Kao i obično kada planiram putovati u neku zemlju, prvo posjetim internetske stranice kako bi provjerila što sve treba obavezno vidjeti. Ništa drugačije nije bilo ni prilikom planiranja putovanja u Japan. Kako gotovo nikada ne putujem s agencijama, već sam se dobro ispraksirala gdje pronaći informacije koje trebam i kako optimalno iskoristiti vrijeme i novac u nekoj zemlji. Stranice za putovanja uvijek su neiscrpan izvor informacija i savjeta od putnika za putnike – bez nepotrebnih reklamnih brošura i preskupih hotela, izleta i sličnog. Putnici putnicima tako gotovo uvijek na svim stranicama predlažu obilazak najvažnijih znamenitosti, muzeja, religijskih objekata, nacionalnih parkova, ali i neobičnih zanimljivosti, manje popularnih mjesta i stvari koje službeni vodiči ne nude. Kada se pogledaju stranice za Kyoto, odmah nakon posjeta Zlatnom paviljonu (Kinkaku-ji), jednoj od najpoznatijih zgrada u Japanu, putnici predlažu odlazak na tečaj kuhanja. U svakom slučaju, poprilično neobičan prijedlog uzme li se u obzir činjenica da Kyoto ima više od 1600 budističkih hramova, više od 400 Shinto shrines (šintoističkih svetišta) i čak 17 objekata koji se nalaze na listi zaštićene baštine UNESCO-a, predivnu bambusovu šumu, šetnice uz rijeke, četvrt Gion s gejšama, kraljevsku palaču, vrhunske muzeje… Sve je to tek dio onoga što ovaj stari kraljevski grad nudi. Pa, što je to tako posebno u tečaju kuhanja da je nadmašilo sve znamenitosti grada čije ljepote uspoređuju s Parizom, Rimom i Londonom?

Japanska je kuhinja neobičan spoj boja i okusa. Dodate li tome i namirnice koje su ostatku svijeta gotovo posve nepoznate, kao i neobična imena te osnovnu ljudsku potrebu za hranom (i istraživanjem), dobili ste djelomičan odgovor zašto je tečaj kuhanja tako popularan u Kyotu. Najposjećeniji i najhvaljeniji tečaj kuhanja je Haru cooking class (Haru tečaj kuhanja) koji je ime dobio po kćeri voditelja tečaja – Haruko. Nerijetko se tako dogodi da i samog voditelja, čije je ime Taro, polaznici oslove s Haruko, što je tipično japansko ime za djevojčice. »Navikao sam već da me zovu Haru pa ponekad ne ispravim svoje polaznike«, govori Taro koji tečaj kuhanja vodi već pet godina u svome domu, sa suprugom Yoshiko čije se ime izgovara Joško, što je pak za mene poprilično zabavno. A zabavna imena tek su uvod u jedan od najboljih tečajeva koje sam pohađala. Taro je polaznike dočekao na autobusnoj stanici koja je nekoliko koraka udaljena od njegove kuće koja je pravi uvid u tradicionalan način života Japana. Nakon izuvanja na ulazu, što je uobičajeno za japanske kuće, dočekuje nas Joško i njihova mlada kći Kyoko koju doslovno svi polaznici žele držati i slikati.

NEMOGUĆE PRONAĆI NEGATIVNU KRITIKU

Japanska su djeca preslatka i u tome se svi polaznici jednoglasno slažu. Dvije su djevojke na tečaj stigle iz Njemačke, korejsko-španjolski mladi par s adresom u Švicarskoj te par iz Kalifornije čiji su korijeni kineskoga podrijetla. Uistinu raznoliko društvo na tečaju japanskog kuhanja! Ja sam prva polaznica iz Hrvatske, ali kao i većina Japanaca, i Taro zna za Hrvatsku, pita o kuhinji, uspoređuje s Japanom. U pet godina koliko vodi tečaj imao je polaznike iz gotovo svih krajeva svijeta, pa i same Japance koji su pomalo zaboravili tradicionalno kuhanje. Sve je, kako kaže, započelo slučajno. I Taro i njegova supruga Yoshiko radili su u ugostiteljstvu i često su se imali prilike susretati sa strancima koji su željeli znati više o japanskoj kuhinji, namirnicama, hrani na japanskom tanjuru. Zahvaljujući pomoći tadašnjeg šefa, ujedno i vlasnika nekoliko hotela u Kyotu koji im je dopustio da u sve hotelske sobe stave promotivne materijale za tečaj kuhanja, dobili su prve polaznike. Kritike su bile fantastične, a niz oduševljenih polaznika nastavio je rasti. Na mnogobrojnim portalima koji pišu o ovom tečaju kuhanja nemoguće je pronaći negativnu kritiku, a za to postoji i dobar razlog – tečaj je jednostavno fantastičan i uistinu ga treba doživjeti. U uvodnom dijelu tečaja, dok gosti piju čaj i grickaju slastice sjedeći oko tradicionalnog japanskog stola, Taro objašnjava osnovne namirnice japanske kuhinje. Većina polaznika zna ponešto o japanskoj kuhinji, prepoznaje neke namirnice, dok su im druge prava nepoznanica. Za sve je polaznike pripremljen i popis namirnica, kao i recepti onoga što će se na tečaju pripremati, a što kasnije mogu raditi i kod kuće. Poseban interes vlada za Kobe govedinu – najskuplju i najbolju govedinu na svijetu koja se proizvodi u Japanu, a u minimalnim količinama izvozi i izvan Japana. Taro nam objašnjava niz propisa koje govedina mora zadovoljiti prije nego što dobije certifikat, a mi polaznici provjeravamo ima li istine u navodima da se Kobe goveda masiraju i da po cijele dane na pašnjacima slušaju klasičnu glazbu, što rezultira vrhunskim mesom. Prema njegovim saznanjima, ne masiraju ih, ali navodno im farmeri doista znaju puštati glazbu. Oduševljenje oko Kobe govedine raste iz trena u tren, baš kao i zazubice svim polaznicima. U praktičnom dijelu tečaja polaznici režu razno povrće, pripremaju miso juhu i otkrivaju paletu novih začina, kao i kuhinjskih pomagala koje Japanci koriste stoljećima.

PRIPREMANJE NAJBOLJE GOVEDINE NA SVIJETU

Polaznicima tečaja Taro poklanja i svoj izum – moderno dizajniranu posudicu za uljenje tava. Zaštitio je patent, ali trenutno zbog velikog interesa za tečaj kuhanja nema vremena ozbiljnije se baviti prodajom svojih kuhinjskih izuma. Kao jedan od najživahnijih i najtežih dijelova tečaja izdvaja se pečenje jaja. Bez obzira na to kako jednostavno zvuči, ispeći jaja na tradicionalan japanski način nije uopće tako jednostavno i zahtijeva preciznost, ali i pomoć. No, uz dobrog učitelja svi polaznici savladavaju tehniku pečenja jaja s više ili manje uspjeha. Jer, važno je sve: i kako je jaje pečeno i kako izgleda. A nakon pečenja jaja za one koji su odabrali tečaj s Kobe govedinom slijedi vrhunac – pripremanje najbolje govedine na svijetu. Većina polaznika taj će posao ipak prepustiti profesionalcu pa dok Taro objašnjava kako pravilno ispeći Kobe govedinu, kuću ispunjava miris najpoznatije govedine na svijetu – a polaznici s nestrpljenjem čekaju trenutak kada će sjesti za stol. Naime, sve što se radilo za vrijeme tečaja Yoshiko će dekorirati i servirati za večeru polaznicima. Pa, koliko god sve zvučalo jednostavno i krajnje praktično, zapravo je prava simfonija boja, mirisa, okusa i zasigurno najbolji način za upoznati tradiciju Japana i japanske kuhinje. Večera je bogato dekorirana, servirana u mnoštvo posudica kako to i nalaže japanska tradicija. Taro i njegova obitelj izvrsni su domaćini, neiscrpan izvor informacija i u pravu su oni koji kažu da nećete propustiti previše ako ne obiđete baš sve najvažnije hramove u Kyotu, ali da ćete izgubiti neopisivo puno ako propustite Haru tečaj kuhanja.