Sjećanja gospođe Zdenke

Bjelovarska župa hodočastila je na Bistricu uvijek za blagdan Duhova, ali smo se za tako važan put pripremali puno ranije. Svake godine se biralo šest djevojaka i troje mladića iz drugog sela koja su pripadala bjelovarskoj župi, Gudovac, Plavnice, Hrgovljani, Novoseljani i tako redom u krug. Te godine je Gudovac imao čast predvoditi hodočašće i nositi Marijin kip, a među šest izabranih djevojaka bila sam i ja. Trebalo je pribaviti svečanu odjeću, a kako je to bilo neposredno nakon rata bilo je teško doći do bilo čega. No, ujedinili smo snage i žene su nam sa veseljem posudile svoje vjenčane haljine. Na prstima smo ponosno nosile trobojnicu. O redoslijedu nošenja Marijina kipa, izboru djevojaka i mladića, kako se hoda, tko gdje treba stajati, kako se ponašati, brinula je jedna gospođa a zvali smo je teta Marekina.

Odlazak na hodočašće bio je i popriličan novčani izdatak, jer išlo se na tri dana. Hranu smo nosili od kuće. Nosilo se sira, špeka, kolača, a moja mama je napravila puno rezanaca, a ponijeli smo i lonac kako bi mogli na putu kuhati. Krenuli smo rano ujutro sa bjelovarske željezničke stanice, i tako vlakom do Križevaca. Kad smo stigli u Križevce odmah sa stanice krenuli smo na misu. Dočekala su nas zvona i pjesma.

Nakon mise u Križevcima krenuli smo do Koruške. Tu su se nalazila jedna kapelica. Posjedali smo okolo te kapelice, na travu, raširili tko je što imao od hrane i doručkovali. Moj otac je tada imao dva mlada lijepa konja, tako da je išao sa kolima, a oko konja mu je pomogao i moj brat. Pored kola moga oca išla su još dvoja kola koja su vozila hranu i ostale stvari nas hodočasnika, tako da nismo morali ništa nositi u rukama. A bilo je ljudi koji nisu mogli hodati cijelim putem pa su ih dio puta povezli na kolima. S nama su išli i redari koji su se brinuli da na putu sve bude u redu. Ali redari nisu imali nikakvog posla jer je među nama vladala sloga, zajedništvo, ljubav i poštovanje. I tako veselo, uz molitvu i pjesmu polako smo napredovali ka svome cilju. Najviše se molila krunica. Predvečer smo stigli u mjesto Zajezdovac, nadomak Bistrice. Svi smo se okupili oko crkve, pomolili se i išli večerati. Naložili smo vatru, moja je majka izvadila lonac koji je ponijela i skuhala juhu sa dosta rezanaca. Bilo je ljudi koji nisu imali hrane. Svu hranu samo tada skupili na hrpu i podijelili tako da nitko nije ostao gladan. Bili smo svi umorni od puta i pošli smo na počinak.

Kada smo ustali i spremili se, poredali smo se u procesiju. Naprijed su išla ona tri mladića i nosili su raspelo, iza njih svi muškarci, zatim nas šest djevojaka noseći kip Majke Božje a za nama su išle žene. Kad smo ugledali toranj bistričke crkve počela su zvoniti zvona. Ne mogu vam riječima opsati kako sam se tada osjećala. Tu radost i sreću dijelilo je sa mnom 3000 duša koje su koračale ka crkvi Majke Božje Bistričke kako bi se poklonili njenom čudotvornom kipu. Zorila je pjesma odzvanjajući zagorskim brežuljcima.

Na Bistricu smo stigli na poldanju misu. Bilo je jako lijepo, a mi Bjelovarčani posebno ponosni na to što su nas s oltara pohvalili zbog tako velikog broja hodočasnika. Pa već sam vam spomenula da nas je to godine hodočastilo 3000 duša iz bjelovarskog kraja. Bilo je hodočasnika iz drugih župa. Ne sjećam se točno iz koje župe, ali mislim da su pored nas bili hodočasnici iz Podravine. Osluškivali smo što i kako pjevaju, ne bi li od njih naučili koju novu marijansku pjesmu. A pjevali su zaista lijepo.

Nakon mise smo ručali, išli na kalvariju, odmarali se. Bilo je licitara, domaći ljudi su prodavali trešnje, žene su na glavama nosile škafove vičući – vode, vode!  Bilo je već kasno poslijepodne, ali se još sa svih strana čulo pjevanje. Na Bistrici smo noćili kod jedne gospođe apotekarice. U sobi, bez ikakvog namještaja bila je prostrta slama, po slami su bili složeni pokrivači i tako smo tu prenoćili. Sjećam se još kao da je bilo jučer, majka je spavanje platila 10 dinara. Sutradan ujutro krenuli smo kući, nazad za Bjelovar. Mi djevojke koje smo nosile kip Majke Božje izmjenjivale smo se, jer jedna ne bi mogla nositi kip sama. Raspelo i Marijin kip nosili smo cijelim putem na Bistricu, a isto tako i na povratku kući. Bilo je vruće, išli smo po kamenoj cesti koja nas je opet dovela do Križevaca.  Unatoč svim teškoćama na putu pred Križevcima smo veselo zapjevali.

Križevčani su nas srdačno primili i tamo smo prenoćili. Treći dan ujutro radosno smo krenuli za Bjelovar. Zaustavili smo se kod crkve u Žabnu i Rovišću. Ondašnje vlasti nas nisu podnosile i jako strogo i ružno su se odnosile prema nama vjernicima i hodočasnicima. Putem bi nam netko dobacio grubu riječ, ali mi smo sam šutili i molili. Kad smo došli pred Bjelovar, kada smo se popeli na Vojnović, sa strane je stajala vojska sa oružjem, rugali su nam se, dobacivali nam grube riječi i još štošta.

Prolazeći kroz tužni špalir vojske, slušajući pogrdne riječi, odjednom začujemo zvona sv. Terezije koja su bila sve glasnija. Činilo mi se da zvone stotine zvona sa svih crkava u Hrvatskoj. Krenuli smo hrabro i ponosno dalje. S oduševljenjem i radošću dočekao nas je cijeli Bjelovar. Svi su nam pljeskali i klicali nam.

Eto, tako sam ja te davne, poratne 1947. Godine hodala i putovala s Marijom. Ona me pratila na svim mojim životnim putovanjima. Ona me i danas dopratila na ovo mjesto do ovog vremena. S njom ću kročiti i dalje, do vječnosti.

Prema pripovijedanju gospođe Zdenke zabilježio i napisao Dubravko Kovačević