U gradu, koji ima najviše kafića po glavi stanovnika, gdje broj alkoholičara sve više raste, a mladi počinju piti alkohol sve ranije, jedan od naših sugrađana, koji je  prije mnogo godina upao u zamku ovisnosti o alkoholu,  prije pet godina je odlučio,  jednom zauvijek oštro i odlučno reći NE.

Slavena Bandura mnogi znaju kao gitaristu dueta »Apfelstrudel«, kao vedru i nasmijanu osobu uvijek spremnu na šalu i svirku, ali mnogi ne znaju mnogo o njegovoj teškoj i mukotrpnoj borbi protiv ovisnosti o alkoholu.

Ovo je priča o hrabrosti, odvažnosti i jednoj potpunoj preobrazbi. Ovo je  poticajna i inspirativna priča o tome kako se zaista sve može uz mnogo želje, volje, upornog truda i odlučnosti.

PRVI KONCERT U »BIRTIJI ZAGREB«

Slavene, znam da si u mladosti puno svirao i da je Bjelovar tada bio pravi rockerski grad. Misliš li da je velika razlika između tadašnjih mladih i onih danas? Kako su tada živjeli mladi, što se slušalo i gdje se izlazilo?

Mislim da nema tako drastične razlike, »cajke« su se slušale i tada, možda u nekim drugim oblicima. Najveća razlika je što je bilo mnogo više »rockerskih« mjesta u našem gradu, koja su se tokom godina zatvorila, a  danas je  broj  onih koji slušaju rock, punk ili slično mnogo manji u odnosu na one koji slušaju, danas jako popularne »cajke«.

To je bilo i zlatno vrijeme, sada već kultne »birtije Zagreb«. Što je ona tada značila  tebi i kakve te uspomene vežu uz nju?

U svakom malom gradu na svijetu postoje osobe koje za sebe smatraju da su drugačije od ostalih. Takve osobe se moraju kad tad sresti u svom okruženju, u potrazi za identitetom. Ja sam se našao u Birtiji, ni sam ne znam kako, okružen jednim novim, zanimljivim svijetom koji mi doduše nije davao odgovore na pitanja, ali je nudio nove putove kako da do njih dođem.

Kada je i kako nastao »Apfelstrudel«, koji postoji i danas?

Nastao je spontano. Moj prijatelj Željko Trogrlić i ja održali smo koncert u »Zagrebu«, početkom prosinca 1988. godine. Bio je to ujedno prvi koncert održan tamo, još dok je ona imala prostor i u prizemlju. To je bio koncert u čast Johnu Lennonu i Jimu Morrisonu i svirale su se isključivo njihove pjesme. Nakon tog koncerta počelo je razdoblje svirki u »Birtiji«.

STANJE DEPRESIJE, RAVNODUŠNOSTI I BESMISLA

Znamo da se i tada alkohol pio u velikim količinama. Jesi li  tada bio svjestan da imaš problem, ili si kao i mnogi drugi, mislio da se samo, dobro zabavljaš?

Postoji bitna razlika: tada smo pili uz kartanje, svirku, priču. Bilo je to nešto što je bilo usputno, nije nam to bio jedini cilj. Danas  je sve više mladih koji izlaze navečer s jedinim ciljem – da »ubiju mozak«. Miješaju alkohol i tablete, a tako se brzo stvara ovisnost. Nama je to bila zabava...

Uskoro je došao i rat. Pilo se sve više i to svakodnevno. Mnogi od nas osjetili su besmisao, beznađe i depresiju te postali alkoholičari, kao i mnogi koji su se vratili s prvih borbenih crta... Nakon rata, zbog neimaštine, alkohola i potištenosti, događaju se mnoga samoubojstava.

Što je tebi tada bio »okidač«, na koji način si potražio pomoć i tko  je kod te odluke imao najviše utjecaja na tebe?

U to vrijeme sam radio i s posla su me uputili na liječenje, što inače danas rade rijetki poslodavci. Moj prvi pokušaj liječenja dogodio se 2005. godine, kada sam otišao u Zagreb, u KBC »Sestre milosrdnice«. Tijekom trotjednog boravka usvojio sam svo teoretsko znanje o ovisnosti o alkoholu, no kako sam bio u teškoj obiteljskoj situaciji, nisam pronašao dovoljno jak motiv da trajno apstiniram. Apstinirao sam nakon toga nekoliko mjeseci i onda sam ponovo počeo piti alkohol, misleći da ću moći kontrolirati količinu i postati umjereni uživalac. Krivo. Upao sam u stanje depresije, ravnodušnosti i besmisla koje je trajalo dosta dugo. Tek nakon tri godine, shvatio sam da sam došao do »limita«. Sada bih to opisao, kao da sam tada pokrenuo »stečajni postupak« nad sobom, a  sada znam da je »upravitelj«, jako dobro obavio svoj posao.

Na mene je mnogo utjecala moja djevojka Marijana  i moja obitelj – roditelji i sestra s obitelji. Bili su mi velika podrška u tim  prijelomnim trenucima.

JEDAN SASVIM NOVI NAČIN ŽIVOTA

Odlučio si  tada otići u komunu. Kako izgleda život tamo i kako je izgledalo tvoje izlječenje?

Komuna mi se tada činila kao logičan izbor, jer sam osjećao da mi treba ne samo fizičko izlječenje, već potpuna preobrazba. Zbog toga nisam želio ponovno ići u bolnicu, već pokušati nešto sasvim drugo. Otišao sam  u Zajednicu »Milosrdni otac«  koja djeluje u okviru župe Svetog Jakova u Međugorju. Tamo sam susreo različite ovisnike poput onih o heroinu, kocki, alkoholu, seksu i internetu. Princip rada sa svima je vrlo sličan, a sastoji se od tri temeljna načela: rad, razgovor i molitva.

Život u komuni sastoji se od zajedničkog suživota različitih ljudi s različitim problemima, a poveznica im je ovisnost. Sada znam kako je cilj svake ovisnosti: ubiti sve duhovno u čovjeku. Kada si teški ovisnik, ubijene su prije svega emocije. Ostaje samo želja za supstancom i stanjem tog »blaženstva«.

Prva tri mjeseca u komuni su najrigoroznija, a nakon šest mjeseci mnogi čak i odlaze, jer su fizički »očišćeni«. Mnogi tako naprave grešku i vrlo brzo se vrate svojoj ovisnosti. Ja sam odlučio otići tek kada zaista osjetim kako sam potpuno spreman.

Tamo se mnogo fizički radi i rade se zaista najrazličitiji poslovi. Smatra se, da se čovjeka mora što bolje osposobiti za kasniji život, ali se svakom čovjeku daje i prilika da otkrije neke talente i darove kod sebe, za koje ni on sam nije znao da postoje ili ih je zanemarivao.

Sve se radi u dogovoru s drugima, ali bez velikih dugoročnih planova, tj. po principu »dan po dan«. Ljudi potiču jedni druge (iskrenost se cijeni), ukazuju na njihove mane na kojima moraju još raditi. Jako je važna podrška, pomoć, iskrenost i poticanje.

Važno je vratiti i emocije, koje su tokom ovisnosti jednostavno bile »ubijene«, ali i pokrenuti postupak praštanja sebi i drugima. I to je tek  temelj za daljnje izlječenje.

Nakon sedam mjeseci u Međugorju  prebacili su me u manju zajednicu u Sloveniji, u Stari trg ob Kolpi. Tamo sam ostao 13 mjeseci. Tek nakon osamnaest mjeseci dobio sam dopust od dva tjedna i prvi puta došao kući. To je bio dobar test, kako bi vidio koliko sam se promijenio. Većina mojih prijatelja je reagirala pozitivno, no bilo je i onih skeptičnih. Nakon Slovenije proveo sam još četiri mjeseca u Međugorju, gdje su mi  tada povjereni i neki odgovorniji poslovi.

Život u komuni potiče da u tišini, kroz molitvu i meditaciju ponovo čuješ sebe, svoj unutarnji glas jer nam današnji svijet većinom nudi samo buku, buku od koje smo dezorijentirani i razbolijevamo se. U tišini sam spoznao svoje greške i polako učio kako ih ispraviti, te prihvatiti sebe bez prisiljavanja da budem nešto što nisam.

Vidio sam mnoga čudesna ozdravljenja, kao i puno ljudi sa svih kontinenata, koji su kroz ispovijed i praštanje počeli jedan  sasvim novi način života.

VELIKA ULOGA KLUBA I NJEGOVIH ČLANOVA

Kako je izgledao povratak kući i kolika je važnost Kluba liječenih alkoholičara u tvom životu?

Kada sam se vratio iz komune, odmah sam se javio u Klub liječenih alkoholičara u Bjelovaru. Naša županija je već duži niz godina vodeća po broju alkoholičara i Klub djeluje već dugo (od 1965.) Sastajemo se jednom tjedno, utorkom. Sada apstiniram pet godina, a već godinu dana sam i voditelj jedne grupe. Trenutno u moju grupu dolazi dvadesetak ljudi. Radi se s liječenim alkoholičarima, ali i s njihovim obiteljima.

Problem je našeg Kluba, ali i svih Klubova u Hrvatskoj, naravno s financiranjem. Mada Grad Bjelovar i naša Županija daju sredstva, to nije dovoljno za plaćanje stručnih suradnika i terapeuta. Mnogi ljudi rade volonterski, ali to nije dovoljno zbog velikog broja ovisnika, koji konstantno postaje sve veći. I na državnom nivou problemi su veliki. Tijekom godina, broj Klubova liječenih alkoholičara se prepolovio, naravno zbog financijskih razloga.

Imamo razne sportske susrete, večeri poezije, odlazimo na godišnje skupštine drugih Klubova, ugošćujemo razne predavače, pomažemo si međusobno na sve načine.

U životu liječenog alkoholičara, kušnje i »trenuci slabosti« nešto su što je posve normalno. Netko im se odupre, a netko poklekne. Tada je velika uloga Kluba i njegovih članova, u smislu pomoći i podrške.

Ja apstiniram pet godina, no u Klubu postoje ljudi koji apstiniraju i po 30, 40 godina. Alkoholizam je kronična bolest, čiji je jedini lijek apstinencija. Broj bolesti izazvanih alkoholizmom, danas je toliki da je svaki četvrti bolnički krevet povezan sa alkoholizmom, tj. on mu je, na neki način uzrok.

Kao što svaki alkoholičar unesrećuje još nekoliko ljudi oko sebe, tako svaki liječeni alkoholičar koji uredno apstinira vraća povjerenje u sebe, drugima i sebi.

Danas ti je  duhovnost, vrlo važan dio tvog života, znam da si aktivan i u našoj crkvi Svetog Antuna. Koliko ti je važna vjera u tvom životu?

Duhovni aspekt  života vrlo mi je važan. Svom osobnom napretku,  vodilo me produbljivanje duhovnosti. Našao sam se u sviranju, jer smatram da kroz taj svoj dar, tj. talent koji mi je darovan dajem nešto i drugima. Sviranje u crkvi Svetog Antuna dogodilo se spontano. Tamo sviram već nekoliko mjeseci sa svojim prijateljima, situacija u zboru se pokrenula u pozitivnom smjeru i tamo se dobro osjećam.

Kroz vjeru, tj. molitvu i meditaciju, kroz svoju tišinu i slušanje sebe otkrio sam mnogo o sebi, svojim pogreškama, o putu kojim trebam krenuti. Učim i dalje i mnoge stvari koje mi se dešavaju u životu, shvaćam kao lekcije.

RAZMIŠLJAJTE SVOJOM GLAVOM!

Kako sada izgleda tvoj život?

Redovno odlazim na sastanke Kluba, već tri godine  ponovno nastupam sa svojim prijateljem Željkom Trogrlićem u duetu »Apfelstrudel«. Sviram i u VIS-u „Fino Wino“. Također sam, već deset godina, član limene glazbe u Predavcu (DVD Predavac), aktivan sam i u zboru crkve Svetog Antuna. Živim svoj život, pokušavajući učiti i raditi na sebi, slušati sebe i spoznavati svoj put, pomažući pritom i drugima.

Slavene,  puno ti hvala, što si s nama, podijelio svoje iskustvo. Želim ti  još mnogo hrabrosti, odvažnosti i vjere, kao i mnogo uspjeha i lijepih trenutaka na tvom životnom putu. Mnogima možeš poslužiti kao primjer, poticaj i inspiracija. Što bi s obzirom na tvoje iskustvo, poručio današnjim mladima?

Samo jedno: razmišljajte svojom glavom!