Od djetinjstva znam čovjeka za kojega važi etiketa nepopravljivog patološkog lažljivca. Znate li kojega?

UVJERLJIVI SJAJ U OČIMA

Taj bi još u vrtiću, ničim izazvan, slagao već pričajući o tome kakve je delicije doručkovao. Spominjao bi nam čudesne jestvine za koje nitko nije čuo. Kad bi se vratio s ljetovanja klincima iz ulice koji su se bezbrižno okupljali i po vazdan igrali u obližnjem parku, pričao bi »markove konake« o tome kako se jednom na dubini od deset metara, kamo je zaronio na dah, sreo oči u oči s morskim psom, ali ga je udario u vršak nosa (»jer je tamo najosjetljiviji«), pa je kukavna riba pobjegla glavom bez obzira.

Dok nas je lagao u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici i neprilici oči bi mu se tako uvjerljivo caklile da bi nas njegova priča opsjenila i malo bi se tko zapitao koliko je u njoj istine. Uopće ne sumnjam kolike su bujice izmišljotina glavom zavrtile curu s kojom se oženio, napravio dijete, da bi se ubrzo razveli. Cura je, inače, bila jedna od onih prizemljenih realističnih tipova i mora da se u jednom trenutku samo zapitala: »Ma što mi je bilo?«

Poslije toga je otputovao u inozemstvo, odakle nam je, kad se vraćao, pričao o svojim silnim erotskim pustolovinama i trofejima. Mislim, zgodan je muškarac s nekoliko atributa koje žene vole po defaultu pa nimalo ne sumnjam da se tu i tamo ogrebao.

Nešto ga ne viđam posljednjih godina. Prije nekoliko mjeseci slučajno smo se sreli u poslovnici Fine. Ja sam išao pitati tko mi je i zašto blokirao tekući račun, a on mi je ničim izazvan sa smješkom pričao da mora uplatiti nekakav enorman porez za svoju jahtu, »ali da neće biti problema«!

Znate li takve?

NA LEĐIMA NOSE TERET DEMONA

Tu vrstu ne drži mjesto, jer nakon nekog vremena instiktivno osjeća da su ga pročitali, pa im je najlakše otputovati. Ne sumnjam da je taj osjećaj jako negativan, kao što nimalo ne sumnjam da mu bujica izmišljotina kojima ljude zasipa, često ne birajući ni sugovornika, iznimno godi. Znam da mu nitko ne može dobrohtno pomoći, a sasvim sigurno od tog ga životnog opijata neće otrijezniti ni nekakvo spektakularno javno razotkrivanje, jer znam da su mu laži vrhunaravna duševna hrana, pa o svemu tome nema smisla ni moralizirati. Vidi se to po onom oduševljenom sjaju u očima koji sijevne kada ulovi pogled nekoga tko se uživio u njegovu fikciju.

Takva je osoba, zapravo, sama sebi teret. Vrsta gladi kojoj mora udovoljavati često je tolika da više ne stiže pamtiti kome je što izmišljao, pa se zna dogoditi da vam u dva navrata blažen proda dvije posve proturječne, nespojive priče. Čovjek bi još našao i malo sućuti za takvu osobu koja na leđima nosi teret demona što je stalno goni da bilo što izrekne mora još i nabrijati, kad svijet ne bi bio prepun čednih, naivnih ljudi kakve takav opsjednuti nastup ne bi fascinirao. Jedan će vas nagovoriti da u kladionici spiskate novac na kombinaciju »o kojoj ima sigurnu dojavu«. Drugi će vas preplašiti da je nešto što jedete nezdravo, ili da će vam upravo ono što vam nudi - spasiti život. O putujućim propovjednicima, prorocima i karizmaticima uopće ne bih trošio riječi… Uopće nije bitno koju denominaciju propovijedaju. Snimite jednu njihovu seansu pa te rečenice samo stavite na papir i ponovno si ih pročitajte, jer »magiju živoga događaja« papir teško trpi! A rečenice sve kažu.

UVJEŽBAVALI SU TO OD DJETINJSTVA

Neki su među njima našli svoju profesiju u oglašavanju, drugi su postali vođe egzotičnih kultova, treći prodaju polovne automobile. Neki se nisu našli u kakvom lažljivom pozivu pa zapravo nisu profesionalne štetočine, ali svima im je zajedničko da opsesivno moraju hraniti svog demona laži koji im čuči na ramenu i šapuće najnevjerojatnije konstrukte.

I dok obični ljudi o kakvom svojem neobičnom iskustvu mucaju, ne nalazeći riječi da opišu nesvakidašnji događaj na granici nevjerojatnoga, oni pričaju glatko, rječito i paze na dramaturgiju izlaganja, točno znajući kad će plasirati poantu. Uvježbavali su to od djetinjstva.

Mislite da takvih nema na internetu?

OD ŠERANJA NE MOŽE BITI ZLA!

Poznavatelji internetskih fenomena takve likove identificiraju kao »attention whore«. Prostitutku koja će učiniti sve da privuče pozornost i izvuče poneki uzdah, komentar odobravanja, stotine i tisuće »lajkova« na Facebooku. Nekima je to dosta. Ljepota je interneta u tome što čovjek ne mora sam izmišljati. Dovoljne je da pokaže svoju upućenost tako da prenese tuđu izmišljotinu. Na primjer, da će za toliko i toliko dana Mjesec, Mars (ili bilo koje drugo nebesko tijelo) biti šest ili deset puta veće. I onda ljudi to hrpimice šalju dalje. Napokon, to odjednom završi i u novinama. Isto to se neki dan dogodilo s »viješću« da je neka žena rodila dijete s glavom koja naliči glavi psa.

Malo je aktivniji primjer nedavna epidemija dijeljenja »nagradnog natječaja« u kojemu će netko dobiti jednoga od 127 (ili koliko već…) iMaca sa skladišta. Dijeli se, ljudi, a od šeranja ne može biti zla! I nije ta bedasta izmišljotina toliko opasna - jer u linku stoji da se dijeli »íMαc«; baš tako, s uzlaznim dijakritikom na slovu »i« i grčkom »alfom« umjesto slova »a«, pa je ljudima ipak na raspolaganju šansa da posumnjaju. Uopće nije važno je li se netko iza prvoga posta zlobno smješka ljudskoj gluposti koja pokazuje da se posesivno navukla na kakvu sliku iz skladišta, ili je netko dobio okladu koliko će dijeljenja i lajkova takva bedastoća postići. Ili je iza svega netko samo gladan pozornosti.

Nećemo lajkovima nahraniti gladne u Africi, ma koliko nam to tvrdile neke fejsbučne epidemije, kao što ni iza ove stranice ne stoji nogometaš Barcelone koji je, eto, baš preko Facebooka odlučio dijeliti novac. Pazite, lažaljivac je u samo 40 minuta postigao skoro 1600 lajkova i 126 dijeljenja!

PRIVLAČAN OSJEĆAJ ZEBNJE NAD LJUDSKOM PATNJOM

Ima nešto u ljudskoj prirodi štakorsko. Onako, kako se oko uginuloga štakora neodoljivo okupi štakorska družina, tako se ljudi okupe oko prizorišta teške prometne nesreće u gradovima. Što to ljudi ondje žele vidjeti i zašto? Je li možda stradao netko poznat? Žele li baš vidjeti nekoga tko je upravo u smrtnom hropcu prikliješten limom i obliven krvlju?

Isti taj motiv leži i iza svake stranice na webu koja će vam otkrivati svjetske urote, alternativne istine koje vam se ne usuđuju reći, spasonosna otkrića protiv neizlječivih bolesti, recepture o tome kao da vječno ostanete mladi, ili kako da uspijete u seksu, a da od partner(ic)e ne morate saznati koja to kombinacija »blagajne otključava vrata vrhovne naslade«.

Patološki lašci računaju na taj instinktivno privlačan osjećaj zebnje nad ljudskom patnjom, na osjećaj anonimnosti promatrača privučenoga prikazivanjem nakaznoga, na iluziju koji na trenutak stvori pobuđeni osjećaj pohlepe, potisnute spolnosti, pritisnute »običnošću« i mukom svakidašnjega života.

PORNOGRAFI NIPOŠTO NE ŽELE BITI ODLIKAŠI

I dok lutrija možda ne laže kad od vas mami pet, deset ili dvadeset kuna za bingo, jackpot ili kakvu drugu igru slučujanosti poantom reklame s kakvim iznosom od puno milijuna, ili desetaka milijuna kuna, svi oni koji navale na kioske s mišlju »možda baš ja?« majstore zapravo uvjeravaju u to kako su vam jeftino podvalili. I svaki put tako. Fantastično je kako je igranje lutrijiskih igara najraširenije upravo u najsiromašnijim zemljama, a u bogatima se takve igre i te kako debelo moraju reklamirati. Možda ćete se pred nekim opravdati da je to tek zgodna zabava od koje je najbolje ništa ne očekivati, ali Las Vegas usred pustinje živi upravo od onih koji su se dokraja prepustili ovisnosti koja uvijek iznova i jednako strasno navre - da će ih »baš sada krenuti«. Nije nimalo slučajno što kockarski biznis, u kojemu se bogati jedino vlasnik kockarnice, vode kriminalni klanovi kao ogranak legitimnoga biznisa.

Upravo kriminalci, kao i patološki lažljivci s neobuzdanim prodavačima magle dijele jednu jedinu zajedničku osobinu - nedostatak moralnih mjerila. Jednaku takvu moralnu anesteziju s njima dijele oni koji će vas stalnim mahanjem nekom crvenom krpom nagnati da iskalite bijes!

Možete biti sigurni da takve pojave neće nestati, ma koliko sami bili razumni. Patološki lašci uvijek igraju na sigurni kutak ljudske svijesti i uvijek će buditi više nego dovoljno naivnih koji će njihovim tricama i kučinama barem povjerovati na trenutak. Uostalom, tako funkcionira pornografska industrija: kad ne bi računali na sigurno, pornografi bi možda iz uvijek istih erotskih fantazija stvorili i poneko umjetničko djelo. Ali pornografi nipošto ne žele biti odlikaši: oni su dvojkaši jer igraju na sigurno. I dobro im ide.

P.S.

Nekada nam je bila uvjerljiva vijest koja se čula od uha do uha. Naučili smo raspoznavati lažljivce i folirante. Već u novinama to teže raspoznajemo. Knjige čija je vrijednost reciklažna također. Tinta na papiru ima svoju težinu. Televizijom smo još impresionirani. »Piše na internetu« mnogima je još neki kumir. Morate razumjeti: pišete i vi, a pišu i gori od vas!