Vrijeme zaista leti. Vjerovali ili ne, od lokalnih izbora, prošla je godina dana.

Što se sve dogodilo i što se promijenilo?

Koliko se izbornih obećanja ostvarilo?

Kada bolje razmislim i koliko čujem, u životima mnogih od nas, nije se promijenilo mnogo.

I dalje se poput, hrabrih vojnika, borimo u borbi, koja se zove – kako preživjeti.

Pa krpamo kraj s krajem, izmišljamo toplu vodu, kako dočekati kraj mjeseca, prehraniti obitelj, školovati djecu i sve one, svakodnevne, ali važne stvari. Ponekad mislim, kako bi svi mi mali »obični« ljudi, zaista trebali dobiti status – hrabrih vojnika života. Jer smo ga itekako zaslužili.

No, što se dogodilo u našem gradu? Napreduje li svakoga dana u svakom pogledu ili i dalje stagnira? Ili tone sve dublje u provaliju, iz koje ga više ništa, ne može spasiti?

Mišljenja su vjerojatno podijeljena. I svatko ima pravo na svoje.

No, postoji ono što se zove činjenica. A činjenice ne lažu.

I one nam trebaju biti vodilje, kao što nam treba biti i naše kritičko i realno razmišljanje.

Zato, ne budimo ovce i razmišljajmo svojom glavom.

ŠTO SU OBEĆALI, A ŠTO OSTVARILI?

Jako dobro pamtim prošlogodišnju predizbornu kampanju. I dva kruga izbora.

Mnogo potrošenih novaca, mnogo lica na naslovnicama, mnogo slatkih i velikih riječi.

Obećavale su se brda i doline. Od novih vrtića i dogradnje škola, zbog jednosmjenske nastave za svu djecu, novog modernog kina, radnih mjesta, novih sjajnih projekata, bolje infrastrukture, ljepšeg grada. I još mnogo drugih stvari.

Smiješili su nam se, obećavali i vikali na sav glas, kako će baš oni, biti najbolji izbor.

A mi Bjelovarčani, koji većinom ne volimo promjene, već volimo hodati utabanim  i poznatim stazama, odabrali smo ono, već viđeno. Poznato.

Naša, već klasična pasivnost u mnogim stvarima, pa tako i u neizlaženju na izbore, već je općepoznata stvar, širom Lijepe naše. Pa ipak to iziskuje, čitavo nedjeljno popodne i mnogo prijeđenih kilometara. No, rezultate smo dočekali, a ja još pamtim, da sam dobila okladu. Nije bilo teško, stvari su svejedno ovdje, već jako predvidive.

Pa da vidimo, što se  uistinu napravilo, u našem gradu, protekle godine.

Godina dana, nije baš ni malo, to je jedna četvrtina, nečijeg političkog mandata. I također, mislim da je dobar pokazatelj, onoga što nas čeka, u budućnosti.

Mnogi su se jako pozivali na djecu. Pamtim da su tada, sva usta bila puna djece, vrtića, škola i svega ostalog, vezanog za naše najmlađe, za našu budućnost. Što se tiče vrtića, proširila su se dva  već uhodana  bjelovarska vrtića i otvorio se jedan novi, na starom mjestu. Grad tu nije morao trošiti ništa, jer se radi o privatnom vrtiću. Odobrio je sufinanciranje i time spasio sebe, od izgradnje novog.

Škole su ostale takve kakve jesu. Kada ćemo dočekati jednosmjensku nastavu u Trećoj i Četvrtoj Osnovnoj školi, pitanje je, koje će još dugo, visjeti u zraku. Moju djecu nije dočekalo, kao ni mnogu. Možda moji unuci, budu bolje sreće.

Malo je reći da je velika novost ovoga proljeća bila – uređenje dječjeg igrališta, pored Dječjeg odjela naše knjižnice,  a kažu, kako će urediti i ostala. Samo mi nikako nije jasna, ona famozna brojka od  400.000 kuna, za uređenje dječjih igrališta. Kao što ne razumijem niti to, da su morale proći čak godine, da se nešto poduzme po tom pitanju.

Zar baš uvijek moramo, godinama čekati promjene? Bar one pozitivne.

Što se tiče izgradnje i otvorenja kina, nezamislivo mi je, da u današnjem modernom svijetu, mi još čekamo kino. Kao da čekamo space shuttle, kaže moj prijatelj.

I čekamo i čekamo... bez kraja i konca. Ponekad se zaista osjećam, kao da živim u srednjem vijeku. Što se uistinu dogodilo i što je zapelo, nisam uspjela saznati. Zadnja gradonačelnikova objava i obećanje, bilo je, kako će se kino bez odgode, otvoriti u travnju. A mi već polako, klizimo u lipanj.  Ja sam i dalje mišljenja da želimo ući u Guinnessovu knjigu rekorda.

Možda nam spremaju neko iznenađenje. Možda kino otvori naša popularna »carica« na Terezijani? Možda se otvaranje sprema za Bjelovarsko kulturno ljeto? Možda…

A možda je već suvišno, trošiti riječi na to.

Vidimo se u kinu. Jednom... kada se otvori.

Što se tiče otvaranja radnih mjesta, ne vidim ikakvu promjenu, osim onu na gore. Mnoge tvornice, firme i obrti, gotovo svakodnevno se zatvaraju, a  naši sugrađani, iz dana u dan, postaju brojke, na Zavodu za zapošljavanje. Kada jednom dođete tamo, kao da vam više nema spasa.

Možda je Dante pisao o  Zavodu za zapošljavanje, kada je opisivao pakao i rekao: »Ostavite svaku nadu vi koji ulazite«...

Europski projekti, otvaranje novih tvornica, obrta, radnih mjesta, još dugo će nam ostati, rijetko viđena priča. Gotovo, poput bajke. Kao i normalan i dostojanstven život, gdje se ne moramo brinuti, o osnovnoj egzistenciji.

No, mi ćemo imati zatvoreni bazen, sa svim mogućim popratnim sadržajima. Lijepo, jer i ja baš jako volim plivati cijele godine, dok je vani snijeg, ali dragi moji, takvi megalomanski projekti u ovoj situaciji, zaista su suludi. Neka me netko uvjeri u suprotno.

Infrastruktura grada i prigradskih naselja, pokazala je sve svoje mane, prilikom zadnjih kiša i pljuskova. Mnogi su bili poplavljeni, zbog nemara nadležnih službi. A mi još uvijek, tako volimo čuti i govoriti, onu već općepoznatu frazu: »neka institucije rade svoj posao«.

Ali, malo tko radi. Većinom se ipak svodi na onu staru: »uzdaj se u se….«.

To se jako dobro pokazalo i prilikom nedavnog sakupljanja pomoći, za stradale u poplavama u Slavoniji. Ljudi su se organizirali sami, angažirali se i jako dobro odradili posao. Zasukali rukave i svojim vrijednim rukama i velikim srcem, Bjelovarčani su pokazali da se mogu složiti. Ali ipak, samo nas katastrofa može spojiti. Hoće li ikada moći i nešto drugo?

O gradskim ruševinama, sam pisala već mnogo. Opasnosti i rugla našeg grada, već su postala nešto, na što smo se nažalost, navikli. Pa ih možda ni ne primjećujemo.

A oni koji bi morali, ne samo primijetiti, već i djelovati, uporno zatvaraju oči i uši. Vjerojatno do neke iduće tragedije.

O prugama i brzim cestama, mislim da je suvišno pisati. Kao i o mnogim drugim stvarima.

Nekoliko puta godišnje, hrane nas hranom za utjehu. Prvomajska proslava, gdje se grahom kupuju simpatije, već je jako bljutavog okusa, zatim Bok fest, a naravno i skorašnja Terezijana. Gledajući njen ovogodišnji program, a pogotovo novost prozvanu »carski ručak«, pomislila sam, da očito ne živim u istom gradu, kao neki.

Carski ručak u gradu, gdje je pučka kuhinja svakodnevno prepuna, a već uobičajeni  prizor su ljudi, koji kopaju po kontejnerima i traže boce ili nešto hrane. Apsurd nad apsurdima. Možda dobra turistička fora za nekolicinu, ali otužan prizor za tisuće drugih.

Zar neki zaista nemaju savjesti?

BJELOVAR JE GRADIĆ MALI, U KOJEM NAM NIŠT NE FALI…

Tako smo pjevali nekada, kada smo bili djeca. I mi Bjelovarčani, smo zaista veliki nostalgičari.

Jako se volimo sa čežnjom i sjetom, prisjećati nekih boljih i sretnijih vremena.

Stavljati stare fotke, prepričavati lijepe priče iz prošlosti. I to je sasvim u redu, dok ne zaglavimo u njoj. A čini mi se, da već pomalo i jesmo.

Prošlost je lijepa, omotana nekim paučinastim velom, sretnog djetinjstva i mladosti, odrastanja, koje nije bilo ispunjeno egzistencijalnim borbama i upornim traženjem posla, dok već gubite svaku nadu, da ćete ga ikada naći.

Ona je miris roditeljskog doma, toplina prijatelja iz djetinjstva, koje još uvijek srećete na ulici, ali su sada mnogi, već stranci. Sa svojim životima i problemima.

Ali, kao da smo ostali zaglavljeni, negdje između crno bijelih, meni tako lijepih fotografija, šuškanja ploča s gramofona i realnosti, da je prošlost, ipak samo prošlost. I tamo treba i ostati.

Možemo je se ponekad sjetiti, sa toplinom i onom slatkom sjetom, ali ne možemo živjeti u njoj.

Jesu li nam ukrali našu sadašnjost, sa svim svojim konstantnim lažnim obećanjima, sa neispunjenim očekivanjima, koja smo itekako imali, s nadom, koju su već davno pokopali uz prigodnu glazbu i mnogo cvijeća?

Kao da mnogima jesu. Ali im ne smijemo dozvoliti. Zbog nas i zbog naše djece. Zbog svih onih koji dolaze nakon nas.

I moramo se boriti, onako kako možemo. Na način, na koji možemo.

Jer... pobjeda mora biti naša.

Ne smijemo zaboraviti, da je ovo  ipak,  naš grad.

To nije grad lica s naslovnica, onih koji pričaju bajke za odrasle i ne znaju kako je to biti, hrabar vojnik života. To je grad svih nas i naše djece.

A onima koji imaju moć, da promijene nešto važno, poručujem iz sveg srca:

»Hajde, vrijeme da se krene…«, kako pjeva Bare.

Pa krenite već jednom.

Zato što  mi želimo ponovo pjevati:

...Bjelovar je gradić mali, u kojem nam ništ ne fali…

Jer nam sada zaista, fali mnogo.