Iskrenom kršćankom vjerniku, onom koji žudi svoj život uskladi s učenjima vjere, o tome kakav život treba voditi osnovna će vodilja biti opsežna Kristova propovijed na Gori, koju detaljno prenosi evanđelist Matej u petom, šestom i sedmom poglavlju svog evanđelja. I dok u prva dva poglavlja rodonačelnik kršćanstva govori o tome kakav treba biti, u sedmom govori o tome kako prepoznati negativce oko sebe, što zna biti korisno. To je i poglavlje o osuđivanju drugih, licemjerstvu, o zlim ljudima i lažnim prorocima. No, najvažnija je kakva je konkretna uputa, kako da se takve prepozna:

15 …Oni dolaze k vama u odijelu ovčijem, a unutra su vuci grabljivi.

16 Po rodovima njihovim po znat ćete ih. Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve?

17 Tako rađa svako dobro drvo rodove dobre, a zlo drvo rađa zle rodove.

Koji su to plodovi koji se vide kod kršćanina? To fantastično pojašnjava Pavao u 13. poglavlju 1. poslanice Korinćanim, posebno od prvog do 13. retka, a još preciznije te oznake dobra Pavao objašnjava u poslanici židovskoj zajednici, Galaćanima, u petom poglavlju. kada im objašnjava da je vršenje formalnosti iz Staroga zavjeta, odvraća od ubičajenih poroka antičkog svijeta, karakternih osobina poput neprijateljstva, svađe, ljubomore, srdžbe, spletki, razdora, sljedbe, zavisti… te upućuje kako će prepoznati dobrotu:

14. Jer se sav zakon izvršuje u jednoj riječi: »Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!«

…

22 A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost,

23 Krotkost, umjerenost; protiv ovakvih nema zakona.

Vjerniku je to više nego dosta da zna kojim će putem. Možda još Ivanova poslanica koja je himna ljubavi. Vjerniku je, po tome lako prepoznati licemjere i gadljivce, ali možda i nije posve jasno vrijeme, ovo naše vrijeme.

Dva možda najsuptilnija teksta o prepoznavanju suprotnosti spomenutim biblijskim naputcima, u moderno vrijeme, pišu Danilo Kiš o nacionalistima i Umberto Eco o fašistima. Kišov veličanstveni tekst je možda predug, a Ecov je, mada razmjerno kratak, prefilozofičan i eruditski. No, tko ga želi pročitati u cijelosti može ga pročitati ovdje. Mi smo si dali truda da njegovih deset točaka prepoznavanja »fašističke crte« parafraziramo na najjednostavniji mogući način, kako bi ga bez teškoća razumjeli svi.

1 Kult tradicije Fašistički um bavi se »kultom tradicije«, ali više time da odbaci modernost, duh svojega vremena. Nacizmu nije bila mrska moderna industrija (posebno oružja), ali se kamufliran u »odbacivanju kapitalizma« taj duh zapravo odupirao svemu što je plod prosvjetiteljstva XVIII. stoljeća.

2 Iracionalizam On je također ovisan o kultu »akcije zbog akcije« bez njena propitivanja. U svakom slučaju, akcija dolazi prije mišljenja »ili u potpunosti bez mišljenja«, piše Eco. Gaji nepovjerenje prema svijetu intelekta, pa zato u tom odbijanju intelektualno proglašava »degeneriranim«, »snobovskim«… Ne podnosi neslaganje, što je osobina kritičkoga duha koji vodi napretku. Odbacivanju jalovoga i obogaćivanju stvarnoga znanja. Ne podnosi neslaganje i ne umije sudjelovati u razumnoj analizi stvarnosti. Rado će svaki pokušaj indvidualnoga razmišljanja obilježiti izrazom »intelektualne obijesti«.

3 Razlike u mišljenju su znak raznolikosti, a fašizam, raste i traži podršku tako što izrabljuje i zaoštrava prirodni strah od različitog. Bilo kakvog različitog. Zato su fašisti netrpeljivi, pa i gadljivi, prema onima koji nisu isti kao oni. To je temelj rasizmu u nacizmu, ali je i temelj svakom obliku diskriminacije.

4 Nastaje iz individualne i socijalne frustracije Fašizam se obraća frustriranoj srednjoj klasi ili ljudima koji trpe ekonomsku krizu ili političko poniženje. To je barem u Hrvatskoj jasno.

5 Ljudi s otetim socijalnim identitetom Fašizam ljudima kojima je otet njihov individualizam, a sam će tome žestoko pridonositi ispiranjem mozga, umjesto da se ožive samo kao ljudi jednaki drugima, sugerira kao povlasticu viši identitet, naciju, vlastitu zemlju. U korijenima je fašističke ideologije opsesivnost urotom. Netko uvijek nešto smjera protiv njih, a upravo je obratno. Širi se osjećaj progonjenosti tamo gdje ga nema. Zato se bira cilj, obično slabija, manjinska grupa. Bilo koja. Eco spominje opsesiju »novim svjetskim poretkom« u SAD-u, ali je očigledno da se ta opsesija odavno prelila na podložne paranojama od urote znatno dalje od državnih granica.

6 Sljedbenici se moraju osjećati poniženi zbog »moći svojih protivnika«. Njihova »moć leži u umreženosti u tajne mreže«, a predstavnici protivnika »ravnomjerno su raspoređeni na ključnim mjestima«. Međutim, piše Eco, njima se glave pune proturječjem: da su sposobni »pobijediti neprijatelja«, a istovremeno i s »oni su prejaki«. To dovodi redovito do proplamsaja »uspjeha«, ali zbog nerealističnih procjena i do sloma, s velikim učinjenim štetama, od kojih ovi ne prezaju.

7 Ne postoji borba za život, nego se život živi zbog borbe. Svaki je pacifizam, mirotvorstvo, kolaboracija s neprijateljem. Mirotvorstvo je loše upravo zato jer je život stalna borba. Zato se ne zaustavlja, jer sve bitke vodi do istrebljenja. Ali to redovito završava armagedonom. Nužna je odlučna bitka, a kad do nje dođe, fašizam se primiri, sakupi snagu i ponovno bukne.

8 Važan mu je elitizam Vođe se moraju isprofilirati u aristokratsku ili militantnu elitu, čemu je glavna osobina preziranje slabijih. »Naši« su i tom konceptu »najbolje na svijetu«, »čuvari su jedine istine«. Svatko bi im se trebao prodružiti. No, vođe dobro znaju da im snaga ne proizlazi iz vlastite snage, nego iz slabosti masa. Da mu moć dolazi upravo iz toga što mase trebaju i zaslužuju vođu. U tom modelu i podčinjeni preziru svoje podčinjene. A najniži preziru »one druge«. To u svima pojačava svijest o masovnom elitizmu.

9 Individua nema pravo tražiti svoja prava U demokraciji se radi upravo o individualnim pravima, pri čemu se poštuju odluke većine. Za fašista individua nema nikakvih prava, ali se kao kvaliteta podrazumijeva »narod«. To je monolitni entitet »koji izražava zajedničku volju«. U normalnim je okolnostima to nemoguće, jer se individue dobrovoljno udružuju prema vlastitim interesima. Kako puno ljudi zapravo ne može imati zajedničku volju, vođa se predstavja kao njen tumač. Izgubivši svoju volju građani više ne djeluju, a poziva ih se samo kada trebaju »odigrati ulogu naroda«. Po tome je, kaže Eco, »narod jedna teatralna fikcija«. Tumači se da su izbori »jedini izraz narodne volje«, a dopušta se da se »narod izrazi s masovnim okupljanjima« – makar to bili i sportski stadioni. To se izražavanje često usmjerava prema »trulom parlamentarizmu«. Umberto Eco piše: »Gdje god neki političar dovodiu pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava volju naroda, ti smrdi na fašizam«.

10 Fašizam govori novogovorom George Orwell je u romanu »1984.« skovao izraz novogovor. Svi nacistički i fašistički školski udžbenici, novine, radio, javni govor, vrve novogovorom. Služe se osiromašenim rječnikom, novokovanicama, pojednostavljenom uniformnom sintaksom kako bi se u korijenu zatrli instrumenti kompleksnog i kritičkom mišljenja. Eco opisuje svoje dječačko čuđenje kad se 27. srpnja 1943. čulo da je Mussolini uhićen. Majka ga je tada poslala po novine, a on se išćuđavao da su svake novine pisale drugačije, a nasumce je uzeo jedne u kojima je bio proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka među kojima su bili komunisti, socijalisti i liberali. Slavio se kraj diktature i neke nove riječi, sloboda, diktatura, prava… Pa zaključuje: fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom (u pluralnom društvu). Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakoga dana, na svakom mjestu u svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.