- Imam 16 godina, a svirati sam počeo sa šest i pol. Violončelo sviram već devet godina. Nakon četvrtoga razreda osnovne škole iz Narte sam prešao u Ivansku gdje sam završio osnovnu školu. Sada sam učenik Srednje glazbene škole Vatroslava Lisinskoga u Bjelovaru. Inače, idem u drugi razred srednje škole, a treći razred glazbene, jer sam godinu ranije krenuo u glazbenu.

Tako mi se, u najkraćim crtama, predstavio Emanuel Pavon iz Paljevina. Koji su mu planovi za budućnost? Prije svega želi postati dobar i pošten čovjek jer misli kako bi bez toga bio "jedno veliko ništa". Plan mu je upisati Akademiju, misli da ima šanse, ali, opet... Nikad' se ne zna.

- Vidjet ćemo... - oprezno govori Emanuel o svojim planovima i nekako preskromno sebe ocjenjuje kada tvrdi kako je za taj instrument velika konkurencija pa nije baš najsigurniji u svoj uspjeh. Svi mu kažu da je talentiran, ali on zna kako darovitost ne vrijedi mnogo bez rada i kaže: "Ja ću se truditi i raditi, a ostalo u Božje ruke."

Nama se, pak, imajući na umu njegovu ljubav prema glazbi i njegove dosadašnje rezultate, upis na Muzičku akademiju ne čini upitnim. Tim više što smo ovih dana još bolje upoznali Emanuela i njegov način života. Na primjer, radi što uspješnijega izvršenja svojih obveza on u školu ne putuje iz Paljevina već stanuje u Đačkomu domu u Bjelovaru. Isto tako, za razliku od svojih vršnjaka Emanuel Pavon svoj kompjutor rabi znatno manje. Naravno, igra igrice, ali mu one nisu važnije od glazbe. Smatra ih, zapravo, gubitkom vremena. Čak i kada ne bi trebao toliko vježbati zacijelo bi vrijeme pred kompjutorom znao bolje iskoristiti.

NAJBOLJI JE IPAK VIKEND

Kako izgleda jedan školski dan mladoga, darovitoga glazbenika Emanuela Pavona?

Ujutro sam u Glazbenoj, a poslijepodne u srednjoj školi. U osam krećem u Glazbenu i nastava mi traje do 12, ručam pa opet u školu do 19 sati. Vratim se u Dom, večeram i ostatak vremena učim i sviram. Naravno, uvijek mi ostane nešto vremena i za druženje s vršnjacima i prijateljima iz sobe. U Domu imamo domski bend, tamburaški sastav, radionice... prijavio sam se u glazbenu sekciju i kada se priređuje nekakva priredba onda mi obavezno sviramo. To je malo čudan sastav benda. Violončelo, violina, gitara, bubnjevi, klavir i kontrabas. Repertoar je raznolik. Sad' je trenutno rock. Zvuk je zanimljiv. Moraju se pisati posebni aranžmani... tko će što svirati, a pomaže nam i profesor Miroslav Popović, odgajatelj u Domu. Zapravo, većinu sam dana angažiran. Neki su mi dani pretrpani s programima, a neki su, ipak, malo lakši. Ali, najbolji je vikend.

Zar nemaš vremena za sebe?

Ja sam se već naviknuo na to da imam malo vremena za sebe. Navikao sam na takav tempo od malih nogu. Još dok sam išao u školu u Ivanskoj putovao sam u glazbenu i nije bilo vremena za nešto drugo. Kretao sam ujutro. Vozio me tata ili roditelji mojih prijatelja koji isto pohađaju glazbenu školu. Tako smo se godinama vozili izlazeći jedni drugima u susret. I ovom se prigodom svima njima iskreno zahvaljujem. Otkako sam u domu sve mi je puno lakše i sve mi je blizu.

Glazba, glazba, glazba... ima li što još u životu?

Pfff... aaaa... naravno da ima! Glazba je dio mene i moj izbor budućega zvanja. To je nešto što volim i smatram da mi najbolje ide. Zato sam i odlučio da mi to bude profesija.

VRATITE EMANUELU BICIKL!

Imaš li neki hobi, postoji li ipak nešto drugo izvan glazbe?

Ja sam sličan svojim vršnjacima: volim gledati dobre filmove, spavati, fejsati, družiti se, dobro jesti, trčati s prijateljima, ići u teretanu, ići na izlete... Nisam Vam rekao da, također, imam bend i izvan škole i Doma. Sviramo već godinu dana za svoj gušt. Sastajemo se kod izvrsnoga glazbenika, bubnjara Dominika Šabića. Tu su još: gitarist Ivan Ileković, klaviristica Sara Gredelj, pjevač Nikola Cepanec i ja na violončelu. Sviramo jedanput tjedno, obično nedjeljom navečer. Zato, ne bih rekao da se puno razlikujem od mojih vršnjaka već samo da je moj način zabave, možda, malo drugačiji. Zaboravio sam još reći da volim voziti bicikl i da mi ga je netko ukrao. Bio je lijep i crven pa molim onog tko mi ga je ukrao, ako ovo pročita, da ga nasloni na Učenički dom Bjelovar. Bit ću mu jako zahvalan (može i nagrada)!

Iako je visok, Emanuel se ne doima baš snažno. Iizgledom je više krhak pa ga je, nakon upoznavanja njegova načina života, umjesno upitati stigne li uopće redovito ručati i što najviše voli?

Već sam reko da volim jesti, a to što sam izgledom krhak... možda je to dio moje osobnosti. Vidjet ćemo kad odrastem. Odmalena sam naučio jesti svu hranu, a moja mama vodi računa da se ispravno i zdravo hranim. Ako mi je nešto posebno po volji onda su to knedle sa šljivama, lazanje i, naravno, gra'zelje.

Što je potaknulo tvoju ljubav prema glazbi i sve drugo stavilo u drugi plan?

Kada sam imao šest godina moji su roditelji u meni naslutili neki glazbeni talent i odveli su me u Glazbenu školu. Tada su me upisali u glazbenu igraonicu i tamo me je voditeljica, profesorica iz violončela, Đurđa Knitl pitala da li bih htio svirati violončelo, iako tada nisam izrazio baš neku želju za tim instrumentom... Eto, tako je to krenulo.

DJED I TATA HARMONIKAŠI

Je li se netko u obitelji bavio glazbom?

Moj tata je malo učio svirati harmoniku. Privatno, nije išao u glazbenu školu. On ne zna note, ali zna po sluhu uhvatiti melodiju. Kada sam bio mali on me je prvi učio svirati na sintesajzeru lagane Božićne pjesmice. Poslije tate, moram spomenuti svoga djeda koji je volio glazbu, ali nije znao svirati već kad bi se malo razveselio uz koju čašicu kraj bunara je rastezao harmoniku na radost i veselje svojih susjeda. Oni ga još i danas rado pamte po njegovom smislu za humor.

Je li se ti prilagođavaš načinu života obitelji ili se tvoja obitelj navikava na tvoj ritam. Tko koga prati?

Moji roditelji su se uvijek prilagođavali mojim potrebama i nastojali su postupiti onako kako je najbolje za mene. Uvijek su tu s podrškom i savjetima. Ohrabruju me i nastoje mi pomoći da izgradim svoj stav o životu, a opet mi ostavljaju slobodu odluke(naravno - ako je dobra). Ja sam im za to iznimno zahvalan i trudit ću se opravdati njihovo povjerenje jer su u mene uložili ono najvažnije – puno ljubavi.

IMA SVEGA - PETICA, ČETVORKI, TROJKI...

Nije, dakle, Emanuelu talent pao s neba. Ipak se prenosio s koljena na koljeno. Da je učiteljica violončela upoznala Emanuelova djeda ili tatu tko zna šbi se iz toga izrodilo - možda jedan trio čelista svjetske slave. Na takvo moje glasno razmišljanje Emanuel se samo nasmješio.

Kako ti ide u školi s predmetima koji nisu bliski glazbi?

To mi je dosta teško jer, zapravo, riječ je o dvije škole. Jedna je ona sa stručnim, glazbenim, predmetima, a ona druga s općeobrazovnim. Kada bih htio da sve bude perfektno ne bih smio spavati. Ocjene predmeta izvan glazbe nisu mi baš najbolje, ima svega: petica, četvorki, trojki... ali nisam ni loš jer si to ne mogu dopustiti. U slučaju da ne uspijem u glazbi, moram misliti o svom drugom obrazovanju i budućnosti.

Postoji li mogućnost da uskoro imamo i bjelovarske čelose?

Znam za "tu čelose" ("2cellos", L. Šulić & S. Hauser) i jako ih obožavam. Za bjelovarske čelose još ne znam, ali volio bih kada bi se pojavio još jedan pa tko zna - ja sam za.

Već gotovo cijelo jedno desetljeće Emanuel živi za glazbu i svoj instrument, a kako kažu ljudi "još nije ni počeo živjeti, još je mlad, ali već zapažen kao glazbenik"... Koji je najveći uspjeh?

Nisam vam ja baš tako uspješan kao što Vi mislite. Moj najveći samostalni učenički uspjeh je 2. nagrada u 3. kategoriji na državnom natjecanju u Varaždinu 2010. godine, a najveći moj osobni uspjeh je svaki nastup na kojemu pobijedim sve svoje nedostatke i propuste. Moglo bi se reći kako svoje najveće glazbene uspjehe nisam postigao sam već u društvu violinistkinje Vande Dabac (očito da mi društvo bolje paše).

JEDAN OD ČETVORICE FINALISTA

Što si ovih dana pripremao budući da si i na zimskim školskim praznicima svaki dan vježbao i imao probe?

Pripremali smo se za međunarodno gudačko natjecanje Rudolf Matz u Čakovcu 6. siječnja. Česte su bile probe i jednostavno smo morali zapeti. Nije bilo praznika. Očekivanja nisu bila baš velika jer sam se dosta kasno počeo pripremati. I Novu godinu sam dočekao kod kuće i vježbao. Ne baš u ponoć, ali...

Bi li još nešto rekao za kraj?

Htio bih zahvaliti ravnateljici i svim profesorima glazbene škole koji me uvijek podržavaju na mom putu, a naročito onima koji su puno radili sa mnom. I još nešto. Nemam vlastiti instrument. Ovaj na kojem' sviram posudio mi je prof. Branimir Pustički iz Zagreba. Ti su instrumenti jako skupi i ako krenem na Akademiju roditelji će mi morati kupiti instrument. To je još jedan dodatni izdatak koji baš ni nije malen za moga tatu jer se radi o, najmanje, 10 000 €. Tu su i seminari koji isto tako dosta koštaju. Za jedan seminar ovo ljeto imam već novac koji mi je prošlo ljeto donirao nepoznati darovatelj, a sada će mi dobro doći. Naime, prošlo sam ljeto povrijedio sam prst pa nisam mogao ići na seminar, kao što sam planirao. Stoga mu se ovom prigodom puno zahvaljujem iako ne znam tko je darovatelj. Lijepo je znati da ljudi žele pomagati onima kojima to treba.

I, spomenimo na kraju da je Emanuel Pavon na spomenutom prestižnom međunarodnom natjecanju bio jedan od četvorice finalista. Nije, doduše, osvojio prvo mjestu i nagradu, ali je ostavio dojam koji mu je dobra preporuka za njegovu glazbenu budućnost.