Izvor www.novilist.hr

Od krivozubog engleskog dječaka Davida Jonesa preko kabaresknog Ziggyja Stardusta i njegova benda, pa do kasnijih dana u kojima je pokazao kako je moguće dostojanstveno stariti i biti seksi u šezdesetoj, David Bowie je vlastitim životom ispisao priču o najvećem kameleonu glazbene industrije. Hrvatskim čitateljima ona je podastrta ukoričena, u biografiji "David Bowie: Starman" koju potpisuje britanski glazbeni kritičar i urednik Paul Trynka. S nekadašnjim urednikom utjecajnog magazina MOJO razgovarali smo netom uoči zagrebačke promocije ovog novog Menartovog izdanja koje se diči titulom definitivne, ili ultimativne, biografije.

Čime vas je David Bowie zaintrigirao, što vas je u njegovu liku i djelu nagnalo da napišete njegovu biografiju?

– Dok sam, kao dječak, odrastao u malom engleskom gradiću Hallu na sjeveroistoku Engleske, Iggy Pop i David Bowie predstavljali su bijeg. Nekidan sam pronašao svoj stari album u koji sam kao mali lijepio izrezane sličice – i u njemu su samo Iggy i Bowie. Život u maloj sredini bio je dozlaboga dosadan, a njih su dvojica davala nadu da negdje vani postoji veliki, stvarni, uzbudljivi život.

I PRIJATELJI, I NEPRIJATELJI

Nazvati "definitivnom" biografiju Davida Bowieja – lika koji cijelim svojim bićem prkosi strogim, definitivnim klasifikacijama – čini se prilično hrabro. Čime opravdavate taj epitet?

– Dok sam pisao knjigu o Iggyju Popu i samo krajičkom mozga razmatrao mogućnost da napišem i Bowiejevu biografiju, shvatio sam da nijedan autor koji je tada pisuckao o njemu nije to napravio temeljito i iscrpno koliko ta tema iziskuje. Za prijašnje knjige o Davidu intervjuirano je tridesetak, četrdeset ljudi. Ja sam intervjuirao njih dvjesto, i više. Uspio sam doći do svih relevantnih sugovornika – do njegovih neprijatelja i do njegovih prijatelja, što nije uspjela nijedna druga biografija. Zanimljivo, lakše je bilo doći do njegovih neprijatelja. Lako je pronaći ljude koji će vam pričati protiv njega, ljude koji su ga napustili ili koje je okrenuo protiv sebe. I s Iggyjem sam razgovarao o njemu, o njihovu prijateljstvu, a toga nema u drugim knjigama. Neke su biografije solidno obradile određene dijelove njegova života, ali nijedna prije "Starmana" ne pokriva dobro njemački dio.

Koliko "Starman" može biti "definitivna" biografija ako vam između svih ovih sugovornika nedostaje onaj najvažniji – Bowie?

– Od početka sam znao da ću, ako budem išao za tim da u knjigu uvrstim i njegova svjedočanstva, na kraju dobiti knjigu koja je puna cenzure. Kao urednik MOJO-a dobro sam razumio cijelo to razdoblje i dobro sam poznavao Bowieja – očekivao sam da će on, ako mu to dopustim, koristiti svoje pravo da kroz autorizaciju filtrira ono što mu se sviđa, da izbacuje ono što mu se ne sviđa. Jesam li dobro odlučio? Ne znam. Na kraju, ovo jest pozitivna knjiga o njemu, ali gdje god je u njoj napisano nešto pozitivno, to je zato što sam ja tako osjećao i mislio, a ne zato što mi je on rekao da tako napišem.

Spomenuli ste svoju dječačku fascinaciju Bowiejem. Je li ona potpuno nestala sad kad znate toliko o njemu, njegovim podbačajima, mračnim stranama intime?

– Još donedavno mislio sam da je Iggy "prirodna" zvijezda, običan čovjek, a da je David pomalo poseban i pomalo težak, čak sebičan. Ustvari je on draga osoba, dobar čovjek iza pomno građene medijske maske, što se između ostaloga vidjelo i u njegovu prijateljstvu s Iggyjem. Mnogi ljudi Davida doživljavaju kao majstora u manipuliranju ljudima. Ja ne. Dok sam radio na ovoj knjizi i radio taj maraton intervjua, morao sam često revidirati svoje prijašnje stavove.

PRILIČNO TRADICIONALAN TIP

Što vam se čini, koji je omjer između faktora "prirodna zvijezda" i faktoru manipulacije medijima – koji čine "fenomen Bowie"?

– Taj rasprostranjeni doživljaj Bowieja kao izvanzemaljca u velikoj je mjeri umjetno konstruiran i ustvari ne korespondira tijesno sa stvarnošću, s onim što on intimno jest: prilično tradicionalan tip. A "fenomen Bowie" proizašao je iz njegovih korijena – odrastao je u Brixtonu, preko puta kazališta u kojemu se davao mjuzikl, i gdje je odmalena gledao glumce u kostimima i s instrumentima i bio okružen odjecima holivudskog glamura četrdesetih. U dubini, on je osoba koja voli obitelj i djecu, normalan brak koji sad ima. Često je bio skoro pa dežurni bejbisiter drugim glazbenicima na turnejama, dobar je s djecom i ima tu djetinju, zaigranu stranu. Postoji nekoliko njegovih pjesama inspiriranih upravo djecom, a sad vodi neobično normalan, smiren obiteljski život.

Mnogima je prva asocijacija na Bowieja razuzdan (homo)seksualni život.

– Ta asocijacija je utemeljena, on je vodio raskošan seksualni život, osobito u mladosti, no ove novije pretpostavke da su Mick Jagger i David bili u vezi, apsolutno su netočne. To znam jer sam pronašao njegove dvije djevojke iz tog doba, koje su ga vidjele s Mickom i znaju kako su stvari tada stajale – obojica su bili zvijezde s mistikom koju je trebalo štititi, i ne bi se nikad tako izložili. Mislim, David je imao puno "gay aktivnosti", čak i kad je imao petnaestak godina, imao je dečka do kojeg sam također uspio doći. No, i tada je pametno koristio to iskustvo za svoju karijeru. Također je i eksperimentirao – jer, u vrijeme kad su svi demonizirali homoseksualnost, naravno da je njemu bilo najprirodnije – probati to.

Nakon svega, hoće li se dogoditi iščekivani veliki povratak Davida Bowieja?

– Srce mi govori da se mora vratiti, ali mozak mi kaže da se to neće dogoditi. Treba jako puno energije da se odradi predstava zvana Bowie, a to s vremenom, s njegovim godinama postaje sve teže i teže. On zna da, ako se kani vratiti, to neće uključivati pristajanje na osrednjost. On zna da treba biti briljantan. Mislim da se neće vratiti.

ŽESTOKA LJUBAV

"Brendirali" ste se kao autor biografija velikih zvijezda. Kojom zvijezdom ćete kompletirati trilogiju?

– Mnogi moji prijatelji nagovaraju me da se upustim u pisanje biografije Loua Reeda, no već postoji jedna dobra knjiga o njemu koja je zaokružila tu priču na dubok, kvalitetan način. Sviđao mi se Lou Reed, no ne volim ga na onaj način na koji volim Iggyja i Bowieja.

No, za objektivnu biografiju, ta ljubav ponekad može biti i smetnja, zar ne?

– Ako radite na knjizi i potrošite tri godine svog života opisujući nečiji tuđi život, mora postojati ljubav – ili, točnije, poštovanje prema toj osobi. A ako je posrijedi ljubav, ona mora biti žestoka, otrpjeti činjenicu da su ljudi o kojima pišete zaguljeni umjetnici, ljudi s obilnom dozom okrutnosti i sebičnosti.