Davnašnja nam predaja govori kako su žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća javno demonstrirale još 8. ožujka 1857. u New Yorku, a prosvjedovale su i mnogim desetljećima nakon toga, kao i 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, a iste su godine UN i službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.

Što se tijekom ovih stotinjak godina promijenilo na bolje? Biološka je uloga žena na ovom svijetu odavno, prije svega, samozadana njihovim postojanjem, no danas im se nudi »zamamna« sloboda i mogućnost da se izdignu iznad »rodnih obilježja«, pravo na rodnu neodređenost, zanemarujući svoju spolnu određenost na uštrb »feminističkog napretka«. Nismo sigurni da je to ono što je presudno kao iskorak na bolje za žene.

Danas one prosvjeduju sve uzaludnije, i još se bore, ali ne za bolje uvjete rada, nego da izdrže sve teži gorči teret svagdašnjice i da zadrže svoja bijedno plaćena radna mjesta. Danas se atributi ženske ljepote pretjerano ističu i izruguju prikazujući žene sve više samo kao utočišta samozadovoljavanja. Na ženstvo se nemilice nasrće i ono se ponižava zvjerski a žene se katkad i same trude biti nešto što se doista protivi njihovoj naravi, i htijući usavršiti svoje ženstvo, one se izvitoperuju. Otud i zaključak jedne od njih: »Muškarci koji tretiraju žene kao bespomoćne i slatke igračke zaslužuju žene koje će ih tretirati kao velikodušne i divne račune u bankama.«

No, ovo je čestitarski članak … a vele da žena treba biti ondje je gdje joj je mjesto. I ona to zna: i stiže na sva ta mjesta. U naša srca, u pomoć u pravi tren, da bude rame za plakanje i biće koje u nama izaziva udivljenje. Uza svu privrženost i posvećenost obitelji kao temeljnoj čestici ljudskog društva ona  je i sve osjetljivija na svakodnevne izazove i spremnija odgovoriti im.

U udruzi HRV trudimo se da žene uključimo u što više zbivanja, da im ponudimo što više sadržaja u kojima mogu suvereno učestvovati, stvarnosti koju mogu kreativno oplemenjivati, poput projekta »Ratnici u miru«. One danas sudjeluju u sportskim natjecanjima, prikazuju javno svoje radove, darivaju vlastite uratke skupljajući pomoć najsiromašnijima i najpotrebitijima među nama donacijama (u sklopu projekta »Ratnice velikog srca«), a od prošle se godine započelo i osnivanjem centara za unapređenja zdravlja i života kroz tečaje yoge, predavanja o duhovnosti uopće i raznovrsnim sličnim djelatnostima.

Što na koncu zaključiti čestitajući im njihov praznik? Možda je ipak najbolje ponukati ih da se što češće sjete Coco Chanel, koja je odavno rekla: »Najhrabriji čin je još uvijek misliti za sebe.«