Prema engleskom izvorniku s www.bassylum.com priredio Dubravko Adamović

Čast je razgovarati s jednim od najvećih glazbenika ikada, on je jedan i jedini – gospodin Jeff Berlin.

Bassylum crew: Pozdrav, Jeff, kako bi opisao svoj glazbeni i životni pristup?

Jeff: Moj pristup je da svaki dan napravim nešto što će moj život učiniti sretnijim. Također, svaki dan volim učiniti nešto što će moju glazbu i sviranje učiniti boljima. Sretniji sam nego ikada u životu i osjećam kako moje sviranje odražava moje zadovoljstvo.

Bassylum crew: Koji su tvoji glazbeni/bas utjecaji?

Jeff: Bilo je mnogo utjecaja. Što se tiče bas gitare, prvi i jedini utjecaj bio je onaj velikoga bas gitarista Jacka Brucea. Slušao sam ploče Creama i učio svirati. S godinama, glazbenici koji su utjecali na mene nisu bili bas gitaristi već svirači roga i pijanisti. Glazbenici koje sam slušao, i od kojih sam učio, bili su McCoy Tyner, Cannonball Adderley, Gary Burton i Keith Jarrett. Stvarno, nikada nisam volio slušati basiste, već sjajne harmonije i melodije bez njih.

Bassylum crew: Gdje nalaziš inspiraciju za svoj rad?

Jeff: Moglo bi zvučati kao »kliše«, ali moja ljubav prema glazbi je moja inspiracija. Instrumente sviram već 54 godine. Počeo sam s violinom i nakon što sam čuo Beatlese prešao sam na bas. I do današnjega dana, do ove minute, kada me vidiš s bas gitarom, vidjet ćeš tinejdžersku dušu prepunu radosti što svira... to ti je tako. Volim to, i što sam stariji - sve više i više.

Bassylum crew: Zagovaraš ideju o nekorištenju metronoma, budući da ga u sebi ima svatko od nas. Možeš li nam reći kako vježbati s tom »stvari« u nama?

Jeff: Postoje samo dva načina. Vježbaš svirati ono što čuješ, što znači da si samosvjesni glazbenik. Svatko je samosvjesni glazbenik. I ja, također. Čak i oni koji studiraju glazbu imaju svoj osvješteni život daleko od učionica. A to vodi k drugom načinu učenja sviranja s tom »stvari« u nama: prije nego što počneš vježbati, i svirati, s tom »stvari« u sebi, moraš znati koje su note na instrumentu. Mnogi svirači ne znaju koje je koja nota pa se muče s izražajnošću. Imam školu u Clearwateru u Floridi prilagođenu rješavanju baš toga problema. Zove se The Players School of Music i imamo 100 % uspjeha s našim studentima jer im pomažemo naučiti note kako bi mogli svirati s tom »stvari« u sebi. Dakle, note su na prvom mjestu. To znači da moraš učiti glazbu kako bi znao koje su prave note. To je razlog zbog kojega ti metronom ne može pomoći. Kako možeš imati dobar »tajming« ako ne znaš koje su note prve?

Bassylum crew: Koja je tvoja životna bas oprema? Kako snimaš u studiju? Što više voliš – izravno snimanje u mix pult ili dobro staro mikrofonsko snimanje?

Jeff: Neusporedivo najbolja bas pojačala na kojima sam svirao u cijeloj svojoj karijeri jesu ona Markbassova. Koristim njihova dva standardna 15-inčna kombo pojačala, koje su nazvali po meni – CMD 151P JEFF BERLIN COMBO. Ali, nisam ga ja napravio, ni oblikovao, osim što sam maknuo tweeter jer ga mrzim u zvuku bas gitare. Jednostavno, zaljubio sam se u njegov prirodni ton i do dana današnjega mislim kako je to najbolje pojačalo na kojemu sam ikada svirao. U studiju ih spojim, a također i oba ozvučim mikrofonima. Još uvijek radim na tome da i u studiju dobijem zvuk koji imam u živo, što znači da nastavljam isprobavati različite mikrofone u različitim položajima.

Bassylum crew: Možeš li nam nešto reći i o »play or die« razdoblju u tvojoj glazbenoj karijeri? Ili, možemo li reći kako su Jack Bruce, Jaco Pastorius, Bill Bruford i Jeff Berlin »play or die« generacija? Generacija velike glazbene ostavštine?

Jeff: Imao sam veliku sreću što sam nastupao tijekom »play or die« razdoblja u glazbi. Tijekom '70-ih smo džemali, učili, čvrgarili, svirali do zore, zajedno pisali glazbu, zajedno bili na turnejama i uvijek, ali baš uvijek, nastojali poboljšati naše sviranje jer smo za tim žudjeli. Htjeli smo svirati ili umrijeti u tom nastojanju, i kao mladi glazbenici razvijati svoju karijeru i glazbenu filozofiju. Ne mogu zamisliti bolju filozofiju od ove.

Bassylum crew: Iskustvo s Jacom Pastoriusom?

Jeff: Jaco i ja smo imali potpuno iste prijatelje i kretali smo se u potpuno istom krugu ljudi. Međutim, čudno je da smo se samo jedanput ili dvaput sreli. I uvijek je bio ljubazan prema meni, pretpostavljam iz razloga jer je znao da umijem svirati. Čuo sam kako je znao biti oštar prema drugima, ali sa mnom je uvijek bio ljubazan. Sviđao mi se, i sviđalo mi se s njim svirati. Iako smo svirali samo jedno poslijepodne, bio je to za nas lijep dan.

Bassylum crew: Koliko je vremena i truda trebalo od ideje i utemeljenja The Players School of Music, pa do današnjega svjetskoga ugleda?

Jeff: Škola te mora učiniti boljim sviračem. To je, po meni, jedino opravdanje za trošenje novca za učenje. Iz toga sam razloga i sumnjičav prema mnogim školama koje podučavaju »gruvu«, roku, izvođenju ili udaranju. Te lekcije nisu vrijedne plaćanja poduka. Glazba je jedino u što valja uložiti novac i mislim da vam to mogu ovaj čas i dokazati. Možete li navesti bilo što, što želite naučiti, a da se u prvim lekcijama ne uče činjenice? Ako ne možete, onda je to primjenjivo i na glazbene lekcije. U mojoj školi mi, obično, utrostručujemo sviračko umijeće mojih studenata kroz tri mjeseca godišnje, praktički - bez izuzetka. Ne znam ni jednu drugu školu na svijetu koja to može.

Bassylum crew: Vidimo na tvojoj stranici www.playerschool.com kako u tvojoj školi često gostuju poznati glazbenici kao što su Victor Wooten ili Larry Coryell, pa nas zanima kako studenti reagiraju na povlasticu da, neovisno o tebi i tvojim predavačima, imaju prigodu učiti o glazbi i sviranju i od takvih imena?

Jeff: Imati takve velike glazbenike na nastavi u The Players School of Music je jako zabavno za naše studente, međutim, to ne pomaže studentima u napredovanju. To je više diskusija. Govoriti o tome kako napredovati ne može ti pomoći u razvijanju umijeća sviranja sve dok nemaš kvalitetan materijal za vježbanje. Dakle, takvi seminari su više inspiracijski nego što su korisna lekcija s kojom ćeš unaprijediti svoje sviranje. Budući da znam kako takvi seminari ne mogu pomoći u napredovanju, ja želim biti siguran da si ti naučio nešto što će ti pomoći kako bi bolje svirao, a zatim možeš s njima.

Bassylum crew: Koja je tvoja stvaralačka filozofija kada odlučiš »napraviti novu ploču« ili novu skladbu?

Jeff: Prebirem po idejama nastojeći ih pretvoriti u konkretnu formu. Preispitujem svoju glazbu, prerađujem pjesme i aranžmane. Soliram mijenjajući akorde sve dok mi ne pozli od njih. Zatim, još malo vježbam jer znam da će CD vječno trajati. Želim biti potpuno siguran kako je ono što sam snimio najbolje što sam tada mogao.

Bassylum crew: Poznati ste i po prilagodbi »Tears in Heaven« za bas. Postoji li za to kakav poseban razlog?

Jeff: Izabrao sam »Tears« jer je harmonijski zanimljiva pop pjesma. Volim neke pop i rock pjesme. Volim ih snimiti, ali i svirati takve stilove kada me ljudi pozovu da im sviram. Ali, kao solistu, »Tears in Heaven« je lijepa melodija koja mi daje brojne mogućnosti za drugačiju obradu na bas gitari s četiri žice.

Bassylum crew: Ima dosta ljudi koji bi htjeli od tebe učiti. Postoji li kakva mogućnost i preko interneta?

Jeff: Da. Kada sam u Americi poduke dajem preko Skypea. Ili, ljudi mogu doći u Ameriku na tjedan intenzivne poduke (One Week Intensive) i učiti od mene kroz pet dana. Ili, možda ću sljedeće ljeto (25.-27. travanj 2013.) doći podučavati u Hrvatsku ako se potrudite oko organizacije. Mogu glazbenicima, ako su zainteresirani, pomoći da bolje sviraju.

Bassylum crew: Planiraš li posjetiti Hrvatsku?

Jeff: Čim budem mogao. Vaša je zemlja predivna i već sam bio ondje. Volio bih ponovno doći. Volio bih svirati. I, volio bih pomoći bas gitaristima da nauče kako bolje svirati.

Bassylum crew: Hvala, Jeff, s tobom je, uistinu, bilo lijepo razgovarati. Čuvaj se! Posebno hvala Borisu Brčiću koji je omogućio ovaj intervju. Pozdrav, bassylum crew.