Kao što već svatko od nas zna,  mnogi su ljudi prošloga tjedna, doživjeli katastrofu ogromnih razmjera. Ostati bez vlastitog doma i svega što ste čitav život stvarali i gradili, čini se poput najvećeg udesa, kojeg čovjek može doživjeti. Dovoljan je  trenutak, da vam se život sruši. Koban trenutak u vremenu.

A bile su potrebne godine i godine mukotrpnog rada, da dođete do nečega, što nazivate svojim domom. I vjerojatno vam nikada nije niti palo na pamet, da možete ostati bez toga. No, upravo to, dogodilo se mnogima.

Ne mogu, kao što ne mogu niti mnogi, tvrditi da znam, kako im je. Mogu naslutiti, pitati se, razmišljati i iz dubine svog srca, suosjećati s njima. Mogu pomoći, kao i svi drugi.  Mogu potaknuti nekoga da pomogne, usmjeriti svoju djecu da pomognu. Mogu razgovarati sa svojom djecom i učiti ih humanosti, empatiji i davanju. To je ono što možemo svi.

Neću govoriti o sebi i svojim djelima.  Mislim da je dužnost svakoga od nas, bila  i jest i dalje, da pomogne onako kako može.  Svatko od nas ima nešto što mu ne treba, a nekome će biti zaista mnogo. Neki su donirali mnogo  i nisu se razbacivali riječima. Ili fotografijama. Drugi su donirali i kao da je cijeli svijet,morao znati. Mišljenja sam, da su najveći dobrotvori i ljudi najiskrenijih namjera, oni, koji to čine u tišini. I da »helfie«, kako ga već popularno zovu, ne bi trebao postojati. No, to je opet stvar našeg izbora, karaktera ili savjesti.

PRILIKA ZA UČENJE O HUMANOSTI

Ovo je bila jedinstvena prilika da našu djecu i mlade,  koje volimo prozivati, kako su sebični, bez empatije i ljudskosti, poučimo tome.  Nisu kriva djeca, uzor smo im mi. I mi smo oni koji ih odgajamo. Od roditelja, učitelja, profesora i svih drugih, koji su u svakodnevnom kontaktu s njima.

No, mislim da je cijela priča, ostala ipak na kućnoj adresi i na roditeljima. Smatram da je svaka škola trebala usmjeriti i potaknuti djecu, da razmisle o ovoj situaciji.

Trebalo se sada, u konkretnoj životnoj situaciji, učiti djecu suosjećanju i brizi za onog drugog. Onog, koji je u nevolji, koji zaista nema ništa.

Čak i one najmanje u vrtićima. Svaka čast svima, koji su se angažirali i na taj vrlo pozitivan način.

Mnogo djece ima zaista mnogo. I previše. Stoga  vjerujem, da bi svako dijete, nakon mnogih potresnih slika, koje su rijetke, ovih dana zaobišle, samo, iz svog srca poželjelo dati, barem jednu svoju igračku, dekicu ili komad svoje odjeće. Znam da su mnoga, to iz srca i učinila.

Vrtići, škole i ostale institucije, koje rade s djecom i mladima, imaju sada jedinstvenu priliku, učiti »male ljude« empatiji, humanosti i dobrim djelima. Za koja ne tražiš, baš ništa zauzvrat.

Da je svako dijete jedne škole, dalo nekoliko kuna za nekog tko nema ništa, skupila bi se lijepa svota. A ono bi osjetilo radost. Jer, radost je zaista u davanju i pomaganju.

Svi oni, postati će jednom odrasli ljudi, a ne želimo generacije, koje nemaju osjećaj za drugog, koje nemaju ljudskosti, osjećaj zajedništva i  brižnosti.

Nedostajalo je ovih dana, ljudi za sortiranje i preuzimanje stvari, koje su se sakupljale. Mogao se odvojiti jedan dan nastave i odvesti djecu u jednu, drugačiju školu. Školu života. Naučili bi mnogo. Mnogo više nego što su naučili taj dan, sjedeći u svojim školskim klupama. Vjerujem da bi takav dan, pamtili čitav život.  Jer škola bi trebala biti i odgojna institucija, ne samo obrazovna.

BJELOVARSKA SLOGA U KATASTROFI

Bjelovarčani su se ovoga puta, zaista pokazali kao složni, brižni i suosjećajni ljudi. Kao i Hrvati općenito.

No, pitanje koje se meni konstantno nameće je, treba li nam se zaista desiti katastrofa, kako bi postali  složni i kako bi se trgnuli iz naše zone komfora? I to katastrofa, neizmjernih razmjera.

Što je  sa svim drugim danima, potrebama, problemima, koji zasigurno nisu teški poput ovih?

Ali postoje svakodnevno.

Na mnoge smo se oglušivali i zatvarali oči godinama. Za mnoge ljude koji nemaju, nismo željeli čuti. Za mnoge probleme, željeli smo, da nestanu sami.

A sada smo se složili, ujedinili, organizirali i  pokazali veliko srce.

I to preko noći. Bez puno dogovora i pregovora.

Zašto nas baš ništa prije, nije spojilo, ujedinilo i zbližilo? Očito nas samo katastrofa može spojiti. Velika sreća za one, kojima to treba. Nesreća, za nas same.

Lijepo je bilo vidjeti i promatrati svo to zajedništvo, svih ovih dana. Osjetiš da ipak, ima još mnogo ljudi, kojima je stalo. Koji vide, čuju, imaju veliko srce i vrijedne ruke. Bravo za sve vrijedne i suosjećajne Bjelovarčane.

Prvi, koji su krenuli i bili početak ove priče, bili su članovi obitelji Perković. Još jedan dokaz, kako su često puta, »obični« ljudi, sa zaista velikim srcem, oni koji mijenjaju svijet. Kako kažu, skupili su mnogo, a najveći broj donacija je potekao od Facebook grupe »Ajmo mame«. Veliko bravo za obitelj Perković, ali i za sve mame velikog srca.

Nakon njih, krenuli su i mnogi drugi. Složna ekipa iz Sky bara, također se sama, vrlo brzo organizirala. Jučer su  se već sa prvim sakupljenim stvarima, uputili za Slavoniju. Svaka čast ekipa.

Nakon njih, pridružili su se još brojni, od institucija, stranaka i ostalih. O mnogima smo već i pisali.

Svi oni koji su odvojili  bilo što od sebe samih ili oni, koji su odvojili svoje vrijeme i zasukali rukave, svi su pokazali prije svega, da su ljudi. Kada malo bolje razmislim, to bi trebalo biti nešto sasvim normalno, nešto najprirodnije na svijetu. Pomoći nekome, trebalo bi biti, nešto što se podrazumijeva. Ali nažalost, danas su to stvari, dostojne divljenja.  Pa im se moramo diviti. Jer ih inače, ne viđamo često.

BUDI ČOVJEK VRIJEDAN DIVLJENJA SVAKI DAN

U ovim ludim vremenima, gdje je obično, čovjek čovjeku vuk, pomoći i žrtvovati se za drugog, za onoga koga niti ne poznaješ, tko ti je stranac, kategorija je, koja se stavlja na prijestolje, svih ljudskih vrlina. Jer priznajte, jako dugo nismo bili tako ponosni, tako puni ljubavi, razumijevanja, podrške i spremnosti na pomoć. Tako puni suosjećanja.

Mnogi od tih ljudi, već jako dugo, žive u teškom siromaštvu. Mnogi su već dugo, bez mnogih stvari. Kako je rekla ministrica, mnogi od njih, žive od socijalne pomoći.  Ali, morala se jednostavno dogoditi velika katastrofa, da bi im poželjeli pomoći. Morali su jednostavno, ostati bez ičega.

Ovaj val  velike humanitarnosti će proći. A tim istim ljudima, pomoć će trebati, još jako dugo. Vjerojatno mjesecima.

Hoćemo li davati i dalje? Hoćemo li biti humani i puni suosjećanja i za nekoliko tjedana i mjeseci? To je još jedan test, kojeg moramo položiti. Ako smo nešto naučili iz cijele ove situacije.

Postoje ljudi kojima treba pomoć svaki dan. I oni nisu daleko, nisu udaljeni stotine kilometara od nas. Možda su jako blizu vama. I ne trebaju kamione pune paketa.  Možda trebaju malo vaše pomoći, podrške ili vremena.

Ali zbog toga nećete dospjeti u novine. I nećete postati trajno zapamćeni ili ući u povijest kao veliki dobrotvori. Ali ćete biti bolji čovjek. I imati veće srce i ljepši san.

LEKCIJA ZA BUDUĆNOST

A mi Bjelovarčani, kada prođe ovaj nalet velikodušne i svesrdne pomoći, hoćemo li iz svega ovoga, nešto i naučiti? Ili ćemo već vrlo brzo, zaboraviti i nastaviti po starom?

Zaboraviti da moramo biti složni, s duhom zajedništva, velikim srcem i vrijednim rukama?

Nadam se najboljem. Nadam se, da ćemo jednom napokon, naučiti nešto. Da nećemo, poput malog djeteta, zaboraviti i nastaviti dalje, svojim utabanim  i poznatim putem.

Da ćemo pokazati složnost, zajedništvo, veliko srce i ljudskost i u mnogim drugim životnim situacijama. I da nećemo morati čekati, neku veliku katastrofu, koja će nas spojiti.

Jer, sada smo vidjeli da možemo. I to je lekcija za budućnost. Za čitav niz malih i većih, bezbrojnih djela pomoći, podrške, suosjećanja i ljudskosti.

I zato, ne čekajmo velike katastrofe, već budimo ljudi vrijedni divljenja, baš svaki, običan dan.