Od 1969. godine najzagonetnija knjiga na svijetu skrasila se u knjižnici Sveučilišta Yale u Beineckeovoj zbirci rijetkih knjiga i rukopisa pod signaturom MS 408. Sve to poslije šest stoljeća pustolovne povijesti u kojoj je išla iz ruke u ruku okrunjenih glava, alkemičara i isusovačkih sveznadara. Danas više nego ikad Voynichev rukopis izaziva zanimanje znanstvenika raznih struka, a čini se da je načeta njena tajna!

ZBUNJUJE STRUČNJAKE

Na te 272 stranice, od kojih se neke otklapaju, nepoznaim je pismom i na nepoznatom jeziku ispisano 170.000 znakova u 35.000 riječi. Dokazano je samo da Wilfrid Michael Voynich, čovjek koji je knjigu otkrio u moderno vrijeme u svibnju 1912., nije tu knjigu sam krivotvorio, jer je metodom radioaktivnog ugljika dokazano da pergament i pigmenti boje tog raskošno ilustriranog sveska potječu s početaka XV. stoljeća. U toj knjizi stručnjake zbunjuju detaljni prikazi biljaka, neke od njih su potpuno nepoznate, a neke su identificirane kao sa staništem u Novom svijetu. Problem je u tome što je knjiga nastala pola stoljeća prije rođenja Kristofora Kolumba!

Neki su crteži u knjizi, poput prikaza zodijaka, poznatih zviježđa i Mjesečevih faza, posve jasni. Nejasno je već, međutim, zašto su u svakome od znakova u isječku kruga zodijaka pridodijeljen spirale 30 crteža nagih ženskih tijela. I inače, rukopis obiluje crtežima ženske golotinje čija je uloga potpuno nepoznata.

SKEPTICI SU LIJENČINE

Skeptici su se, kad je dokazano da knjiga nije Voynicheva podvala, zabavljali mišlju da knjiga onda mora da je krivotvorina kojom su prevaranti obilazili dvorove ne bi li od naivnih vladara izvukli koji dukat. Te da je navodni tekst, kojega se nije moglo dovesti u vezu s bilo kojim poznatim ili izumrlim jezikom, samo proizvoljna nakupina znakovlja. Pokazuje se - skeptici su zapravo lijenčine.

Istina, Voynichevim su se rukopisom zabavljali razni šarlatani koji bi iz godine u godinu svečano objavili da su značenje rukopisa dešifrirali, ili čak sulude teoije da je to rano djelo Leonarda da Vincija. Naravno, sve su takve budalaštine stručnjaci ubrzo pokopali.

TEKST IMA JASNU LINGVISTIČKU STRUKTURU

Marcelo Montemurro, teorijski fizičar sa Sveučilišta Manchester, u uglednom znanstvenom časopisu PLOS ONE objavio je 21. lipnja analizu metodom računalne statistike. Učestalost određenih znakova u određenim prilikama, na primjer uoči promjene teme, snažno sugerira da je tekst smislen. Tako se, na primjer, slični sklopovi "riječi" ponavljaju na počecima članaka koji su sročeni kao neka vrsta recepta za spravljanje nekog biljnog pripravka. Falsifikator, to je posve sigurno, ne bi osjetio potrebu da svoja "slova" ponavlja u sličnim uzorcima. To daje naslutiti da tekst ima posve jasnu lingvističku strukturu, iako je posve nejasno o kakvom se jeziku radi!

— Uvjerljivo smo dokazali kako se riječi koje nose određeni sadržaj često pojavljuju grupirane na karakterističnim mjestima. Ondje gdje je potrebno izraziti sasvim specifičnu informaciju. U dugim nizovima teksta riječi ostavljaju svojevrstan statistički trag. Kad se mijenja tema, mijenjaju se i riječi — komentirao je BBC-u svoje nalaze Marcelo Montemurro.

Pa ipak, iako je u 35.000 riječi našao pravilan uzorak koji upućuje na to da tekst doista nosi informaciju, još je daleko od toga da bi se otkrilo njihovo značenje. I ono najzanimljivije, da bi se razumjele čudesne i paradoksalne zagonetke uočene pri razgledavanju slika.

— Nakon moje studije svi koji će Voynichev rukopis poželjeti otpisati kao prijevaru, morat će ovo uzeti na znanje. Iza ove knjige krije se zagonetna priča za koju je ipak pitanje hoćemo li je ikad uspjeti razumjeti — kaže Montemurro.

U POVIJESTI KNJIGE POSTOJE STOLJETNE RUPE

Povijest početaka Voynicheva rukopisa gubi se u srednjem vijeku. I u novijoj njenoj povijesti postoje velike, stoljetne rupe. I jednoga pisma iz 1666. godine, koje sadržaj te knjige nedvosmisleno opisuje, razabire se kako je knjiga pripadala Rudolfu II. (1552.1612.), caru Svetog Rimskog Carstva, češkom i ugarsko-hrvatskom kralju, koji ju je bio platio 600 dukata. Vladar ju je dao na čuvanje Jakubu Hořčickom od Tepenca (latiniziranog imena Jacobus Sinapius, 1575.-1622.), češkom ljekarniku, alkemičaru, botaničaru, osobnom liječniku i glavnom nadzorniku Rudolfovih botaničkih vrtova. Ime Hořčickoga još se i danas može pod ultraljubičastim svjetlom vidjeti na jednom od listova.

Sljedeći njen poznati vlasnik bio je stanoviti Georg Bareš, mračni praški alkemičar koji je također bio zbunjen njenom zagonetnošću, a za svezak je u jednom pismu ljutito napisao da mu "samo beskorisno zauzima mjesto u knjižnici". Bareš je knjigu, kopiranu u dijelovima, poslao sveznadaru i orijentalistu isusovcu Athanasiusu Kircheru (1601.-1680.) na Collegio Romano, koji je napravio prvu ranu studiju egipatskih hijeroglifa i napisao prvi rječnik koptskoga jezika. Kircher je tražio izvornik, ali mu ga Bareš nije htio dati.

Baš ta korespondencija izravno potvrđuje da se radi upravo o knjizi poznatoj kao Voynichev rukopis. Bareš je knjigu predao prijatelju Janu Mareku Marciju, rektoru Karlova sveučilišta u Pragu, a ovaj je knjigu ipak poslao Kircheru, svom dugogodišnjem prijatelju u dopisivanju. I potom se knjiga više ne spominje puna dva stoljeća, do Voynicheva ponovnog otkrića. Najvjerojatnije je bila zajedno s Kircherovom ostalom ostavštinom na papinskom sveučilištu Gregoriani, sve dok Vatikan nije 1870. okupirao talijanski kralj Vittorio Emmanuelle i opljačkao mnoge vatikanske dragocjenosti.

Prema novijem istraživanju rukopis je u panici, zajedno s drugim postojećim Kircherovim spisima, sakriven u Villi Mondragone u kojoj još postoji ex libris, signatura za nju koji je sačinio Petrus Beckx, prodavač koji je 11. svibnja 1912. Wilfridu Voynichu u toj vili prodao i ovaj rukopis zajedno s tridesetak drugih. U to se vrijeme zajednica isusovaca u Villi Mondragone našla u financijskim nevoljama pa je kupac kao što je bio britanski i američki trgovac starinama i bibliofil poljskoga podrijetla Wilfrid Voynich (1865.-1930.) bio svakako dobrodošao. Sami profil tog bjelosvjetskog bonvivana i luftiguza, sklonog senzacionalnim nastupima u visokom društvu, revolucionara i stalno pod sumnjama da je višestruki špijun, od početka je budio sumnjičavost u izvornost zagonetne knjige. Sad su te sumnje uklonjene.

Od prosinca 2010. godine Beineckeova zbirka rijetkih knjiga i rukopisa tu je inkunabulu skeniranu u cijelosti dala na korištenje cijeloj znanstvenoj javnosti. Tko je osobno želi pogledati PDF može ga pogledati ili skinuti ovdje.