Svjetski dan kazališta međunarodna je akcija koju je 1962. godine pokrenuo The International Theatre Institute ITI, međunarodna UNESCO-va Udruga osnovana 1948. s ciljem povezivanja kazališnih i plesnih umjetnika te performera, kao i radi lakšega protoka informacija.
Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta čita međunarodna poruka. Prošlogodišnju međunarodnu poruku napisao je svjetski poznati glumac naših korijena John Malkovich, a u ime hrvatskih kazalištaraca proslavljeni hrvatski kazališni, filmski i televizjski glumac i glumački prvak Pero Kvrgić.
Međunarodni kazališni institut (ITI) i ove je godine organizirao pisanje svjetske kazališne poruke, a pisanje hrvatske poruke organiziralo je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU). Na taj dan običaj je pročitati poruke prije početka predstave, obje ili samo jednu, u cijelosti ili fragmentarno, kako izabere samo kazalište.
Ovogodišnju međunarodnu poruku napisao je ugledni nobelovac Dario Fo, talijanski dramski pisac, scenograf, redatelj i glumac, autor 70-ak predstava, koji je, uz brojne druge nagrade, 1997. godine bio dobitnik i Nobelove nagrade za književnost, a u ime hrvatskih kazališnih djelatnika naša ugledna teatrologinja i književna kritičarka Snježana Nikčević.
Posredstvom www.culturenet.hr/ i http://www.iti-worldwide.org/worldtheatreday.php oba Vam teksta prenosimo u cijelosti.
MEĐUNARODNA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 2013.
Autor: Dario Fo
»Jednom davno, vlast je svoju nesnošljivost prema ljudima od teatra izrazila tako što ih je istjerala iz grada.
Danas se glumci i družine susreću s teškoćama u pronalaženju kazališnih scena i publike, sve zbog krize. Vlastodršci, dakle, više nemaju problema s nadzorom nad onima koji se izražavaju kroz ironiju i sarkazam, budući da glumci nemaju prostora ni gledališta kojima bi se obraćali.
Naprotiv, u vrijeme renesanse u Italiji oni koji su bili na vlasti morali su se itekako potruditi da drže na uzdi kazalištarce, koji su se obraćali širokom krugu publike.
Poznato je da se veliki egzodus družina komedije dell'arte dogodio u stoljeću protureformacije, koja je naredila ukidanje svih kazališnih prostora, osobito u Rimu, gdje su bili optuženi za vrijeđanje Svetoga grada. Papa Inocent XII, pod snažnim pritiskom najreakcionarnijeg dijela građanstva i najviših predstavnika svećenstva, naredio je 1697. godine ukinuće Teatra Tordinona u Rimu, čija je pozornica, prema moralistima, doživjela najveći broj opscenih predstava.
U vrijeme protureformacije, kardinal Carlo Borromeo, koji je djelovao na sjeveru Italije, posvetio se plodnoj djelatnosti iskupljenja 'milanske djece', provodeći jasnu distinkciju između umjetnosti, najveće snage duhovnog odgoja, te kazališta, utjelovljenja taštine i profanosti. U pismu upućenom svojim suradnicima, koje navodim po sjećanju, izražava se po prilici ovako: 'U nastojanju da iskorijenimo korov, Mi smo se, poslavši na lomaču djela bestidnoga sadržaja, pobrinuli da ih iskorijenimo iz sjećanja ljudi te da, zajedno s njima, prognamo i one koji su ta djela širili putem tiska. Ali, očigledno, dok smo mi spavali, đavao je još jednom pokazao svoju lukavost. Jer, koliko dublje u dušu prodire ono što oči vide od onoga što se može pročitati u takvim knjigama! Koliko teže riječ izgovorena glasom i popraćena odgovarajućim pokretom pozljeđuje duše mladića i djevojaka nego što to čini mrtva riječ tiskana u knjizi! Stoga iz naših gradova valja maknuti kazalištarce kao što se čini s nepoželjnim dušama'.
Zato je jedino rješenje za krizu nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti kazališno umijeće organizirati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo kazalište.«
(S talijanskoga prevela: Iva Grgić Maroević)
HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 2013.
Autorica: Sanja Nikčević, teatrologinja i književna kritičarka
»Od jednog gledatelja, onog iz mraka gledališta
Kazalište traje dugo, počelo je, kažu, u petom stoljeću prije nove ere. Iako se često govori da će odumrijeti, jer se pojavljuju neki novi oblici zabave, kazalište ne odumire. Dapače, traje već 25 stoljeća! Ali zašto? Zato što živa riječ sa scene dotiče nas koji sjedimo u gledalištu, sjedimo otvorenih očiju, ušiju i duše. Ono što se zbiva na sceni govori nam i kroz oči - šaljući slike koje ostaju u mozgu, i kroz uši - šaljući zvukove koje pohranjujemo u sjećanju, ali i kroz dušu - šaljući poruke i osjećaje koji u nama ostaju zauvijek. I zato, dragi umjetnici, kad god počnete pisati novi komad, čitati novi tekst tražeći ulogu za sebe, ili razmišljati o temi koju želite režirati – sjetite se nas: očiju i ušiju, ali i duša onih što sjede u gledalištu.«
