VELIKO TROJSTVO U preduskršnje razdoblje, i u potrazi za inspiracijom za još jednim bojanjem pisanica, posjetili smo umjetnicu koju doba godine ne ograničava u ukrašavanju pisanica. Gospođa Tereza Zeman iz Velikog Trojstva dočekala nas je vrijedno radeći za svojim stolom, okružena gotovim pisanicama i onima koje tek treba počet izrađivati.

U prvi mah smo ostali iznenađeni kad nas je zbog bolesti pozdravila jedva pruživši ruku. Naime, gospođa je prošle godine bila na liječenju tri mjeseca u bolnici i govori kako su je doktori gotovo otpisali. Međutim, istovremeno dok nam priča o svom teškom zdravstvenom stanju, vrijedne umjetničke ruke nastavljaju ukrašavati novu pisanicu, i pred našim očima nastaje još jedno unikatno umjetničko djelo.

U razgovoru smo se polako vratili i u povijest. Gospođa Tereza rođena je 1943. godine u Prugovcu, gdje je živjela do 1958. godine. Dok smo okruženi njenim umjetničkim djelima, priča kako je sklonost prema slikanju imala odmalena. Od slikanja nije nikad odustala, ali 2000. godine gledajući na televiziji emisiju o oslikavanju pisanica, odlučila je i sama pokušati. Prisjećajući se tog vremena kaže kako praksa donosi tehniku, te da su pisanice koje radi danas »nebo i zemlja u odnosu na one s početka«. U međuvremenu je sudjelovala na brojim izložbama i primila mnoge povelje, diplome i nagrade za svoje radove, a dobila je pohvale i osobno od akademskih umjetnika.

Danas oslikava jaja od prepelica, kokoši, gusaka, a u zadnje vrijeme i nojeva jaja. Najčešći motivi pritom su joj životinje, ptice, ali i sveta obitelj, te seoski motivi. Trajanje izrade jedne pisanice ovisi o motivima za koje se ona sama odluči, a varira od oko sat vremena za jednostavnije do jednog dana za kompliciranije motive. Svako jaje je unikatno i u njega je uložen izniman trud. Možda baš zbog toga kaže da joj sve od svake pisanice koju pokloni ili proda teško odvojiti. »To je dio mene« kaže, i ima osjećaj kao da sa svakom pisanicom koja odlazi, odlazi i dio nje. Ni sama nije sigurna koliko ih je dosad napravila, ali misli da vjerojatno preko tisuću komada. Pisanice oslikava, brusi te koristi eko-materijale prilikom izrade poput perja, vune, suhog cvijeća i drugih materijala koje može koristiti. Toliko su detaljno izrađene da neki ljudi misle kako su naljepnice na njima, te ih pokušavaju noktom ostrugati. Ponosna je na svoj rad i na činjenicu da su njene pisanice do danas našle put i do Pariza, Münchena, Beča, Milana, pa čak i Japana.

S blagom žalošću u glasu govori kako nitko iz obitelji nije zainteresiran da nastavi njen rad. Jedinu nadu polaže u unuku koja se trenutno školuje pa je kao jedan od kolegija na fakultetu uzela i primjenjenu umjetnost. Međutim, ona je apstraktno orijentirana, dok je gospođa Tereza više za realizam.

Gospođa Tereza počela je jednostavno, strugajući svoje pisanice skalpelom, a nakon nekog vremena dobila je na poklon i malenu brusilicu koja joj olakšava posao. Govori kako je svako jaje drugačije za obradu, tako da prilikom obrade guščijih jaja mora nositi i masku preko lica jer prašina leti s površine. Ona su isto tako i najteža za pronaći, te ih zbog toga plaća i 10 kuna po komadu. Ipak, ljubav prema tom radu olakšava svaki problem koji ga eventualno prati. Upravo ta ljubav je vidljiva i u činjenici da je s vremenom stekla i redovne kupce diljem Hrvatske i inozemstva. Zato nam za kraj razgovora gospođa Tereza govori i kako planira nastaviti s izradom pisanica dokle god će to moći.