Otkada pišem kolumne, mnogi prijatelji i poznanici su me pitali :»Zar stvarno misliš da se išta može promijeniti?«, dok su mi mnogi ravnodušno rekli: »Baš ništa se neće promijeniti, zašto uopće pišeš?«

Nikada nisam naivno mislila, kako mogu mijenjati svijet, osim možda u onim mladim i idealistički nastrojenim danima, mada sam uvijek bila buntovnik u duši. Ali onaj, s razlogom. Nisam nikada niti glupo pomislila, da će moje pisanje mnogo promijeniti u mojoj lokalnoj sredini. Ali to nije razlog da šutim. I nije razlog da i dalje ne osjećam onu prirodnu želju i težnju, da ovaj svijet učinim nekim boljim mjestom. Na način na koji to mogu.

Sretna sam, ako nekoga makar potaknem na razmišljanje. Čini se naizgled kao sasvim obična i podrazumijevajuća stvar, ali baš i nije tako. Činjenica je da sve manje razmišljamo, čak o stvarima koje nas se direktno tiču. Sve manje kritički promišljamo, kao što sve manje, jasno i otvoreno, izražavamo svoj stav. Mnogi se boje, a mnogi su potpuno ravnodušni.

Oduvijek sam upravo ravnodušnost, smatrala jednom od najnižih ljudskih osobina. Ako ikada postanem potpuno ravnodušna, to će mi biti znak, da sam prestala živjeti. I da ne osjećam više.

Ali ravnodušnost susrećem na svakom koraku i u raznim kontekstima ljudskih života.

Zar ste stvarno digli ruke od sebe samih?

Zar ste se zaista tako jeftino prodali?

TEŽNJA PROMJENI

Stav o potpunom besmislu težnje i želje za promjenom, stav o neangažiranju i pasivnosti, postaje u mnogim državama, stvar prošlosti. Mi smo još dosta daleko od takve vrste razmišljanja. Vjerojatno će tek naša djeca ili unuci shvatiti kako je aktivnost, angažiranost i vjera u promjenu, nešto čemu treba, svakodnevno težiti. Mijenjati sebe i svoj sustav vrijednosti, kako bi bili svjesni i sposobni pojedinci, koji mijenjaju sustav.

Ne, nije utopistički, mada su vjerojatno mnogi, čitajući ovo, pomislili upravo to. Nije niti nemoguće, mada se mnogo puta tako čini.

Mnogi ljudi kroz povijest, mijenjali su stvari. Da ih nije bilo, i dan danas, žene ne bi imale pravo glasa i ne bi smjele raditi, djeca bi u školi klečala na kukuruzu i dobivala batine, i dalje bi išli u školu sa pločicom i kredom u ruci, »crnci« bi i dalje, ostali građani drugog reda. Vjerojatno bi i dalje, živjeli poput spiljskih ljudi. I zato, nemojte mi govoriti da ništa nema smisla.

Istina, možda mnoge stvari neće imati za nas, ali će imati za našu djecu i sve one nadolazeće generacije.

Promjene se dešavaju, s nama ili bez nas, sudjelovali mi u njima ili ne. Pozitivne ili negativne promjene. Često puta nažalost, jako loše. Svjedoci smo mnogih.

No, koliko smo zapravo i sami krivi i odgovorni?

Čitala sam neki dan, članak o održanoj sjednici, Gradskoga vijeća. Čast rijetkim izuzecima, koji se zaista trude, ali uglavnom mi ta sjednica, pomalo liči na sat razredne zajednice, u školi moje kćeri. Postavljaju se pitanja, većinom retorička, dok kvalitetnih odgovora, baš i nema. Novaca u gradskoj blagajni još manje, a nema niti volje i strastvene želje da se nešto promijeni. Kuda tone ovaj brod?

Gradonačelnik i svita uživaju na Sajmu vjenčanja, što mi je potpuni apsurd, s obzirom da smo oduvijek grad, koji je u vrhu, po broju razvoda. Mnogo bolje bi nam došao sajam, »Kako preživjeti gadan razvod« ili »Kako se razvesti bez puno trauma«. No, budućim mladencima želim puno sreće. Jer trebat će im.

A nama ne treba sreća, već kvalitetni ljudi na vodećim mjestima. Ljudi koji se politikom ne bave iz osobnih interesa, već koji zaista žele učiniti nešto dobro. Nešto kvalitetno. Za sve.

Mnogi naši sugrađani se bune, kukaju i vode neke svoje, životne bitke. Sve više. No, dragi moji, izabrali ste ih vi. I vi također, koji ste odlučili, ne izaći na izbore. Jer ste rekli da je svejedno i da ništa nema smisla. I bili ste potpuno ravnodušni. Pa sada šutite zauvijek.

RAVNODUŠNOST JE STVAR PROŠLOSTI

Ponavljamo iste greške godinama. Možda je krajnje vrijeme za buđenje. Bjelovarčani moji, probudite se iz stoljetnog sna. Otvorite oči i shvatite da vaš glas ima vrijednost. Da vaša aktivnost i angažiranje imaju smisao. Ne ubijajte demokraciju i ne prodajte se jeftino.

Mnogi su to već shvatili. Pasivnost i ravnodušnost nisu nimalo »europski« i više nisu nikako moderni. Činjenica da su mnogi, već dali svoj potpis, Europskoj inicijativi za bezuvjetni temeljni dohodak, govori nam zaista mnogo. Da su ravnodušnost, pasivnost i egoizam stvar prošlosti. Da su socijalna sigurnost i borba protiv siromaštva, stvar budućnosti. Da čovjek počinje misliti i osjećati brigu i za onog drugog. Da se ljudska svijest mijenja.

I to me tješi, inspirira, ohrabruje i daje nadu. I bezgranično veseli.

Možda ipak, čovjek čovjeku nije vuk.

Želim živjeti u takvom svijetu. Želim biti dio društva koje posjeduje empatiju, koje je socijalno osjetljivo, aktivno, borbeno i angažirano. Takvom društvu želim dati svoj potpis, svoje riječi, svoj glas i svoj doprinos.

ŽELIM ŽIVOT…

Svijet se polako okreće prema čovjeku samom. Prema njegovom pravu za dostojanstvenim životom. Volim misliti da ćemo napokon evoluirati i postati ljudi. Onakvi kakvi smo trebali odavno biti. Želim i biram misliti da je ravnodušnost stvar prošlosti i da ću možda i ja sama , kao i moje kćeri, doživjeti velike promjene.

Svijet se mijenja, nezavisno od nas. Želimo li biti dio te velike promjene, ili ćemo ostati ravnodušni promatrači , zaglavljeni tijelom, ali i razmišljanjem, u ovoj našoj učmaloj provinciji? Koja će se također promijeniti, vjerujem u to. Nažalost, proći će još mnoge godine.

Želim život, gdje će svatko imati riješenu osnovnu egzistenciju. Želim prije svega život bez jeftinih laži, licemjernih parola i osmijeha. Želim iskren osmijeh i velika djela, bez puno riječi.

Želim život u gradu, gdje me ne iritira, bezgranična količina ljudske ravnodušnosti. Ne želim biti dio takvog razmišljanja.

Biram biti čovjek budućnosti. Biram tako odgajati svoju djecu. Reći svojim kćerima da su vrijedni sudionici u odlučivanju. Da njihov glas i njihova riječ vrijedi. I da se vrijedi boriti, a grijeh je šutjeti. Želim ih učiti da se ne boje promjena, jer su one nešto, čemu svakako treba težiti.

Svojim umom i cijelim svojim srcem.

Ja vas molim i zahtijevam od vas, dragi moji Bjelovarčani. Probudite se…

Nemojte ostati zaglavljeni u bjelovarskom stoljetnom snu.

I usudite se biti aktivni. Usudite se biti dio promjene.

Ne treba vam princ ili princeza, koji će vas probuditi bajkovitim poljupcem. Treba vam samo zdrav razum, otvorenost za promjene i veliko srce.