Kada si se i zašto počeo baviti folklorom?

Folklorom se bavim od svoje devete godine. Što me zapravo privuklo folkloru ne znam. Kao mali gledao sam razne televizijske emisije u kojima se predstavljalo narodno blago, najvjerojatnije me to ponukalo da se bavim ovime čime se danas bavim. No uz to, oduvijek je moja baka pridavala pažnju tradicijskom tekstilnom rukotvorstvu kojega i dan danas neumorno izrađuje sa istim žarom kao i nekada. Kao malog zaigranog dječaka nije me nagovarala da se bavim folklorom. To se jednostavno u meni pojavilo, ljubav prema folkloru bila je stalno prisutna u meni.

Gdje si se prvi put susreo s narodnim nošnjama?

Kao devetogodišnjak, učlanio sam se u Hrvatsko obrtničko radničko kulturno umjetničko društvo (HORKUD) »Golub« u Bjelovaru. Tamo sam napravio svoje prve plesne korake, ali tamo sam se zapravo po prvi put susreo s narodnim nošnjama. Danas sam član kulturno umjetničke udruge (KUU) »Ivan vitez Trnski« u Novoj Rači. Tamo njegujemo izvorni folklor bilogorskog kraja, a to me najviše i zanima, očuvati izvornost našeg kraja u pjesmi, plesu, nošnji, običajima i predajama.

Danas sakupljaš narodnje nošnje i ostavštine s bilogorskoga terena... Što sve trenutno imaš u svome vlasništvu?

Cijenim nekadašnju muku žena koje su se trudile napraviti što ljepšu nošnju, no ne samo nošnju, tj. odjeću već i druge predmete koje su koristile u kućanstvu. U vlasništvu imam 6 kompleta ženske i 4 kompleta muške nošnje Bilogore. Osim nošnji, imam i predmete koji su bili nezaobilazni dio kućanstva, kao što su dupljane jastučnice i koperte, ćilimi, razni ručnici, peče, svilenjaci, šamije, stoljnjaci, zidnjac... Uz tekstilno rukotvorstvo sakupio sam i razne drvene predmete koji su nekada bili u upotrebi, a to su škrinje, ormari, kreveti, tijegla, tkalački stan, šivaća mašina…

Jesi li ikada imao javnu izložbu ove baštine?

Autor sam dviju izložbi. Prva izložba bila je u studenome prošle godine, a to je bila izložba zidnjaka u Ekonomskoj i birotehničkoj školi Bjelovar. U realizaciji te izložbe pomogle su mi profesorice Alica Bačeković Pavelić i Blaženka Urh. Druga izložba je također bila u ekonomskoj školi, a kasnije je preseljena u gradsku knjižnicu »Petar Preradović« u Bjelovaru. To je izložba koja prikazuje obradu lana pod nazivom »Od lana do platna«. Prikazan je cijeli postupak obrade lana kako bi se dobilo laneno platno od kojeg bi se radili ručnici, zidnjaci, nošnje i sve drugo što je trebalo. Uz tu izložbu tiskan je pojmovnik starih, zaboravljenih riječi, a koje su vezane za obradu lana. Njega je napisala prof. Tatjana Kreštan.  Osim što sam postavio te dvije izložbe, sudjelovao sam i na reviji rekonstruiranih narodnih nošnji Hrvatske u Trnjanima kraj Slavonskog Broda. Ta manifestacija zove se »Obnavljamo baštinu«. Rekonstrukciju obiju nošnji većinom sam napravio sam i dobio sam vrlo dobre kritike, a moji prijatelji su bili modeli koji su predstavljali tu rekonstruiranu narodnu nošnju Bilogore.  Prošloga vikenda, tj. 1. ožujka organizirao sam čijanu. To je bila prva čijana nakon 30 godina u Malim Sredicama. Na njoj su sudjelovali moji prijatelji koji su bili obučeni u narodne nošnje iz mojega fundusa. Čijana se nekada održavala gotovo kod svake kuće i to zimi, kada nije bilo radova u polju. Na čijani su se skupljali i stari i mladi. Dok bi žene čijale perje i punile jastuke i blazine, muškarci bi pričali, ruljili kukuruzu itd.

Tko ti je najveća potpora i kako ljudi oko tebe prihvaćaju ovo čime se baviš?

Moram reći da su mi mnogi ljudi potpora u mome radu. Jako sam zahvalan ravnatelju ekonomske škole, prof. Vojislavu Kranželiću, te profesoricama Alici Bačeković Pavelić i Blaženki Urh koji mi uvijek pomognu prilikom realizacije izložbi i potiče me na daljnji rad. Istaknuo bih još i profesoricu Milicu Šepak Barić koja jako cijeni moj rad i koja mi uvijek da pokoji savjet i lijepu riječ u cilju da ostvarim svoj san, a to je da jednog dana budem etnolog. Uz profesore velika potpora mi je i obitelj. Volio bih još napomenuti kako se moji prijatelji često odazovu na moje izložbe i uveličaju je tako što ih odjenem u narodnu nošnju, te tako na izložbama i prikažu to naše bilogorsko »ruvo«.