Producenti Tim Bevan i Eric Fellner nisu mogli 2013. godine znati da će se 2015. godine u Nepalu dogoditi katastrofalan potres. Odlučili su napraviti film katastrofe po svim pravilima, s mnogo poznatih glumaca, glavnom i nekoliko sporednih radnji, romansom, tragedijom i junaštvima, te s mnogo specijalnih efekata nove generacije. I film su ovaj put smjestili u planine. Štoviše, najvišu od njih. Recepturi je dodan i sastojak koji se temelji na stvarnom događaju, pa mu slijedi aureola kakvom je film Titanic razvalio kinoblagajne. Među sastojcima je čak i pristojna količina od 12 poginulih. No, godinu dana kasnije u lavini ih je poginulo 16, a ove godine u lavinskim nesrećama kao posljedicama proljetnog potresa poginulo je 18 penjača. Ouch! A izgledalo je kao da će se hvaliti rekordnim brojem mrtvih.

SVI SASTOJCI ZA ZABAVU U KINU

Ništa zato, ni Titanic sa 1517 poginulih nije rekorder. Godine 1948. u Kini je potonuo putnički parni brod Kiangya, a dokazano je da je poginulo 2750 ljudi, iako ih je nestalo 3920, a 1987. godine u potonuću filipinskog trajekta Doña Paz poslije sudara s tankerom Vector kada je život izgubilo 4386 ljudi. Da se i ne spomene 9400 mrtvih iz siječnja 1945. kad je sovjetska podmornica torpedirala vojni transportni brod Wilhelm Gustloff s kojim je na dno Baltika s brodom otišlo 9400 ljudi, od čega je bilo 8956 civila, koji su se povlačili iz Courlanda i Gdanjska. Titanic je još uvijek u fokusu Zapada, a na sličan način i Everest. Na kraju priče sve uvijek ovisi o zanimljivosti priče i redateljskom umijeću.

Za ovaj film ipak si slobodno uzmite kokice, jer s njime ipak dolaze svi sastojci za zabavu u kinu. Međutim, sumnjam da ćete te večeri doista saznati kako je to penjati se u vrlo, vrlo visokim planinama.

Što to onamo ljude tjera, što tamo doživljavaju i zašto se planinama vraćaju i nakon teških nesreća teško da se može očekivati od filma. Planina jednostavno nije filmična, a filmovi koji su se njima bavili barem ovlaš kao mjesto radnje poput filmova »K2«, »Cliffhangera«, »Kazne na planini Eiger«, »Everest« (1988.) i sličnih. Svakom od tih filmova nije bila dovoljan obećavajuće opasan ambijent, nego je bilo potrebno još-ono-nešto. Planine su nefilmične, a kad su dobro snimljene onda su kič za fototapete bez da imalo mirišu na opasnost koja ondje nikad ne spava.

RAZLIKA IZMEĐU ROMANTIZIRANO-TRAGEDIZIRANIH STRADANJA I STVARNOSTI

Na planini nema romantičnih ni herojskih momenata, a još manje epskih tragedija. Stradanja su, na žalost, uvijek banalna pa i onda kad stradaju najbolji. Nije najsigurnije mjesto, ali bi dojam mogla popraviti primisao da čovjek koji se s brda u civilizaciju vrati ima sasvim druge predodžbe o tome što je malo, a što veliko, što je mali, a što veliki problem, što je mala opasnost, a što velika. Koji put je dojam da je tamo sigurnije nego u uredu: tamo ti nitko neće zabiti nož u leđa.

Meni je osobno otvorio oči, da vidim razliku između romantizirano-tragediziranih stradanja i stvarnosti. Jedan zatvoreni sastanak Stanice Gorske službe spašavanja na kojemu se analizirala akcija izvlačenja prijateljice koja je stradala na zimskom usponu na Triglav. Ekipa koja je pronašla tijelo stradale djevojke u prepričavanju pojedinosti spašavanja u jednoj je rečenici rekla otprilike ovo: »Ona je, naravno, dolje bila izuvena.«

Kada sam pitao starijeg kolegu, jednoga od legendarnih osnivača GSS-a, što ta riječ »naravno« znači, on mi je odgovorio: »Oni što padnu niz stijenu uvijek stignu bez cipela.«

Otprilike se u suočavanju s tom oprekom, između želja koju vatrom hrani mladalačka energija i opasnosti koja je uvijek okrutna i nikada epsknajtežim usponima nastavljaju baviti oni koji, kako se interno crnohumorno kaže, »prežive prvu godinu poslije alpinističke škole«, a ne pobjegnu odatle još za njena trajanja.

EVEREST KAO NAJPOŽELJNIJA PLANINA ZA USPON

Uz katastrofu na Everestu iz svibnja 1996. godine razvila se u medijima i kontroverza. Javno se raspravjalo o tome tko je i što skrivilo toliko umrlih u raznim ekspedicijama koje su se 10. i 11. svibnja 1996. s raznih strana planine uspinjale na Everest. Dio te polemike u javnosti svaljivao se na opća mjesta kao što su jagma za slavom i novcem.

Mediji sebe nisu okrivljavali, jer je to posljednje što bi učinili. No, upravo su mediji stvorili stereotipe, Everest kao najpoželjniju planinu za uspon - jer zanemaruju mnogo teže i dramatičnije uspone na samo malo niže planine – uglavnom zato jer ne razumiju dvije osnovne stvari: što je u uspinjanju lijepo i što je u uspinjanju glavni ljudski doživljaj. Everest je samo najviši, a to im je i više nego dovoljno. Medijska eksponiranost vodi medijskoj pozornosti – uostalom kao i stradanja, koji su neizbježni medijski začin – a to penjačima omogućuje da si, nakon uspona na Everest!, priušte teže i ljepše uspone po svom guštu, one koji će doista odjeknuti među poznavateljima. A u medijima biti zanemareni.

BEZ HIMNI, MEDALJA I SLUŽBENOG VOĐENJA REKORDA

Za medije ima, za razliku od nevolja specifičnih za filmaše, nevolja u tome što u usponima na najviša gorja nije moguće raditi izravni prijenos. Istina, 1998. godine Kinezi su izveli uspon sa sjeverne strane u suradnji s japanskim korporacijama i penjačima, koji je izravno prenošen i s 12 ljudi s maskama za kisik odjednom na vrhu jedan je od trijumfa televizije, ne i alpinizma. Za taj je pothvat bila od sporta puno zaslužnija politika.

Osim što nema izravnih prijenosa, nema sviranja himni, nema podjele medalja, nema službenog vođenja rekorda. Onaj tko nosi državni zastavu u naprtnjači iz koje se izbacuje svaki suvišni gram, jedini je je patriot u sportu koji to ima čime i dokazati. Slične su nevolje i sa sponzorima, koji su potrebni, ali njihovi zahtjevi ponekad izravno utječu uspješnost uspona. Naravno, i sve što nije Everest teško pronalazi izdašnije sponzore, iako su moderna vrhunska oprema i neophodne pripreme vrlo skupe. Upravo zbog toga Everest je magnet za bogate, nedovoljno iskusne i fanatike koji su skupili novac da bi upravo na Everestu izveli neku bizarnu vragoliju i domogli se svojih pet minuta u medijima, dok stvarni penjači jedino zbog dokumentiranja da su stvarno učinili ono što tvrde, prinuđeni priučiti se fotografiranju, čak i ako su za to antitalenti. Opterećenje koje može stvoriti čak i neki ugovor s televizijskom kućom kao sponzorom nemoguće je vrednovati, a svakako znatno pridonosi riziku od neuspjeha - koji sponzora ne zanima, bez obzira na eventualnu epičnost samoga uspona.

SVAKI JE USPON RAVAN ZLATNOJ OLIMPIJSKOJ MEDALJI

Do godine 2001. više se od 1500 ljudi popelo na vrh Everesta, kad je Amerikanka Elizabeth Hawley, bivša novinarka Reutersa koja još od 1960. godine u Nepalu vodi kronike svih uspona, o Everestu prestala voditi bazu podataka. Danas se baza podataka o usponima i stradanjima i na internetu zaustavila na 2010. godini.

Zanimljivo je da se na 8611 metara visoki K2 ili Čogori, drugi po visini najviši vrh svijeta, do danas popelo samo 302 penjača, a ondje je živote ostavio 31 planinar. Podatak neopravdano posve nepoznat u široj javnosti, a da ne naglašavamo da je K2 i teža i lješa planina od Everesta. Po sportskoj težini i potrebama za pripremama za uspon, svaki je uspon - danas bez “cuclanja” dopunskog kisika iz boca - po vrijednosti ravan zlatnoj olimpijskoj medalji. Nekada su se na Olimpijskim igram medalje alpinistima doista i dodjeljivale!

NESREĆE SU POGODILE VEĆINOM PRIPADNIKE KOMERCIJALNIH EKSPEDICIJA

I to je glavni problem Everesta i nesreća koje se ondje događaju. Dokumentarni podaci na kojima se temelji dramatizacija za film su korištene dvije knjige koje se međusobno svađaju o uzrocima nesreća. Danas su, kao i kobnoga svibnja 1996. godine, na Everestu najbrojnije komercijalne ekspedicije. Poduzetni organizatori, obično iskusni planinari, kupe od nepalskog ministarstva turizma, za skupi novac kupe dozvole za uspon. Do prije dvadesetak godina iznos koji se uplaćivao bio je od 10 do 20 tisuća dolara po ekspediciji, a rezervacije su se uplaćivale po desetak godina unaprijed i to za već poznate smjerove uspona. Do lani je Nepal naplaćivao dozvole i do 25.000 dolara po planinaru! Lani su tu pristojbu smanjili na 10.000 dolara, jer se pokazalo da cjenovnu prepreku prelaze uglavnom penjači problematične kompetencije. Ništa drukčije nije ni s tibetanske strane kojima upravlja ministarstvo turizma u Pekingu.

Nesreće su 1996. godine pogodile većinom pripadnike komercijalnih ekspedicija. To, da je moguće umjesto klupske ili nacionalne, organizirati komercijalnu ekspediciju nije ništa čudno. Po svijetu ima mnoštvo izvrsnih penjača koji su po definiciji veliki individualisti i komercijalne su ekspedicije mogućnost da se u nekoj nađu prije nego u nekoj nacionalnoj, te tako ispune životni (ili poslovni) san. Jugoslavenska ekspedicija iz 1979. godine, koju je vodio Tone Škarja, uspjela je ishodovati uspon Zapadnim grebenom kojim se nitko nije popeo, a zagrebačka ekspedicija s tibetanske strane iz 1989. u kojoj sam sudjelovao uspjela je otkupiti dozvolu od komercijalne ekspedicije koja se raspala.

Foto: Mirosalv Ambruš-kiš

NA EVERESTU JE UKUPNO POGINULO VIŠE OD 250 LJUDI

U tim se kobnim ekspedicijama 1996. godine u napadu na vrh Everesta u samo jednom danu našlo čak 34 ljudi! Jedno mišljenje iznio je u knjizi »Into the Thin Air« novinar John Krakauer koje kaže da je glavni uzrok korištenje kisika iz boca i pritisak na vođe komercijalnih ekspedicija da osiguraju užad za osiguravanje i ugaženu stazu u snijegu bilo glavni uzrok nesreća, kao i to da su morali pratiti i ispomagati u biti nekompetentne penjače. Ta je gužva, po njemu, dovela do okolnosti koje su završile tragedijom. Njih je 84 te sezone ipak uspjelo izaći na vrh. Statistički, čak i kad se uračunaju nesreće iz proljeća 1996., ta je penjačka sezona, koja završava otprilike 30. svibnja time što monsunski oblaci preplave regiju Khumbu Himal, bila je statistički ispod prosjeka nesreća koje se događaju na Everestu. Iza te epizode ostao je gorak okus medijskog optuživanja agencija koje su vodile ekspedicije s najviše žrtava, Adventure Consultants i Mountain Madness, te posebno vodiča, elitnog alpinista s 18 uspona na vrhove više od 8000 metara Anatolija Bukarejeva (poginuo je 25. prosinca 1997. na zimskom usponu uz tešku južnu stijenu Anapurne). U knjizi »The Climb« iz 1997. godine uz koautora G. Westona DeWalta Bukarejev je odbacio optužbe Krakauera da se u okolnostima nesreće ponio neetično.

Na Everestu je ukupno poginulo više od 250 ljudi. Mnogi leševi i danas leže zamrznuti na putu prema vrhu.

Bit će zanimljivo u filmu, kojemu je glavni motiv spektakl, vidjeti koliko su autori u svemu uspjeli svojim filmskim likovima ocrtati motive o tome zašto se penju. Nisu svi penjači, nažalost, oličenje sportskog duha i etičnosti.