim predmetima, poput psihologije, pa je 1906.-1907. izgubio godinu da bi, na posljetku, posve napustio studije.

Godine 1909. oženio se 10-godišnjom djevojčicom koja ga je debelo nadživjela (1899.-1994.) i čiji su memoari, uz ostale poznate dokumente, temelj sočnoga dijela njegove biografije. Nakon vjenčanja stvari su mu se zakomplicirale sa zdravljem reproduktivnih organa, ali operacija koja bi to riješila bila mu je nedostupna. Ni on ni obitelj nisu imali toliko novca. Spasio ga je liječnik koji je, inače rutinsku operaciju, obavio bez naplate.

Nakon oporavka, u potrazi za poslom, istodobno se raspitivao i među matematičarima, što ga je dovelo u kontakt s Englezom, profesorom Edwardom B. Rosom na Madraškom kršćanskom koledžu, a potom i s osnivačem Matematičkoga društva Indije, kod kojega je tražio neki običan posao. No, u jednom mu je momentu pokazao svoje matematičke bilješke, a ovome se »upalila lampica« s kakvim se beskrajnim i neiskorištenim draguljem upoznao gotovo slučajno. Dani i noći »orgijanja« s matematičkim problemima i povjeravanja njegova mentora kolegama s kakvim draguljem ima posla, tog su nezavršenog studenta umjetnosti doveli do kontakta s engleskim matematičarima. Neki su kontakti Ramanujanove radove proglašavali »punim rupa«, a u siječnju 1913. on se okuražio obratiti pismom slavnom matematičaru G. H. Hardyju (u filmu ga glumi Jeremy Irons) na još slavnijem koledžu Trinity u Cabridgeu. Njegovi su ga mentori nagovarali da sam otputuje u Englesku, ali je on odbacivao službena nagovaranja. U međuvremenu je već objavljivao u časopisu Journal of the Indian Mathematical Society. Nakon odbijanja da otputuje u Englesku njegova se matematička prepiska s Hardyjem zažarila, ali je na njegovom odlasku stajala još jedna velika prepreka – religija i želja majke da na taj način upravlja njegovim životom. Napokon, kad je majka jednu poruku obiteljskog božanstva doživjela kao naredbu da više ne stoji na putu njegovim željama, Ramanujan je brodom otputovao u Englesku, a njegova mlada žena ostala s obitelji.

Nakon mjesec dna putovanja brodom, u Englesku je stigao u travnju 1914. godine i o tom za znanost uzbudljivom razdoblju, a za mladog genija osobno ne baš lakom, ne bismo detaljizirali. U ožujku 1916. već je bio doktorirao na Cambridgeu, a samo godinu dana poslije primljen je u ekskluzivno Londonsko matematičko društvo.

Međutim, dijagnosticirana mu je tuberkuloza pa se 1919. godine vratio u Madras gdje je 1920. umro u 32. godini. Analizom njegove medicinske dokumentacije zaključeno je 1994. godine da je bolovao od amebijaze, tegobne, ali danas za liječenje posve trivijalne crijevne bolesti.

Unatoč kratkome životu, njegovi su matematički prilozi bili epohalni, a kakav je bio karakter i kako se nosio sa životima nedaćama, a kako s matematičkim problemima, treba pogledati u ovome hvaljenomu filmu. Njegova današnja matična država Tamil Nadu slavi njegov rođendan 22. prosinca kao državni Dan informatičke tehnologije, čemu su njegova rješenja otvorila vrata u vrijeme dok se još nije ni pomišljalo da bi »strojevi mogli misliti«. Njegova je rodna kuća muzej, slave ga čak i u školi koju je napustio, a po njemu se danas zove i Međunarodni centar za teorijsku fiziku. Napokon, na 125. obljetnicu 2011. godine njegov je rođendan proglašen državnim praznikom matematike.

Ukratko, taj je gospodin, između ostaloga, izravno zaslužan što možete u džepu držati telefon sposoban ne samo za ono za što ga redovito koristite, nego i za običnog čovjeka posve nezamislive izračune i svrhe.