Od otkrića bagdadske baterije za koju se nagađa da je otkrivena 1936. godine u jednom iračkom selu, uporno se nagađa da su naši preci ili njihovi vanzemaljski gurui poznavali napredne tehnologije elektrolize a tako i dobivanja nekih metala. Prošlo je nekoliko godina da bi otkrivači ovog mezopotamskog artefakta došli na ideju da se radi o galvanskom članku, dakle nekoj vrsti baterije koja može proizvesti struju.

Radi se o posudi od terakote koja u sebi ima bakreni cilindar a u sredini željezni štap. Željezni je dio članka izoliran od bakrenog dijela bitumenskim čepovima a cijela je naprava građena tako da će u njoj poteći struja ako se doda kiselina tekućina, poput soka narandže, limuna, grožđa ili ocat. Začudno, ali nikada nije provedeno testiranje starosti ovog nalaza pa je prepušteno mašti arheologa i drugih istraživača da iskemijaju objašnjenje za neobičnu spravu. Više je njih uspjelo dobiti struju koristeći sok od grožđa, čak i benzokinon koji proizvode neki kukci, a mogao se naći na dohvat ruke drevnih kemičara. Sjećam se da sam prije mnogo godina kontaktirao dr. Arnea Eggebrechta koji je, koristeći u seriju vezane baterije poput bagdadske, uspio na podlogu nanijeti u postupku galvanizacije metalni sloj debljine jednog mikrometra. Mada se radi o prilično jakom dokazu, iznenadilo me da dr. Eggebrecth više nije bio siguran u koje se svrhe mogao taj postupak koristiti u vremenima iz kojih naprava datira. Bilo je i drugih teorija, među kojima jedna vrlo zanimljiva: bagdadska je baterija bilo sredstvo kojime su svećenici liječili bolesti svojevrsnom elektroakupunkturom. Dakako, najjače su odjeknula nagađanja da su u svemu prste imali vanzemaljci.

"MALI ZELENI" S TIBETA

Vjetar u krila vjerovanju da su stare civilizacije imale neka metalurška znanja dalo je i slučajno otkriće u Kini. Naime, u jednoj je grobnici pronađen pojas od kovina među kojima je bio i aluminij, a poznato je da aluminija nema bez elektrolize. Čudovata potreba ljudi za dovlačenjem gurua iz dubina Svemira kako bi se objasnio relativno banalni postupak dobivanja metala živi i danas. Od toga da su naše pretke podučili nekim tehnikama kao kompenzaciju za ono što su sa Zemlje odnijeli, do tvrdnji da su neki od njih jednostavno ovdje kod nas zaglavili i stvorili nužne preduvjete za minimalne tehničke postupke.

O tome je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća lansirana priča koja je zvučala kao savršeni podložak za scenarij nekog znanstveno-fantastičnog filma. Jedan je američki arheolog, koji je priču kasnije i objavio, zaglavio u tibetanskom samostanu gdje se opravljao od upale pluća. Lunjajući podrumima lamaserije naletio je na pokretni kameni zid iza kojeg se krila grobnica nesvakidašnja sadržaja. Bila su tu tri lijesa. U dva su se nalazila neraspadnuta tijela dvoje bijelaca a u trećem malo biće odjeveno u skafander. Uz lijes se nalazila i neobična sprava očito načinjena od nekakva metala. Čovjek međutim nije imao živaca dalje prekapati po mračnoj odaji, već je požurio do poglavara samostana koji mu je pojasnio da se radi o posjetiocu sa zvijezda koji je neko vrijeme uspio na Tibetu preživjeti gledajući stalno prema nebu s kojeg je očekivao spasioce. Nisu nikada stigli. Navodno je tim zabačenim dijelom svijeta kasnije kružila mala lutka koja je predstavljala vanzemaljca, a začudno je da ovu legendu spominje priličan broj zapadnih autora. U svojim sam kontaktima s tibetanskim lamama pokušao potvrditi naveden događaj ali mi to nikada nije uspjelo. No, ispričali su mi da je napredna tehnologija obrade metala postojala na mitskom kontinentu Mu koji je nestao u neobjašnjenoj kataklizmi, a zabilježen je u drevnim spisima s "krova svijeta".

NANOSPIRALE STARE 100.000 GODINA

Istinsku senzaciju su izazvali ruski kopači zlata koji su u razdoblju između 1991. i 1995. godine na području rijeka Narada i Balbanju i dva potoka iskopali nešto što su kasnije nazvali nanospiralama. Na dubinama između tri i 12 metara pronađene su metalne spirale čije su dimenzije bile između relativno velikih od tri centimetara do nevjerojatno malenih koje su bile promjera svega 0,0003 milimetara! Ovo nano znači da je za izradu ovih sitnih predmeta bilo potrebno poznavanje nanotehnologije koja je danas svojevrsni hit u znanosti. Koristi se tek koje desetljeće, a starost se ovih predmetića, s obzirom na dubinu slojeva u kojima su nađeni, procjenjuje na fenomenalnih 100.000 godina! Štoviše, ne radi se o čistom bakru već leguri koja sadrži i molibden i volfram. Proporcije spirala odgovaraju čuvenom "zlatnom rezu", a svi koji su se njima bavili ne sumnjaju da su imale primjenu za koju danas ne možemo ni naslutiti što je bila. Zanimljivo je da je talište spomenutog molibdena čitavih 2.620 stupnjeva Celzijusa, a u moderna ga vremena nalazimo u slitinama vezanim uz raketnu tehnologiju. Uvećane snimke ovih spirala pokazuju da su morale biti izrađene izvanredno preciznim i profinjenim instrumentima.

Objekti su istraženi i Augerovom spektroskopijom. Kako bi se vidjela uvećana površina spirala i time odbacile primjedbe nekih da se radi o otpadu iz ruskog svemirskog programa. Moskovske geološke institucije nisu željele inzistirati na tome, ali nisu ni isključile da je riječ o "naprednoj i do sada nepoznatoj civilizaciji ili nekoj vrsti ostataka vanzemaljskog porijekla". Zanimljiva je napadna sličnost sa selfikama, spiralnim narukvicama opskurne zajednice Damanhur iz talijanskih Alpi koja propovijeda mogućnost sabiranja kozmičke energije pomoću takvih ukrasa, a njeni pripadnici tvrde da imaju kontakte sa bićima koja se čini da su smještena na velikom asteroidu na samom rubu naše Galaktike. Dakako, talijanski mistici imaju daleko manje argumenata za svoje tvrdnje od ruskih geologa i istraživača. Zato fenomen nanospirala s Urala ostaje najvećom tajnom kada su metali u pitanju.

DIJELOVI LETEĆIH TANJURA?

Diljem svijeta se javljaju ljudi koji tvrde da su došli u posjed dijelova NLO-a ili drugih metalnih ostataka koje pripisuju vanzemaljcima. Tako se mnogo godina nakon navodnog pada NLO-a u Roswellu javio čovjek koji je s mjesta udesa pobrao komadiće letjelice, što sada krase jedan muzej koji se bavi ufologijom. U valu interesa za posjete iz međuzvjezdanog prostora u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, grupa Brazilaca donosi krhotine "letećeg tanjura" za koje netko tada tvrdi da sadrže "neke metale koji nisu u toj formi mogli biti spojeni nikakvom nama poznatom metodom". Ništa manji interes ne izazivaju svojevremeno tajni snimci nepoznatog letećeg objekta uz koji stoje sovjetski vojnici, a očigledno je da je pao u nenastanjenim šumama istočnog dijela tadašnjeg SSSR-a. Jasno je da se radi o objektu načinjenom od metala, ali se nakon objavljivanja spomenutog filma nije o ovom incidentu više ništa čulo. Bilo je dosta sporenja oko autentičnosti snimka i mogućeg zemaljskog porijekla letjelice, ali ni do danas nema točnog objašnjenja o čemu se radilo.

Dr. Marcel Vogel, ugledni kalifornijski kemičar i vlasnik čak 32 patenta, svojevremeno je podigao poveliku prašinu izjavom da je ispitivao komadić metala koji mu je poslao kontroverzni stanovnik švicarskih planina, Eduard Meier. Naime, Meier je objavio stotine intrigantnih fotografija NLO-a i tvrdio da je s njima komunicirao godinama. Kao dokaz je priložio komadić legure za koju će Vogel kasnije reći ne samo da je nije mogao propisno analizirati, jer je proizvedena na nama sasvim nepoznat način, već mu se, dok je hodao s jednog kata na drugi, jednostavno dematerijalizirala i nestala iz džepa!

Nepoznati metal iz Tapanuia na Novom Zelandu i snimci koje je objavila vijenamska vojska samo su misterij produbili. Naime, iz službenog se izvješća jasno razabire da postoji 14 krhotina nepoznatog letećeg objekta za kojeg neki tvrde da ga je oborila protuzračna obrana Vijetnama, a drugi da je sam pao na jedan od otoka na domak te zemlje.