Sam sâm, s 1973. na 1974. godinu kao student Filozofskog fakulteta, ničim izazvan pohađao u Multimedijalnom centru Sveučilišta u Zagreb tečaj računalstva inženjera Branimira Makanca na prvom računalu u nas ikad stavljenom na raspolaganje za nenumeričke aplikacije. Drugim riječima, da računalo naučimo koristiti, ali da ga koristimo po volji. Ne nužno samo za krckanje brojki. Bilo znanstvenih ili računovodstvenih. Čudo jedno, to računalo! Nije za njega bilo programa, osim nekoliko demonstracija o tome što se sve može s ugrađenim BASIC-om. Naravno, nije ga se moglo ponijeti kući, ali su samo znanje i mašta bile granice onome što smo stvarali. I u stvaranju je bila najeća zabava! Tamo je nastao čak i animirani film, jer se računalom moglo upravljati snopom koji je na osciloskopskom ekranu iscratavao oblike, a koji su se potom snimali kadar po kadar. Neki su se odmah naglavce bacili u baze podataka, a ja sam programirao interaktivnu priču.

DRŽAVA NIJE SHVATILA NI 40 GODINA POSLIJE

Mnogi od nas, polaznika, nismo znali - a i oni koji i jesu, nije im bilo posve jasno - da smo istodobno u pokusu didaktičara s odsjeka za pedagogiju profesora dr. sc. Ivana Mužića. Kako bismo i znali, kad ni sami nismo dovoljno poznavali računalo, a kamo li da bismo dokučili kako bi se ono moglo koristiti u nastavi. Država to nije shvatila ni 40 godina poslije. Nama iz toga kružoka trebalo je nešto manje od toga.

Prošlo je šest, sedam dugih godina i u međuvremenu su se ljudi iz MMC-a razišli na sve strane. Neki su nakon tog nekonvencionalnog iskustva ostali u računalstvu kao vrlo istakuti kreativci, ali su se doslovno svi nanovo zapalili! U samo šest-sedam godina nezamislivo je postalo moguće: imati svoje vlastito računalo! Nekako u to vrijeme beogradski mjesečnik za popularizaciju znanosti Galaksija izdalo je posebno izdanje »Računari u vašoj kući« Dejana Ristanovića. Na naslovnoj stranici onoga što će postati prvi računalni časopis bila je Galaksija, originalno računalo Voje Antonića! Čovjek ga je koncopirao, napisao za njega BASIC, napravio popis dijelova koje se treba kupiti, predložak za tiskanje logičke ploče. Sve da si ga sastavite sami i prikopčate ga na kućni televizor! Ne ja. Loše sam baratao lemilicom, recimo…

»SLINILO« SE ZA SPECTRUMOM

Saznali smo kako se prodaje Sinclair ZX-80, pa bolji Sinclair ZX-81, a ubrzo potom i Sinclair ZX-Spectrum - koji je imao i boje i zvuk! Bio je to ultimativni dar iz inozemstva koji se ispočetka plaćao suhim zlatom. Dobivali su ga, dakako, kao svjetsko čudo, odlikaši i sinovi odlikaša. Dok se »slinilo« za Spectrumom ja sam se već divio nečem solidnijem: Drago Mlinarec (da, taj Drago Mlinarec!) donio je iz Švedske nešto doista opipljivo od onoga »Gle Perice, tipka na gumice!« - solidni Texas Instruments TI/99a za kojega su se mogli programi na memorijskim kertridžima! Imao je sposobnost višeglasnog zvuka, čak i sinteze glasa! Ne za mene, koji nisam bio rock zvijezda.

Kad su se zlatna djeca već zasitila svojih igračaka, mi, koji smo se morali snaći da im budemo ravni, već smo morali nabavljati računala drugima. Tek toliko da ih skinemo s vrata. Ali tu su postojala dva problema. Naša (tadašnja) država je opako carinila računala, a toliko da je platimo - nismo baš bili zlatni. Bio je i drugi problem, koji je brzo utihnuo: procesori u kućnim računalima bili su već toliko moćni da se neko vrijeme kućna računala nisu prodavala građanima država s kojima je Zapad bio u hadnom ratu. Procesori koji su se u njih već tada ugrađivali mogli su jako dobro voditi interkontnentalne balističke rakete. Nama koji smo se time bavili iz zadovoljstva, svojevrsne mentalne gimnastike i svakako pametnijom zanimacijom od enigmatike, taj je problem brzo splasnuo sam od sebe. Prodavači bi - samo da prodaju - zažmirili na ljude s očiglednim stranim naglaskom.

U München se putovalo samo zato kako bi se prošetalo tek nekoliko stotina metara od Bahnhofplatza. Alibabina pećina za gladne oči imala je dvije oznake: Schillerstraße i Schwantallesraße. Dućani s računalima, igračkim palicama i komponentama nicali su u njima, jedan pokraj drugog, poput gljiva poslije kiše. Meni su bili najdraži Conrad i Mraz Elektronik, iako su mi upućeni znali reći da to nije bio baš najpovoljniji izbor. Ondje se osim računala znalo naći puno zanimljivih stvarčica pa su izleti imali i edukativni karakter.

OSOBNO RAČUNALSTVO STVORILE SU RAČUNALNE IGRE

Jednog je takvog u povećoj kutiji, Commodore 64, donio je u autu njemačkih registracija kum oca i majke. Takvog se nije moglo švercati onako kako sam sâm švercao za druge. Imali smo razne tehnike. Ja sam Spectrume zamatao u ambalažu čokolada s lješnjacima. Pa su tako dva - tri Spectruma znala uz neprospavane noći u vlaku meni zaraditi novu igračku palicu. Da, najbolja je bila Kensingtonova, a najpopularnija je bila Quickshot II, s automatskom paljbom zgodno za uništavajući tempo urnebesne sportske »simulacije« Daley Thompson's Decathlon. Tko vam s ozbiljnim izazom lica danas kaže kako su osobno računalstvo stvorili korisni programi kao što su kalkulacijske tablice, tekstći procesori i baze podataka, znate da mulja. Stvorile su ga računalne igre. One koje je netko bio donio kupovne, a mi smo im razbijali zaštitu kako bismo podijelili troškove. Sa zlatnom dječicom koja su imala »sve original« moje se društvo nije družilo. Njihovi su originali ubrzo počeli skupljati prašinu, kao i računala. Igre su zastarjevale brže od računala. A i Daley Thompson's Decatlon iz 1984. godine bio je labuđi pjev te kategorije računala.

NEVJEŠTI NASTAVNICI IH ZAKLJUČAVALI

Ono što je do 1981. godine bilo idealno osobno i školsko računalo, Apple II, odjednom je zamijenio IBM-ov PC. U Americi je naučio programirati i nastavnike i učenike. Znali smo što to znači. U nas su škole polako počele dobijati Spectrume, koje su nevješti nastavnici zaključavali, da ih učenici »ne bi pokvarili«.

IBM, koji je prodavao sve za urede, čak i fikuse, svojim je uobičajenim kanalima preplavio urede svojim računalima. Reklama je glasila: to je bolje od pisaćeg stroja. Istina, zauzimalo je više mjesta na stolu, a moralo ga se naći i za jedan poseban uređaj, pisač, koji je ispisivao svakako lošije od IBM-ovih električnih strojeva s kuglastim pečatom. Ali, to je već neka druga priča. tada su se među fakinima i curama koji su se okupljali oko Zvečke u Zagrebu pojaviuli neki likovi koji su govorili, valjda da steknu neki ugled, kako »kod kuće na PC-u programiraju u Wordstaru«.

IDIOTIZAM DRŽAVE

No, mi smo znali kako na vrata kuca nova revolucija: Apple Macintosh. Ali to je neka druga priča, koja odudara od ove naše, o idiotizmu države - bilo koje! Koja do danas nije shvatila način na koji računala mogu biti korisna u učionici, urede da ne spominjeno. A na njima su se odavno morali vrtjeti udžbenici zbog kojih roditelji ne moraju stajati u repovima pred knjižarama, izdavači ne moraju strepiti hoće li ih tiskari otisnuti na vrijeme, a nastavnici ne moraju prigovarati što se moraju vraćati ranije da bi udžbenike razvrstavali. Potrošeni novac na njih da ne spominjemo, a ni njihovo ažuriranje. Upravo onako kako se danas bez puno pitanja korsnika ažuriraju Windowsi.

U međuvremenu, civilizirane zemlje imaju već djecu i unuke, cijele populacije koje računala i internet znaju produktivno koristiti, a i računalnu industriju. I Kinezi su izravno iz poljoprivrede uskočili u računalnu industriju i telekomunikacije. I mi smo imali jedan takav pokušaj: međimurski pletači košara od vrbova pruća proizvodili su računala...