Dvadesttrogodišnja Kristina Kostelac, rođena je Bjelovarčanka koja trenutno studira na Fakultetu političkih znanosti, smjer politologiju. Vikende, kako kaže, nikad ne ostavlja za učenje jer to vrijeme posvećuje svom specifičnom hobiju – naime, Kristina je nogometna sutkinja!

Kako si se počela baviti suđenjem?

Oduvijek sam pratila sport, a tijekom osnovne sam se čak i bavila odbojkom. Od odbojke sam odustala tijekom prvog razreda srednje škole, i 6 mjeseci se nisam bavila ničim, što mi je jako teško palo. Roditelji su slučajno čuli oglas na radiju da se traže nogometni suci i sutkinje, i predložili mi odlazak na tečaj. Nisam imala nikakva očekivanja od svega toga, ali nakon odslušanog tečaja sam odsudila i prvu utakmicu i sve mi se svidjelo, pa sam ostala u tome do danas.

Kako je tečaj bio organiziran?

Trajao je oko 2 mjeseca, a bio je organiziran ovdje u Bjelovaru. Dva do tri puta tjedno odlazila sam na predavanja na kojima smo učili teoriju o suđenju. Učili su nas sve od držanja zastavice do vrsta prekršaja, te kako ih odrediti.

Kako je nakon toga bilo suditi prvu utakmicu? Kome si sudila?

Sudila sam u Ždralovima, na utakmici U-8. Bila sam jako izgubljena jer doista ne znaš što te očekuje na terenu u konkretnoj situaciji. Nakon toga sam odmah idući dan sudila na 2. županijskoj ligi, bila sam pomoćna sutkinja, i priznajem da u tim trenutcima nisam baš znala što trebam raditi, nisam se snašla odmah. To je stvar tečajeva – oni vas nauče teoriji, ali nemate nikakve prakse. Međutim, razlika je doista nevjerojatna, ono što je u teoriji nije doslovno u praksi, i tek s vremenom kad skupite dosta prakse možete biti sigurni u sebe.

Kome trenutno sudiš?

Trenutno sudim 1. žensku nogometnu ligu, i to već 3 godine, a dvije godine sam na 3. muškoj ligi. Za mušku i žensku ligu postoje zasebne liste i zasebni povjerenici, i na temelju toga nas raspoređuju na utakmice. Naravno, uz to sudim i sve županijske lige.

Je li i u tom zanimanju postoji napredovanje?

Naravno! Nakon polaganja prvog ispita, bila sam sudac pripravnik. Nakon perioda uhodavanja postoji kontrolna utakmica, i ako ona dobro prođe prevedu vas u zvanje suca. Dalje se nastavlja sa suđenjem, delegati i kontrolori prate tvoj rad i napredovanje, te se skuplja broj odsuđenih utakmica i kontrolnih utakmica za daljnje napredovanje kroz lige. Odrađuju se kontrolne utakmice za regionalne suce, pa ispit, i onda se sličnim procesom kroz određeno vrijeme postaje savezni sudac.

Kakva je situacija s ostalim sutkinjama? Ima li još žena koje se bave suđenjem nogometnih utakmica?

Ne znam točan broj, ali u 1. ženskoj ligi nas ima dvadesetak. Često bude problem ako se krenu ranije time baviti, zbog različitih doživljaja na utakmicama, jako brzo odustanu od suđenja. To se događa i muškarcima, ne samo ženama. Međutim, neki od nas ipak ustraju. U svakoj županiji bude po nekoliko sutkinja, recimo u Bjelovarsko-bilogorskoj nas je šest trenutno.

Kako te doživljavaju nogometaši i navijači kad se pojaviš na terenu?

Postoje dvije krajnosti. Ili me doživljavaju potpuno nesposobnom, ili sam im potpuno ravnopravna. Uvijek postoje ljudi s predrasudama, takvih će uvijek biti. U početku mi je bilo dosta teško, ali s vremenom sam dosegla točku da me nijedan komentar ili prijetnja ne mogu izbaciti iz takta.

Imaš li neke posebno pozitivne ili negativne uspomene s utakmica?

Bilo je svakakvih događaja, od ružnih riječi, prijetnji, do pokušaja fizičkih obračuna. Pamtim jednu utakmicu kada sam kao pomoćna sutkinja na derbi utakmici dosudila nekoliko zaleđa. Pri pokušaju dosuđivanja idućeg zaleđa, jedan stariji gospodin me pokušao zaobljenom drškom kišobrana uhvatiti za vrat i povući. Međutim ni ta kao ni ostale prijetnje se nije izrealizirala. S druge strane, doživjela sam nedavno utakmicu na kojoj smo u Koprivnici sudile sve 4 žene. Imale smo odličan doček, pri izlasku na teren s igračima smo sve dobile ruže, a nakon utakmice čak i sitne poklončiće.

Na koliko si utakmica dosad sudila?

Trenutno je taj broj negdje oko 320. Tu pripadaju sve utakmice, od uzrasta U-8 pa nadalje, ali ukupno je preko 300 utakmica. Nakupi ih se s vremenom!

Jesi li sudila i nekim zvučnijim klubovima dosad?

Sudila sam nekoliko puta prijateljske utakmice i starijih i mlađih uzrasta, tako da sam imala prilike suditi Dinamu, Hajduku, Hrvatskom dragovoljcu, pa i nekim stranim klubovima.

Kako te sve obaveze usklađuješ sa obavezama prema fakultetu?

Budući da sam počela suditi još u srednjoj školi, navikla sam se na ovaj tempo. Nikad ne računam da ću vikendom nešto učiti, vikendi ostaju samo za suđenje nogometnih utakmica, jer se zna dogoditi da sudim 4 do 5 utakmica u ta dva dana. Sve obaveze prema fakultetu nastojim odraditi preko tjedna.

Je li moguće trenutno u Hrvatskoj suđenje pretvoriti u profesiju?

U Hrvatskoj suđenje nije profesionalizirano, iako se u nekim državama može živjeti od toga. Ovdje većina sudaca koji sude i u 1. ligi ima zapravo stalan posao, a meni je to trenutno izvor dodatne zarade, s obzirom na studij.

Pri kraju si s fakultetom. Planiraš li nastavit baviti se suđenjem?

Ne planiram prestati, pogotovo ne nakon sedam i pol godina. Doduše, malo mi je neizvjesna budućnost jer bih trebala diplomirati do jeseni, pa ne znam kako će biti dalje s traženjem posla, gdje ću ga eventualno dobiti, ali nastojim biti optimistična u svakom pogledu.

S obzirom na svoje doživljaje tijekom tih 7 i pol godina, bi li preporučila nekom da se bavi ovim zanimanjem?

Dapače, pozvala bih sve mlade ljudi koje zanima sport da se okušaju i u suđenju. U našoj županiji još uvijek nedostaje sudaca, i iako ima različitih doživljaja s utakmica, to je ipak jedno lijepo zanimanje, pogotovo kad su u pitanju putovanja i druženja. Također bih pozvala navijače koji dolaze na utakmice da budu malo obzirniji prema mlađim sucima i prema ženama, jer se treba riješiti predrasuda. Mi tamo ne dolazimo pokrasti nečiju ekipu za bodove, nego odrađujemo svoj posao. Na kraju krajeva, ne kaže se bez veze kada ozbiljniji klubovi traže pošteno suđenje da im šalju sutkinje.