Žalim se prijatelju Slavenu, na ova, otužna vremena u našem gradu, bez svirki, bez neke radosti uličnih događanja, bez duha. Zašto nema svirki?

Sjećam se vremena kada se sviralo po korzu, parku, klubovima, praktički na svakom ćošku. Družili smo se na ulici, ali nas ulica nije odgajala. I svakako, nismo slušali cajke. Dobro, bilo je oduvijek onih nekih, koji su uživali i plakali, slušajući srcedrapateljne pjesme Nede Ukraden, Lepe Brene ili...ne znam im niti imena.

»Ma ima svirki, mladi plešu, pjevaju, vesele se, samo je bitno promijeniti -ije ili -je u -e«

»Cajke su naša gruba realnost«, kaže mi on, s dosta tuge.

Nisam vidjela na svoje oči, ali sam čula, da se i u našoj Havani pleše i pjeva, cajke sviraju, ludilo do jutra. Tko voli, nek izvoli, ali ja jednostavno ne razumijem, tu njihovu fatalnu privlačnost po široke narodne mase. Možda me netko jednom prosvijetli, pa ću dokučiti, tu meni nedokučivu činjenicu.

Cajke?

Ne, hvala.

Ja bježim od njih kao vrag od tamjana, kao dijete od šibe. Odrasla sam uz neke sasvim druge stvari i glazbu. Odrasla sam uz rock, birtiju Zagreb, svirke u Tarkusu, na korzu, parku... Sigurna sam da se mnogi sjećaju tih vremena.

Bilo je toga tada...eh, nostalgija. Šmrc...

No, nećemo sada plakati za nekim starim vremenima, već se treba orijentirati na pokret, promjenu, revoluciju. Ako je moguća.

Ili smo zaglibili zauvijek.

ZAŠTO CAJKE?

Razmišljam si o tim cajkama. Što je u njima tako posebno privlačno i fascinantno, mladom i starom? Kakva je to fora, koju ja ne razumijem, niti mogu dokučiti?

Je li to onaj prizvuk nagonski primitivnog u nama, onog koji naginje na razbijanje čaša, flaša, a nije na odmet niti potući se. Pa se onda vrištući, bace na pod, tugujući nad sudbom kletom i ovim očajnim životom. Žene plaču, dok ne presuše, nad nekom neprežaljenom ljubavi, koja je otišla zauvijek.

Muškarci, kao pravi alfa mužjaci, nakon mnogo alkohola, u stanju su porazbijati sve živo, pa onda, nakon još koje kratke, prime se svi skupa u kolo, onako u duhu zajedništva, bratstva i jedinstva. Nakon, neke patetične, tipa »Što će mi ovaj život bez tebe draga ili dragi«, nije na odmet, pustiti još koju suzu za kraj.

Pa će se svi izgrliti i izljubiti. Onako, za kolektivnu utjehu. Općepoznati scenarij.

Hej, haj, uživaj...

GDJE SU SADA SVIRKE?

Naša draga birtija Zagreb, često je pusta, djelomično zato što nema svirki. Svejedno mnogi, kao i ja sama, vole tamo ponekad doći, osjetiti njen šarm, možda se prisjetiti nekih boljih vremena, ugledati neko drago lice, popričati sa konobarom uz smijeh.

Kao da duhovi Mome, Buhe i Cukija, progovaraju tamo i govore kako se ne treba prestati boriti. Za ono što misliš da je ispravno i da je vrijedno borbe. Neka čudna atmosfera čežnje, nostagije i prošlosti koja je bila bolja ili smo je tada tako doživjeli, osjeća se iz svakog zida, drage nam birtije. Mišljenja sam da je ipak bila mnogo bolja.

Danas, nakon što su već davno, prošla zlatna vremena birtije Zagreb, mada je ona opstala i jedno je od rijetkih mjesta, sa dušom i karakterom u našem gradiću, ostao je jedino Klub, gdje se ponekad, dogode svirke naših lokalnih bendova. Ali rijetko.

BJELOVARSKI AUTORSKI BENDOVI

A ima ih. Autorski bendovi, koji sviraju dugo i puno šire od granica našeg divnog malog gradića. Možda se o njima ovdje ne zna puno, možda nekako samozatajno žive za svoju glazbu i i sviraju, jer to vole. Njima nije puno do slave i do širokih masa, već to rade iz čiste ljubavi. Oni žive svoju glazbu.

Tu su svima dobro znani punkeri Petar Punk o kojima već sve znamo, Kein Engel »Rammstein Tribute Band«, zatim nešto noviji, Zayn i Finska. Dečki iz Finske upravo završavaju svoj album. Svi oni sviraju puno, ali najmanje sviraju u našem gradu. Nije li to apsurd?

Tu su i mladi dečki, vrlo perspektivni studentii, aktivni po svirkama u mnogim gradovima. Autorski su bend i zovu se Them Moose Rush. Puni su volje i želje, a ako ih još niste slušali, svakako to učinite, čim vam se pruži prilika. Nazivaju ih podmlatkom klupske scene.

U svojim dvadesetim godinama, zaista obećavaju puno. Kažu da im uskoro izlazi, prvi studijski album i da se planiraju orijentirati, na inozemno tržište. Uzori su im Led Zepellin, Nirvana, Foo Fighters i drugi. Svirke imaju od Zagreba, Varaždina, Čakovca, do Osijeka.

Još jedan dokaz da postoje neki novi klinci, koji imaju entuzijazma, veliku želju i strast za glazbom.

Stariji dečki iz naših lokalnih bendova, prilično su ogorčeni i razočarani, stanjem u našem gradu.

Imaju mnogo obožavatelja širom države i izvan njenih granica. Zadovoljni su time, ali ne i stanjem u gradu, koje bi moglo biti mnogo bolje.

Ističu kako je još žalosnija činjenica, što mnogi bendovi ne mogu doći svirati ovdje, jer nema interesa, volje, a niti mogućnosti. Poneki kažu, kako ih je pomalo i sram pričati s ljudima u drugim gradovima o toj temi. Bjelovar je očito na crnoj listi za svirke. Zašto je to tako?

Zayn, nešto noviji bend, s možda više underground prizvukom, neće steći široke mase obožavatelja u gradu Bjelovaru. Kažu da imaju dosta svirki po mnogim drugim gradovima. Ovo je ipak provincija u kojoj, ono što je drugačije, nije baš previše popularno. Ovdje se baš ne prihvaća različitost, već je uvriježena klasična spika..»volim sve što vole mladi«

A mladi valjda najviše vole cajke. Žalosna činjenica

BJELOVAR – PROVINCIJA ZATVORENOG UMA?

Ovaj grad već dugo nema sluha za mlade, pogotovo za ono što je drugačije, što odudara od provincijskog shvaćanja zabave. Ne sjećam se, kada se onako spontano zasviralo negdje vani, što je prije često bio slučaj. Naše lokalne vlasti bi se vjerojatno šokirale.

Gradonačelniče, a što vi slušate?

Dečki iz lokalnih bendova, razočarani su klimom, koja vlada u ovom gradu. Kažu kako sviraju u mnogim, i manjim mjestima od Bjelovara i tamo se svirke održavaju češće i po raznim klubovima i mjestima. Ogorčeni su što je Bjelovar postao selo, ups, gradić, gdje sve staje nakon 10 sati navečer. Postoji nekoliko mjesta npr. Zuma, Havana i Mario, koja dozvoljavaju žive svirke, ali imaju svoje, recimo to tako, kućne bendove i ne dozvoljavaju outsajdere.

Žalosno je što ne težimo raznolikosti i što smo tako zatvorena sredina. Ovaj gradić, sve više postaje klasična privincija, ograđena svjetonazorom, usuđujem se reći, srednjeg vijeka. Bez otvorenosti, poštovanja drugačijeg, snobovska i nerazumijevajuća. Bez duha za ići naprijed.

Šteta zbog dečki koji se trude, znaju svirati i vole ih i slušaju posvuda. A naš grad im nikada nije dao poštenu priliku.

Kakvu poruku time šaljemo i nekim novim klincima? Klincima koji tek počinju lupati u bubnjeve i svirati svoje prve akorde na gitari, u nekoj staroj garaži?

Klincima, koji smišljaju svoje prve autorske tekstove i puni entuzijazma, želje i nade, maštaju kako će zasvirati pod nekim svjetlima reflektora.

Nekada je bilo mnogo bendova, održavali su se rock maratoni i mnogi koncerti, a žive svirke su bile nešto sasvim normalno, nešto samo po sebi razumljivo, poželjno. Birtija nam je bila utočište, mjesto gdje se uvijek moglo naletiti na neku dobru svirku, dobro društvo. Mjesto s duhom i karakterom. Mjesto sa dušom.

Zašto se sve promijenilo, svatko će odgovoriti za sebe.

JOŠ SAMO PAR GODINA ZA NAS....

Čini mi se da potpuno postajemo provincija gdje prolazi samo narodno veselje, gdje su cajke opcija koja prevladava, a nekih novih klinaca koji teže drugačijem, ima sve manje.

Zašto Bjelovar ima neke potpuno druge kriterije, je li riječ o čudnom mentalitetu njenih građana, ili postoji neki drugi problem, ostavljam svima vama na odgovor.

Ima li šanse za nas ili su nam se, i po pitanju svirki, glazbe i nekog sadržajnijeg života, otvorenijeg i zanimljivijeg, zauvijek zalupila vrata?

Žalosna sam, kao i mnogi, što je Bjelovar postao grad, gdje o svemu odlučuje, nekolicina moćnika. Onih koji imaju novac ili moć. Obično dolazi u paketu, jedno s drugim.

Kada će i hoće li se naš grad, opet moći nazvati gradom, pokazati će vrijeme. Jer grad je tamo gdje je različitost, grad je poštovanje drugačijeg razmišljanja, životnog stila, kao i glazbe. Grad je mjesto gdje postoji alternativa. U svemu, pa tako i u glazbi.

Punk ipak još nije mrtav, a novi, možda nešto moderniji hipiji, ipak još postoje. Ja se uvijek oduševim kada slušam, stare rock hitove, u izvedbi odličnog »Apfelstrudela«.

Glazba je nešto što se razvija i što se mijenja. Gotovo svakodnevno se pojavljuju novi pravci, kao i bendovi.

Budimo otvoreniji prema promjenama. Dozvolimo si promjenu i usudimo joj se pogledati u lice. Samo tako se postaje bolji čovjek. Samo tako, grad zaista, postaje grad.

I ne dozvolimo da nam ostane samo onih ...par godina za nas..