Izvor: www.velikabritanija.net

Od Farringdona do Paddingtona: to je bila linija prve podzemne željeznice na svijetu. Tvrtka Metropolitan Railway dovršila je 1863. skupu izgradnju ove poveznice dva velika željeznička kolodvora, u skladu s odobrenjem Parlamenta koje je dano desetak godina ranije, pokrenuvši time ujedno "podzemni rat" željezničkih kompanija.

Da će prijevoz pod zemljom u već tada užurbanom i prometom pretrpanom Londonu biti komercijalno unosna aktivnost ispostavilo se već i tijekom izgradnje ovog prvog dijela kasnije mreže jer su brojne druge kompanije pokazale interes za podzemni ulazak do samog središta Londona. Mnoge od njih svojim su željezničkim linijama povezivale London s drugim gradovima, no ovime je otvoreno jedno posve novo tržište. U sljedećih četrdesetak godina, desetak željezničkih kompanija gradilo je podzemne linije u Londonu, a razina kompetitivnosti među njima bila je nevjerojatna.

Iskapanje tunela namijenjenih Metropolitan Railwayu, 1861. godine, u blizini King's Crossa. Tuneli za ovu prvu liniju podzemne željeznice u svijetu gradili su se tako da se cijela cesta raskopa, sagradi se tunel, te se potom rekonstruira prometnica. Linija je otvorena 1863. godine.

Putnici su, međutim, imali ponajviše praktičnih problema s korištenjem tih prvih podzemnih vlakova: velik broj različitih kompanija značio je, u čisto praktičnom smislu, da su presjedanja bila nemoguća ili komplicirana zbog nepostojanja suradnje i zajedničkih voznih karata. Svaka je kompanija imala svoje karte i vlastiti kompliciran sustav tarifiranja ovisno o zonama, pa je, primjerice, uvođenje linije Central kojom ste za 2 penija mogli doći do bilo kojeg odredišta za istu cijenu predstavljalo pravu revoluciju u pogledu jednostavnosti vožnje i donijelo nadimak toj liniji – Twopenny Tube.

Što je bilo najgore, do početka 20. stoljeća željezničke tvrtke nisu uopće surađivale. Svaka je, čak, imala svoju vlastitu mapu koja bi uključivala samo vlastitu liniju i bilo je prilično teško saznati gdje se može "uhvatiti" vlak konkurentske kompanije. Zajednička mapa svih linija predstavljena 1908. pod također zajedničkim brandom "Underground" bila je stoga uistinu velik korak naprijed.

Mapa podzemne željeznice u Londonu, 1908. Ovo je prva mapa na kojoj su zajedno prikazane sve tada postojeće linije konkurentskih željezničkih kompanija. Ucrtane su londonske ulice, a same linije prate stvarne geografske smjerove i zadržavaju relativne udaljenosti među stanicama.

Ukupno osam linija našlo se na toj prvoj zajedničkoj mapi: Bakerloo Railway (današnja linija Bakerloo), Hampstead Railway (dio današnje linije Northern), Piccadilly i District Railway (istoimene današnje linije), Central London Railway (današnja linija Central),City & South London Railway (dio današnje linije Northern), Northern City Line (danas nije dio sustava podzemne željeznice već linija prigradskih vlakova), te Metropolitan Railway. Kada pogledate ovu prvu zajedničku mapu, posve je očito da su se naznake zajedničkog, integriranog sustava prijevoza već tada nazirale i bile praktički definirane.

Iako je suradnja oko mape bila velik korak, ubrzo su se pojavili novi problemi. Londonska je mreža podzemnih vlakova rasla vrlo brzo, linije su se širile u svim smjerovima, a mapa je postajala vrlo kaotična. Glavno ograničenje na gornjoj mapi svakako je bila činjenica da su sve linije bile prikazane geografski točno: mapa je bila "preslikana" na stvarnu kartu gradskih ulica kako bi putnici znali kamo će ih točno pojedini vlak odvesti. Udaljenosti među stanicama bile su u točnim relativnim odnosima, baš kao i sami smjerovi vlakova koje je karta prikazivala. Bilo je čak vrlo problematično prikazati cijelu mrežu zbog velike "gužve" u centru Londona gdje je prometovao velik broj linija. Takve su se mape pojavljivale u sustavu sljedeća dva i pol desetljeća.

REVOLUCIONARNO RJEŠENJE HARRYJA BECKA

Harry (Henry) Beck bio je tek običan zaposlenik na podzemnoj željeznici. Promatrajući mapu linija koja je iz dana u dan postajala sve konfuznija i sve teža za tumačenje, Beck je shvatio ključnu stvar koje se nisu dosjetili crtači mapa tijekom proteklih sedamdesetak godina: kako se radi o podzemnoj željeznici, putnicima je potpuno svejedno koji su točni geografski odnosi i smjerovi vlakova, kao i to gdje se svaka pojedina stanica nalazi u odnosu na ostale!

Tako je kroz nekoliko verzija nastala čuvena Beckova mapa linija koja je zadržala tek jedno bitno svojstvo: osnovni raspored linija koji prikazuje načelne smjerove u kojima one prometuju, kao i veze koje je presjedanjima moguće ostvariti među pojedinim linijama. Drugo, zaključio je ispravno Beck, putnicima niti nije važno – baš i ne mogu previše gledati kroz prozor i vidjeti gdje se uistinu nalaze!

Dio mape Henryja Becka iz 1933. Udaljenosti i smjerovi više nisu precizni niti moraju, kao glavni element mape, odgovarati stvarnome stanju; umjesto toga, cijeli je dizajn temeljen na jednostavnosti čitanja i brzom snalaženju.

Beck je inspiraciju za novu vrstu dijagrama dobio gledajući električne sheme. Ne treba biti grafički dizajner pa da se uoči još nekoliko briljantnih "intervencija" na mapi koje je Beck napravio u skladu s tom zamisli:

• Linije i oznake stanica bitno su pojednostavljene u odnosu na, primjerice, verziju mape iz 1908.
• Jedino što na mapi postoji su upravo pojedine linije, jasno označene stanice i posebno jasno označena mjesta gdje je moguće presjesti na drugi vlak, te ucrtana stilizirana rijeka Temza.
• Stanice na kojima se linije spajaju označene su "dijamantima"; u kasnijim verzijama mape Beck je tu oznaku pretvorio u kružić. Tako je na prvi pogled moguće lako i brzo vidjeti koje su stanice posebno dobro povezane s ostatkom mreže.
• Sve crte povučene su isključivo pravilno: okomito, vodoravno ili dijagonalno pod kutom od 45 stupnjeva; nikakvi drugi položaji nisu bili dopušteni na novoj mapi. Koliko je to doprinijelo čitljivosti dijagrama gotovo da nije potrebno posebno napominjati!

BECKOVI TRIKOVI I ZAMKE

Posebna intervencija na mapi ticala se generalnih prostornih odnosa: promotrite li bolje i Beckovu ali i današnju mapu, uočit ćete da središnji dio Londona zauzima nesrazmjerno velik dio mape u odnosu na ostatak mreže i stvarne prostorne relacije! Drugim riječima, središnji dio Londona je "rastegnut", dok su prema periferiji stvarne udaljenosti među stanicama veće, ali su na mapi prikazane otprilike jednakim duljinama linija.

Taj "trik" omogućio je Becku da "rasplete" zavrzlamu nastalu ranijim mapama i da jasnije prikaže brojne linije u centru, ali i da riješi jedan veliki praktičan problem: mapu je sada bilo moguće otisnuti u obliku manjeg letka i nije više bilo potrebno tiskati komplicirane karte na rasklapanje. Dakako, zbog toga odnosi i udaljenosti među stanicama na karti ne prikazuju stvarne geografske odnose, ali – kao da je to nekome važno!

Na primjer, pogledajte na Beckovoj karti udaljenost od Leicester Squarea do Covent Gardena: izgleda kao da se radi o prilično dugačkoj vožnji! U stvarnosti, ove su dvije postaje udaljene tek 270 metara i predstavljaju najkraću vožnju između dvije stanice u cijeloj mreži! Usporedbe radi, vožnja od Oxford Circusa do Piccadilly Circusa duž Regent Streeta (linijom Piccadilly, na Beckovu dijagramu označena crvenom bojom) mnogo je dulja, ali na dijagramu izgleda znatno kraća od relacije Leicester Square – Covent Garden. I Beckova i današnja mapa podzemne željeznice kriju mnoge takve "zamke", zbog čega se ne biste trebali oslanjati na njih u procjeni duljine putovanja. Takvih "zamki" ima naročito mnogo u perifernim dijelovima mreže, gdje centimetar udaljenosti na karti može predstavljati i nekoliko kilometara vožnje.

Čak niti geografski odnosi nisu stvarni: katkada se stanice, znatno razmaknute na dijagramu, nalaze tek nekoliko metara jedna od druge. Pogledajte, na primjer, suvremenu mapu linija. Postaja Bayswater (na linijama Circle i District) i postaja Queensway (na liniji Central) nalaze se doslovno u istoj ulici, udaljene svega stotinjak metara jedna od druge, iako mapa pokušava "sugerirati" da su ove dvije stanice prilično daleko; toliko daleko da nema nikakve šanse da su u istoj ulici…

Središnji dio suvremene, današnje mape londonskih linija. I do danas su zadržane osnovne smjernice Beckova dizajna iz tridesetih godina prošloga stoljeća. U rujnu 2009. građane je razljutilo uklanjanje Temze s ove mape - no ona će se "vratiti" u prosincu.

PUT DO SUVREMENE MAPE – I "AFERA" U 2009!

Beck je za svoj revolucionaran rad bio plaćen nevjerojatno malo, ali je nastavio crtati sve nove verzije mape do početka šezdesetih godina. Mijenjali su se određeni detalji i boje pojedinih linija, kako bi sve bilo jasnije i prepoznatljivije, ali od generalnih dizajnerskih ideja koje su ovu mapu učinile vrlo čitljivom nije se nikada odstupalo. Na mapi je sljedećih dvadesetak godina nastavio raditi Paul Garbutt, dorađujući Beckove dizajnerske detalje do suvremene verzije. Kada je njegov posao, sredinom osamdesetih godina, bio dovršen, mapa je već poprimila svoj suvremeni izgled. U glasanju koje je 2006. među gledateljima i posjetiteljima Design Museuma proveo BBC, trima prepoznatljivim ikonama britanskog dizajna proglašeni su Spitfire, Concorde i – Beckova mapa podzemne željeznice!

Koliko je mapa londonske podzemne željeznice omiljena u svijetu najbolje, možda, osim brojnih pokušaja primjene njezinih tehnika na mapama gradskog prijevoza drugih gradova, pokazuju projekti poput Animals on the Underground o kojemu sam već pisao na stranicama portala www.velikabritanija.net. Ne čudi stoga nimalo da je jedna velika intervencija, učinjena upravo 2009. godine, rezultirala nevjerojatnom količinom medijskih napisa i bijesom građana: s karte je, vjerovali ili ne – uklonjena Temza! To se nije dogodilo još od 1926. kada se rijeka nije pojavljivala na jednoj džepnoj verziji karte.

P.S. Za one koji jednostavno traže mapu podzemne željeznice i "zalutali" su na ovaj članak tražeći je tu je Transport for London s uvijek aktualnom mapom.