Moram priznati kako volim predblagdansko vrijeme. Romantičar u meni, voli idiličan prizor na gradskim ulicama, blješteći sjaj, miris kuhanog vina uz pokoju pahulju snijega. Priznajem javno.

To je vrijeme koje me podsjeća na dječji smijeh, radost, toplinu i sve one drage ljude u mom životu. Vrijeme nade, bliskosti i nekog pozitivnog uzbuđenja u zraku. Ne deklariram se kao vjernik, mada »padam« na božićne pjesme.

Vjerujem najviše u ljubav, poštovanje i razumijevanje. Vjerujem kako ipak postoji čovjek, unatoč bijednim i otužnim vremenima, kada je čovjek, sa svim onim što on jest i treba biti, postao izuzetak, a ne pravilo.

Idealista u duši, realni promatrač vremena, u kojem živimo. I često u sukobu sama sa sobom, kao i sa ravnodušnošću, nezainteresiranošću i apatijom, koja me svakodnevno okružuje.

Jako dobro znam da je idila lažna. A sjaj je iluzija. I tada se romantičar u meni neprestano svađa sa onim oštrim kritičarom, koji se često ljuti, promišlja, analizira i ne želi se miriti s postojećim stanjem. Koji zna. Zna koliko je takva utjeha lažna, a sjaj isprazan i težak za nošenje, na umornim leđima, mnogih mojih sugrađana.

I mene same.

Upaljena je prva adventska svijeća. Grad je okićen i sjajna utjeha koja nam se nudi, posvuda je oko nas. U svakoj ulici, svakom izlogu, uskoro i na svakom prozoru. No, sumnjam da ima mnogo radosti i sjaja, u srcima mnogih Bjelovarčana. I sasvim sam uvjerena, da im ove godine, niti najveći sjaj i blještavilo ne daju utjehu.

PORAZ NAŠEG GRADA

Od izbora je prošlo više od pola godine. Sva neispunjena obećanja, sve nade, koje su se ponovo pokazale lažnima, sve riječi ohrabrenja, od onih koji su nam ih grčevito i strastveno govorili, želeći kupiti naš glas, pokazale su se kao isprazna demagogija, bajke za velike, parole koje ne znače apsolutno ništa.

Zašto ste nam prodavali parole u zamjenu za glas, zašto ste nam davali lažnu nadu i kupovali svoju pobjedu, na našim umornim i obespravljenim leđima.?

Oni, koji su povjerovali, u sve te slatke priče, s gorkim okusom u pozadini, platili su svoju cijenu.

Naš Bjelovar će 2014. godinu, dočekati s nezaposlenošću većom nego ikad, s projektima koji su počeli i nisu dočekali svoj završetak, s mnogim propalim firmama i mnogim otkazima. S razočaranjem i strahom za egzistenciju.

Dočekat će ga i s megalomanskim i potpuno bespotrebnim idejama, poput zatvorenog bazena, sa statusom grada koji je vodeći po broju samoubojstava i neiskorištenog novca iz Europskih fondova. Sa školama u koje se ne ulaže, vrtićima koji su i dalje većinom pretrpani i bolnicom koja grca u dugovima. Čak nam je i Gradska pekara, nedavno otišla u nečije tuđe ruke. Zanima me, kakav je miris i okus prodanog kruha i peciva?

Baš i ne djeluje ohrabrujuće. Djeluje kao potpuni poraz. Kao tonući brod, gdje je kormilar već davno odustao i pobjegao sa čamcem za spašavanje. A svirači su ostali svirati gostima, koji se utapaju. Sa osmijehom na licu.

DILERI LAŽNIH OBEĆANJA

No, rijetki su oni, koji sve to vide. Koji vide cijelu sliku i njenu pozadinu. Još su rjeđi oni, koji se golu istinu, bez ukrasa i rukavica, ne boje izreći javno. Jer se za hrabrost plaća cijena. Jer se za izloženost trpe posljedice. Jer živimo u gradu koji ne cijeni iskrenost, kritiku i hrabrost.

Strah je kategorija koja je poželjna. Neslaganje se smatra izdajništvom. Iskrenost i realnost se osuđuju. Rijetki pojedinci, koji se zaista trude i koji bi mogli svojom sposobnošću, poduzetničkim duhom i iskrenim angažmanom i željom, postići mnogo, ne mogu isplivati na površinu. Kada i isplivaju, gurnuti su dolje. Jer takve naš grad ne trpi.

Mnogi će reći da baš nije sve tako crno. Prozvat će me negativkom i pesimistom. No, ja iskreno vjerujem da patim od »sindroma«, koji se zove, čista realnost. A Bjelovarčani će svoju realnost sakriti u škrinjicu, trajno izgubiti ključ i zamotati je najljepšim ukrasnim papirom koji se zove nada. A mašnica na vrhu se zove poricanje. Slatka zamka u koju ste se uhvatili.

DO KADA ĆETE PORICATI?

Nisu samo krive, sve one »velike face«, koje imaju moć da odlučuju. Krivi smo si često puta i sami. Svi naši loši izbori, pogrešne procjene i krive odluke, naš strah, ravnodušnost, potpuni nedostatak buntovnog duha i kritičkog promišljanja, također su uzrok, tužne situacije u našem gradu.

Naša županija je na samom dnu, po odazivu na izbore, kao i na pomalo famozni referendum . Količina ravnodušnosti i nedostatka angažmana, koju već možemo dijagnosticirati kao kroničnu, vjerojatno će nas koštati. Zašto Bjelovarčani boluju od sindroma apatije i nezainteresiranosti za bilo što?

Blagdansko vrijeme je kao stvoreno za iluzije.

Iluzije koje su nam prodali »dileri lažnih obećanja« i koje smo tako olako kupili. U zamjenu za zlatni šut.

Za koktel nade i žudnje za nečim boljim.

»ČOVJEČE, NE HODAJ MALEN ISPOD ZVIJEZDA« (A.B. ŠIMIĆ)

Tipičan građanin ili građanka Bjelovara, pasti će u depresiju, otići u neki kafić gdje će je liječiti satima, ispijajući hektolitre pive (ili nečeg drugog), možda se malo jadati i kukati, ali velika većina će se poslije mučnog otrežnjenja, vratiti u svoju utabanu kolotečinu. Bojat će se javno reći bilo što, neće poduzeti ništa. Ravnodušno će i bez posebnog interesa za događanja oko njega, uživati sljedećih mjesec dana u lažnom sjaju i blještavilu našega grada.

Zašto smo postali tako »mali«? Čovjek je dostojanstveni pripadnik svojeg roda, tek onog trenutka, kada prihvati odgovornost. I počne govoriti. I pokuša mijenjati. A prestane se bojati.

Čovjek je »veličina«, tek onog trenutka kada svakoga dana, na mjestu gdje može i na način na koji zna, pokuša, možda malim koracima za čovječanstvo, ali velikim za njegovu neposrednu okolinu, ovaj svijet učiniti boljim, pravednijim i kvalitetnijim mjestom za život. Za nas, ali i za sve one koje dolaze nakon njega.

Možda smo »mali«, ali nas, naši veliki postupci, čine velikima.

I dok u ovo predblagdansko vrijeme, šetate ulicama našega grada, gledajući sav taj sjaj i blještavilo, razmislite o onom glasnom treptaju, hrabrom koraku i odvažnom riječi, kojima možete napraviti korak izvan granica.

Možda nećete uspjeti ništa, možda ćete bezbroj puta pasti na ispitu života, ali ćete znati da ste pokušali. I znati ćete, da su granice nešto, što su nam zacrtali neki drugi. Da nas zaustave, ušutkaju, kupe naše snove, želje, naše dostojanstvene živote, koji trebaju biti veliki.

I pokušajte vidjeti svu realnost našega grada, kojeg vjerujem, većina nas, još uvijek, duboko i možda ne priznajući javno...ipak voli.

Pa umjesto sjaja na ulicama, postanite i vi sjaj našeg grada. Svojim govorom, djelima i životima. Svojom hrabrošću, iskrenošću i duhom.

Znam da možete.