Bjelovar je već dugo, grad mrtvoga duha. Grad u kojem vladaju nezaposlenost, kolektivna depresija i potpuna nezainteresiranost za aktivno uključivanje u oživljavanje našega grada. Možda mi, obični smrtnici, mi koji ne sjedimo u foteljama u gradskoj vijećnici ili na čelu upravnog odbora neke bjelovarske firme, ne možemo mnogo, ali nekako, kada i dobijemo priliku odlučivati o bilo čemu ili tražiti odgovore na pitanja koja nas muče, samo nezainteresirano odmahujemo rukom. Često mi se čini, da smo mnoge stvari i zaslužili, svojom potpunom indiferentnošću.
Mi Bjelovarčani, ponekad smo vrlo čudni. Kukamo i žalimo se neprestano na stanje u našem gradu, koje polako počinje ličiti na potpunu katastrofu, ali s druge strane, većinom ne izlazimo na izbore. Pa se onda opet žalimo, većinom nakon par pivica i oplakujemo gorku i ukletu sudbinu, našega nam voljenog grada. I čekamo. Kao da će se stvari dogoditi same, nekim čudom ili mističnim prosvijetljenjem.
BJELOVARČANI, USUDITE SE PITATI!
Jako me razveselila i ugodno iznenadila, nedavna originalna ideja i hvalevrijedna i hrabra inicijativna, naših gradskih vijećnika, Daria Hrebaka i Marine Balen. Oni su prošli tjedan, iskoristivši činjenicu, da danas gotovo i ne postoji osoba, koja nema svoj facebook profil, kreirali stranicu »Pitaj gradskog vijećnika«.
Stranicu sam shvatila kao početak i pokušaj oživljavanja, naše zaista umiruće, bjelovarske demokracije. Jer, ona je upravo to, poput čovjeka na samrti, za kojeg samo čekaju da mu konstatiraju vrijeme smrti. I zato je krajnje vrijeme, da ju počnemo oživljavati, pa makar elektrošokovima.
Zadnji je trenutak da pustimo svoj glas i probudimo se iz stoljetnog sna.
Nikada nisam bila član niti jedne stranke, niti ne pomišljam na to. Nikada se nisam mogla zamisliti kao sljedbenika, koji beskompromisno slijedi svoga vođu. Ali sam pobornik zdravih, konstruktivnih, hrabrih, pozitivnih i kvalitetnih ideja. Ideja koje teže promjeni.
Inicijativa, koja je još uvijek u svojim počecima, građanima želi dati priliku, aktivnog sudjelovanja u radu Gradskoga vijeća. Dobra ideja za buđenje naše usnule svijesti.
Uz mogućnost postavljanja pitanja, koje će gore spomenuti, postaviti na sjednicama, otvara se i mogućnost konstruktivne rasprave, razmjene mišljenja i ideja. Podržavam u potpunosti ovu ideju i želim joj da zaživi i prodiše punim plućima, kao prvo u glavama svih nas, jer smo svi mi, barem u nekoj mjeri, kreatori života u našem gradu.
POLITIČKA PISMENOST
Mnogi već na spomen riječi politika, političar, stranka ili gradski vijećnik, dobivaju raznorazne psihosomatske smetnje. Od dizanja kose na glavi, mučnine, laganog tremora, pa do glavobolje ili potpune nervoze i grča u želucu. Nije nerazumljivo, ali dragi moji, politika je svuda oko nas. Vjerojatno o njoj razmišljate, samo prije izbora ili kada gledate Dnevnik. Pa gasite televizor od hrpetine gluposti, od svih tih priča kojima nam pune glave.
Politički smo nepismeni, to je činjenica. Ne razmišljamo o politici, kao o živoj i opipljivoj stvarnosti, koja je zapravo svakodnevica, svakoga od nas. Ona je sastavno dio vašega života, kada razmišljate o tome, hoće li vaše dijete, dobiti mjesto u vrtiću i u kakvu školu će ići, kao i o tome, hoće li vaše dijete slomiti ruku ili nogu, igrajući se na devastiranim bjelovarskim igralištima.
Ona odlučuje upravo o tome, koliku ćete cijenu grijanja plaćati ove zime i hoćete li dobiti posao, za radno mjesto gdje zadovoljavate upravo sve tražene uvjete. Pa ga u većini slučajeva ne dobijete. Upravo ona utječe na to, hoćete li imati bogat i sadržajan kulturni život i živjeti ispunjen život u Bjelovaru, kao i o tome hoćete li kao osoba s kvalitetnim idejama, odlučnošću, znanjem i kompetencijom, moći realizirati iste. Ili ćete ostati nerealizirani poduzetnik, s mnogim dobrim idejama u glavi.
Ona je tu, svuda oko nas. Ona nije apstraktna ideja, riječ od koje nam se diže kosa na glavi, parola ili obećanje na nekom preizbornom skupu. Ona je isprepletena s našom svakodnevicom, do one mjere, koje najčešće nismo niti svjesni.
Previše se bojimo i premalo se angažiramo. Previše odmahujemo rukom i premalo se borimo. Previše smo odustali. Od samih sebe i od budućnosti naše djece. Od našega grada, za kojeg ćemo se puno puta zakleti, da ga neizmjerno volimo. A ljubav prema gradu nije odustajanje, ljubav nije strah niti prepuštanje. Ljubav su ipak djela, a ne puke riječi. Ljubav je i boriti se za ono što voliš.
DEMOKRACIJA U PRAKSI
Demokracija je prvenstveno pravo na izbor. Ona je aktivno uključivanje, kritičko promišljanje, sloboda govora i borbenost. Za ono što je ispravno, pravedno i sa smislom.
Zaboravili smo to davno. Zaboravili smo da možemo birati i mijenjati mišljenje, kao i ljude na odgovarajućim mjestima. Postali smo samo igračke u rukama onih koji se igraju s nama. Najčešće zbog nas samih. Jer se bojimo.
A ta igra je život. Pitanje je samo zašto smo si to dozvolili. I zašto smo se tako olako predali?
Bez puno borbe, bez hrabrosti, bez vjere u svoj glas. S pomirljivošću u nametnutu nam činjenicu, da ne možemo, baš ništa. Možda se neće dogoditi ništa, ali ćemo jednoga dana, svojim unucima moći ispričati, da smo pokušali. I da se nismo jeftino prodali.
Sve u životu ima svoju cijenu. A mi smo svoj glas, pravo na izbor i slobodu govora, kao i aktivno uključivanje, prodali u bescjenje.
Naš glas je važan ako ga napokon pustimo. Zavrištimo ponekad ako treba. A treba često.
Budimo poput djeteta koje će vrištati satima. Jer ono, ako ništa drugo, zna što želi i svim sredstvima će ustrajati u pokušaju da to dobije. Bez straha, opreza i zadrške.
I djeca pitaju puno. Ne boje se tražiti odgovore, makar pitali stotinu puta. Usudimo se pitati i tražiti odgovore.
Ponekad treba izabrati stranu. Hoćemo li biti ravnodušni i apatični promatrači, oni koji kukaju i niti ne pokušavajući promijeniti išta, ustraju u apatiji i kolektivnom ubijanju naše demokracije ili možda oni, koji nisu odustali i koji će demokraciji pružiti ruku, s hrabrošću i odlučnošću i željom da mijenjaju?
Izaberite stranu. Ne postoji lijeva ili desna, postoji gore ili dolje.
Na kojoj strani želite biti?
